Vječita borba za ostvarenje, do definitivnog kraja neostvarivog, Njegoševog utopijskog horizonta – ’’neka bude borba neprestana, / neka bude što biti ne može’’ – transcendira i nadmašuje Heraklitov stav da “izgubljena prilika, izgubljena je zauvek” i Kavafijev bezizlaz i ćorsokak da “Broda nema za te, niti jedne ceste”, kao i jalovost i prazninu, nemuštost i ništavilo sterilnosti Vitove dileme “ILI-ILI” (smrt ili život) i malodušnost i kontemplativno-spekulativnu Pesoinu rezignaciju, reklo bi se iskrenu i odlučnu gotovo do blizu riješenosti na samoubistvo, oličenu u stihu “Bolje je ne biti, nego biti ovako”. Njegoš je svojim čuvenim i besmrtnim stihom iz “Gorskog vijenca” – Vito mu se “ozbiljno” (najozbiljnije!) približava u pjesmi “Hrast” sa završnom, četvrtom strofom i posebno sa njenim posljednjim stihom: “On jataka nema da se skloni, / da ubjegne kad muka pritisne; / kad udare vjetri gorolomni, / valja njemu biti i / - biti se!” (pośedočujući zajedno zorno, moćno i nepobitno crnogorski duh, crnogorski jezik, crnogorsku filozofiju i ukupni crnogorski pogled na svijet, pjevanjem i mišljenjem neuporedivo  očitije od svih ostalih formi crnogorskog bivstvovanja – pravnog, političkog...) – dao vanvremeni, univerzalni, vječni postulat i manifest pobune, nepristajanja na bilo koje okove, ni materijalne ni duhovne, ni kosmičke čak. I to nije bolni krik pesimističkog pogleda na svijet ili pak neodgovorna, avanturistička, nejasna i voluntaristička nesmajna i iznuđena literarna izjava očajnog i rezigniranog dramskog junaka, suočenog sa bezizglednom i izgubljenom situacijom. To je radosni i vedri, bodri i borbeni poziv na pobunu, na samodjelatnost, na u teoriji i literaturi neopisivi praktični čin, to je poziv za ostvarenje sreće, smisla i ispunjenje svrhe ljudskog života. Bez tog poziva, bez tog sna, bez te jave, bez te pobune, bez te slobode, bez tog dostojanstva, nemoguće je živjeti na pravi način, u skladu sa osnovnim principima bivstvovanja čovjeka, sa onim po čemu je čovjek čovjek. To nije nihilizam i to nije anarhija, to je stvaralaštvo i racionalni praksis najvišeg reda i pozvanja, to je ona čudesna i privlačna, magična i tajanstvena draga, “mila” žena, za koju, viđeli smo, Vito veli da je “dobro ipak, / što negdje postojiš, što te ima”, to je ona čudesna i privlačna, magična i tajanstvena “kap žive na dlanu, / mali nemir / divan / u svom / vječnom nestašluku”, to je ona čudesna i privlačna, magična i tajanstvena “jedna kap čistoga života” – kao najmoćniji pokretač i eliksir života. (“jedna kap čistoga života” je stih iz pjesme “Za jednom kapi čistoga života” Vitovog boemskog sabrata Gustava Krkleca, za koju je muziku napisao hrvatski džez kompozitor, aranžer i dirigent Antun Tomislav Šaban, a pjevaju je Arsen Dedić i Masimo Savić).

Istovjetnost i identičnost sadržaja misli, ośećanja, radnje i čina, cjelokupnosti onoga što zovemo i što jeste čovjekovo biće – a što se ogleda kod Njegoša, Vita i Krkleca u zahtjevu i patosu, vapaju i “naredbi” za savršenošću i totalitetom utopijskog čovjekovog postojanja – nalazimo i u sljedećim mislima Meše Selimovića iz romana “Derviš i smrt”: “...taj lanac mladih ljudi, u bijelim košuljama, ogoljenih mišica, sa sabljama na kojima je odsijavalo rano sunce, kako zbijeni koračaju ravnicom. To je najčistiji čas moga života, najveći samozaborav, zamamljujući bljesak svjetla, svečana tišina u kojoj se čuje samo moj korak, miljama daleko...(Ništa sad ne želim toliko kao to osjećanje; ali se ono ne može vratiti.)”

Koncepcija vječnog vraćanja istoga

 Vitova koncepcija vječnog vraćanja istoga prisutna je u mnogim njegovim pjesmama. Riječ je o osjećanju, misli i ideji stalnog, vječnog vraćanja istoga, koje svako pa i pjesnik “u nekom životu / prosanja(h) / nekada” (što se ogleda u naizmjeničnom rađanju i umiranju čovjeka i svijeta “u ovom životu / ko zna kom po redu”), o konstantnom reinkarniranju i ponavljanju ciklusa ima-nema-ima-nema. (Branko Miljković veli: “Neće se smrću ovo lutanje okončati / neki će svemir ponovo da nas stvori”). Ili, kako Vito pjeva – “Jednog dana, kada nas ne bude / na ovome bijelom svijetu, / s ljudskom čežnjom pomenuće ljude / neki vjetar drugom nekom vjetru… // I opet će ispod tih nebesa / naš bijeli drum da se izvije / i opet će neka divna pjesma / da nam dođe glave kao prije. // Pa će opet, kada nas ne bude / na ovome bijelom svijetu, / jednog dana pomenuti ljude / neki vjetar drugom nekom vjetru.” (Iz pjesme “Jednog dana, kada nas ne bude”)

                                           Nastavlja se