Piše: Adnan Čirgić

Da je Šerbo Rastoder jedini vlasnik svoga obraza, uvjerio nas je on sam u potonjem intervjuu za Pobjedu. Jer nema toga u Crnoj Gori ko ne bi, iz pijeteta prema onome što je Šerbo nekad bio, malo više računa vodio i o obrazu današnjega Šerba. No pravo na vlasništvo je Ustavom u Crnoj Gori zagarantovano svima – liše Države Crne Gore koja je to pravo izgubila nad svojim sakralnim nasljeđem zahvaljujući politici koju podržava akademik Šerbo Rastoder. Akademik Rastoder je prvo svojim ulaskom u CANU i servilnim zastupanjem anticivilizacijskih poruka iz njezina Rječnika a onda klanjanjem politici koja je dala krila velikosrpstvu u Crnoj Gori nakon potonjih parlamentarnih izbora otklanjao dženazu istoričaru Šerbu Rastoderu. Ovaj današnji samo besprizorno rabi ime onoga nekadašnjega.

Objašnjavajući u intervjuu zašto je napuštio Uru, akademik Rastoder veli da je dužan da kaže „da nije bilo Ure i njenog zalaganja, slika Crne Gore bi posve bila drugačija nego je danas“ te da je „smiješno optuživati tu mladost zato što je DPS ne samo izgubio izbore nego svaki koalicioni kapacitet, što je Uru ostavilo bez mogućnosti izbora“. Prvi dio citata kao da je akademik Šerbo plagirao od istoričara Šerba. Tačno je – današnja slika Crne Gore ne bi bila ovakva kakva je da nije bilo te „mladosti“ Ure. Jer je ta „mladost“ omogućila baštinicima najcrnje ideologije da formira vlast u Crnoj Gori. Bez Dritana Abazovića i njegovih junoša ta bi slika bila tek nedosanjani san Aleksandra Vučića. Što se pak demagoškoga stava o koalicionim kapacitetima DPS-a tiče, on je provjereno stav današnjega akademika Rastodera koji na crnogorskoj političkoj sceni ne vidi ni SDP ni SD ni LP ni albanske ni bošnjačke ni hrvatske partije, a pred alternativom DPS ili DF, odnosno Crna Gora ili Srpski svet, on ne vidi mogućnost izbora. Za akademika Šerba i Urinu „mladost“ Srpski je svet, dakle, bez alternative. Takva je Ura za akademika Šerba „jedina izvorna, građanska i suverenistička opcija unutar vladajuće koalicije“.

Akademik Šerbo ukrao je istoričaru Šerbu stav da vjera na ovim prostorima nije odraz duhovnosti no političkog folklora. Ali Urina „mladost“, veli, nije kriva što je velikosrpski politički folklor zaođenut parolom o odbrani svetinja okrenuo Crnu Goru naglavačke: „To što nijesu mogli sa bilo kim drugim da mijenjaju ono što ne valja nije njihova krivica. Svjedok sam koliko je ta mladost bitno doprinijela 'popravkama' nekih rješenja koja u konačnom ni za koga ne bi trebala biti sporna“. A da su te „popravke“ dobre, već nam je posvjedočio Matija Bećković, pa nema razloga ne vjerovati akademiku Šerbu. Bogomrska bivša vlast koju su glasala kopilad iz Brozova Jajca mislila je zahvaljujući famoznome zakonu o slobodi vjeroispovijesti u pravoslavnim hramovima otvarati kazina i kojekakve druge brozomorne ustanove. Zahvaljujući „popravkama“ Urine „mladosti“ i njihovoj suverenističkoj snazi unutar vladajuće koalicije, danas je umjesto toga u Cetinjskome manastiru moguće graditi klozet.

Na novinarsko pitanje zašto su podjele u Crnoj Gori jedina konstanta, akademik Šerbo odgovara: „Mislim da je to malo prenategnut zaključak.” Podjele su za akademika Šerba, kako veli, „virtuelno stanje i naracija koja stvara dojam o podijeljenosti”. Kao da je akademik Šerbo krenuo Urinu „mladost“ zamijeniti nešto mlađim Demokratama. Istoričar Šerbo znao je za jednu konstantnu podjelu u Crnoj Gori – na ljude i fukaru, na rodoljube i izdajnike. Akademik Šerbo na pitanje kako je Srpski svet postao naša budućnost odgovara: „Nemam nikakvih simpatija prema Vučiću. Ali ne mogu da ne primijetim da je čovjek, očigledno, uspio da zatvori rupe u kasi i da ima para. Kako će ih trošit nije moja briga, ali jeste ona, šta bi sa rupama u državnoj kasi moje države, jesu li zakrpljene da ne curi na sve strane? Ako jesu, onda ne moram prodavati da bih preživio, ako nijesu…?” – i tako potvrđuje da je stara crnogorska podjela i dalje konstanta.

Nakon navedenih stavova akademika Šerba bespredmetno bi bilo ovđe obrazlagati kako on brani ćutnju CANU, kako se ljuti na one kulturne stvaraoce koji ne ćute te koliko ima sućuti za one što se živi ne čuju, kako zaobilazi odgovor na pitanje o tome zašto se aktuelna četvoroministrica okomila na Fakultet za crnogorski jezik i književnost, kako na pitanje o njoj odgovara o bivšim ministrima i tako dalje. No ne može se ne pomenuti njegov bezočni demagoški stav da je „izglasavanjem Rezolucije (o Srebrenici) sa ogromnom većinom glasova Crna Gora pokazala šta misli o tome. I to je svijetli primjer u regionu koji pokušavaju svi slijediti.“ Zaboravlja akademik Šerbo da je za tu rezoluciju glasalo 15 od 41 poslanika vladajuće većine, tj. da je protiv nje gotovo dvije trećine poslanika koji podržavaju aktuelnu vlast čiji premijer kleči na grobovima fašističkih saradnika i domaćih izdajnika.

Zaboravlja akademik Šerbo pomenuti da je srpski medijski linč nakon izglasavanja te rezolucije zaobišao Urinu „mladost“. Zaboravlja pomenuti kako je neslavno prošao pokušaj izglasavanja te rezolucije prije svega pola godine – prije no je i međunarodnoj javnosti postalo jasno kakvu politiku podržavaju oni što se danas šepure po grobovima srebreničkih mučenika dok u Crnoj Gori omogućavaju vlast baštinicima i poklonicima te zločinačke ideologije. Andrej Nikolaidis u jučerašnjoj kolumni na CdM-u povodom toga šepurenja rekao je: „Postoje tragedije, postoji mjera užasa, pred kojima je, osjećamo, uputno ćutati ili iznimno obzirno govoriti. Samo neopjevana hulja tuđu će tragediju iskoristiti da proširi svoju slavu. Ti su ljudi gori od krpelja. Jer: krpelj se nadima od krvi živih, dok oni svoju sujetu hrane kostima mrtvih.“ Grehota bi bila Andrejevu citatu išta dodati.