PJESAN PIJANA KLESARA

Marleni Dietrich ili povijesti Hrvatâ

Az

klesar

imam si pismu

nije marš

kada svi marširaju

još manje od glasa je

kada stadion

postrojen urla

u dlanu ko držiha

svu vašu znanost

ja pijan držim

i muklo

zvoni mir

u njoj

pak iz nje

šuplje

zvoni mir

u sva nedoba

u lađi kraljevskoj

ili u boci

puštam je moru

e da bih vam

povijest napisao

Az klesar

ko opat poslanik

Az rob kamena

kad počivam

(k)od svoga naroda

imam si tu pismu

i nikad uklesanu

KAKO JE OTPLOVIO OTOK

i kamo i zašto

pitala djeca i starci jednooki

s kopna motreć’ pjenu i pučinu

krijeste i boje poludjele

a otok kao otok

našao se svima za leđima

i smijao se otok

smijao se dugo odlazeći

i maše još ljudima

i smućenim trajektima

i nitko više ne zna

kamo poći i čime i kako

dok plovi otok unatrag

svome drevnom počélu

a kako veli priča baš

tako šute otočani nasmijani

u vjetru šute kao stado

moreplovno, Homerovo

LABUD U PARKU

djevojka tebi slična

ne umire istom smrću

i još mi govoriš

o nasljednom

o slučaju

koji ide tako daleko

ma baci taj bedž

i ne čudi mi se

ne čudi se okrilju mraka

i majicu crvenu

face crne kosmate

šarm i šminku toga

tvog revolucionara

poderi, baci!

sve sáme ubojice

i nitko iz posvete

koje nema,

koju ne zaslužuju

dok okvir im

snježna bjelina

labuda od krvi

u malograđanskom

parku imperija

eto

citirah djevojku

tebi sličnu,

ali samo sličnu

CIMET

antički ljubavnik

strastveni Helen

liže ga i miriši

na tvojoj koži

leteća zmija čuva ga

kao mitski otrov

divlja vladarica

u ropstvo baca sve

koji ga kušaju

da nije tako

carstva ne bi propala

i robovi bili bi robovi

još i danas

kad njihova djeca

ne skidaju kožu

nego samo mirišu

(na) cimet

MOJ ZAKLJUČANI OTAC

Tati sam spustio cvijet na ustreptalu dušu

On sniva u mirisima, u bojama svoga zavičaja

Oče, ja sam grad nakon potresa, grad koji niče

Oče, ja sam potres koji vraća se utrobi zemlje

Domu tvome i matere daleke, same otrgnute

Našemu zagrljaju po svojoj posljednjoj želji

Ustajala voda prethodna žalobnika čekala me

Čakavsko misto moga ditinjstva pusto, Oliver,

Nitko da prepozna me u površnoj hitnji grobljem

Ti si, čovječe, zaključan, zatvoren ti si bez riječi

Otišao onkraj tajne, zagonetke, bez laži napokon

A što sada mogu učiniti – patetika je živućeg

Jadna slika na tvoju, na njezinu priliku

Koji već pogrbljen utičem se nadi da ste skupa

Čuvajući pleme bez moći, bez Znaka

Iz vječnosti moj otac prima cvijet, buket prima

Za se, za nju, za nas još žive, ustreptale, ocvale

Iz svemira žare kontinenti, planeti, galaksije

Ugašenih gradova koje grade preživjeli, bezimeni

Preko mora, preko svjetova žive naši usnuli,

Žive onkraj oceana – dok riječ je splav, barka, brod

Pod nama potresom potopljeni pulsiraju gradovi,

Topla mjesta čije ključeve nema niti dragi Bog.

Boris Domagoj Biletić (Pula, 1957.) jedan je od najistaknutijih suvremenih hrvatskih pjesnika, kritičara, esejista, književni je povjesničar, urednik... Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je, magistrirao i doktorirao. Objavio je:

13 pjesničkih knjiga, 4 znanstvene monografije, 3knjige eseja i kritika, 2 knjige publicističko-polemičkih tekstova i intervjua, sastavio 3 antologije, priredio 15 izbora iz djela suvremenih hrvatskih pisaca i zbornika, 2 grafičko-pjesničke mape. Pjesme su mu prevedene na više od 15 jezika, antologiziran (u novije vrijeme u: „The Canon of Croatian Poetry, 1450-2000”, SAD, 2015.) te zastupljen u povijestima hrvatske književnosti i enciklopedijama. Dobitnik je nekoliko najznačajnijih književnih nagrada („Tin Ujević“, „Julije Benešić“, „Fran Galović“, „Sv. Kvirin“ itd.). Osnovao je i uređuje pulski časopis za književnost, umjetnost i kulturu „Nova Istra“, pokretač je Pulskih dana eseja, utemeljio e-časopis za književnu kritiku „Stav“ itd. Primio je odličje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Živi u Puli, a ravnatelj je Gradske knjižnice „Matija Vlačić Ilirik“u Rovinju.