Piše: Andrej Nikolaidis

Znamenita anegdota kaže kako je Napoleon jednom kardinalu rekao: “Vaša eminencijo, zar niste svjesni da ja imam moć da uništim crkvu?” Kardinal mu je navodno odgovorio: “Ah, isto to mi, katolički kler, pokušavamo već 1800 godina, pa u tome nismo uspjeli. Nećete uspjeti ni vi”.

Crkva je veoma otporna institucija, a klerici umješni pregaoci. Napokon: govorimo o ljudima koji žive, i to žive veoma dobro, od toga što je jedan čovjek prije dvije hiljade godina razapet na krstu. Carevi, pa i Napoleon, budu i prođu: crkva ostaje. Potražnja za nadom i smislom nikada ne opada. Nada i smisao ne trebaju reklamu. Savršen su proizvod: bolji čak i od kokakole. Bolji i od koke. Koja je, uzgred, bila sastojak izvornog recepta za kokakolu. Danas to dvoje, koka i kokakola, mogu da se kupe odvojeno. Što ti je tržište…

Crnogorske vlasti protiv klera nemaju ništa: naprotiv. Kler ih je na vlast doveo i na vlasti ih održava.

Crnogorski građanisti njeguju bajku o demokratskim promjenama koje su oni, svojom mudrošću, dosljednošću i odlučnošću donijeli Crnoj Gori. Kako čudno pišu riječ “litije”…

Bajke su poučne. Pa tako i ova. U koju je, na i dječijem umu razumljiv način, upakovana kompleksna priča o paktu krupnog kapitala i klera. Krupni kapital artikulisao je vlastiti i interes ambasada te kontrolisao građaniste. Crkva je imala silu i masu.

Nesveti pakt kapitala i klera obično loše završi. No ne loše po kapital i ne loše po kler. Čudni su putevi božiji – a i putevi demokratije. Znate ono: ponekad je potrebno napraviti dva koraka unazad da bi se skočilo pet koraka unaprijed. Ponekad je potrebno klerikalizovati društvo, ne bi li se to društvo istinski sekularizovalo. Ponekad je bogaćenje ionako bogatih, dodatno okrupnjenje krupnog kapitala, put u pravednije društvo… A ponekad je ono što izgleda kao podmukla isprika – tek podmukla isprika. Čini se kako je danas u Crnoj Gori demokratija, a ne patriotizam, posljednje utočište za hulje.

Ima li neko ko je bio toliko glup pa nije razumio da je to što je vlast vratila imovinu Islamskoj zajednici u Pljevljima bio tek uvod u ono o čemu se ovdje zapravo radi? Šta god i koliko god zatraži Crkva Srbije, to će i dobiti – o tome je riječ. Uzgred: naziv Crkva Srbije koristim jer ga koristi Vaseljenska patrijaršija, najveći autoritet u pravoslavlju. Računam da majka najbolje zna kako se zove svako od njene djece.

Elem, Bečićevi su saopštili da su Crkvi Srbije “vratili” imovinu na Svetom Stefanu. U vazduhu stoji pitanje: kako to partija “vraća” crkvi? Vraća li država, opština ili baš partija? Da li u Crnoj Gori još uvijek postoji nekakav zakon ili, štatijaznam, ustav, koji partije sprječava da distribuiraju državnu imovinu?

Pitanje je, dakako, retoričko. No drugo je ovdje bitno.

Demokrate su, kao i cjelokupna crnogorska vlast, klijent i dužnik Crkve Srbije. Rast te partije vrlo bi se brzo pretvorio u pad ukoliko bi im crkva okrenula leđa. Kao što su rasli uz pomoć Joanikija, kojem su se čvrsto okačili o skute, tako bi zahvaljujući Joanikiju mogli i pasti. Budući da su Crkvu Srbije iznervirali glasanjem za rezoluciju o Srebrenici – a što su, opet, učinili da ne bi iznervirali ambasade – Bečićevi su morali pronaći način da se crkvi umile. Znate kako kažu: umiljato jagnje dvije majke sisa…

Svoju su posvećenost crkvi mogli demonstrirati u duhovnoj sferi: recimo tako što bi se rukovodstvo partije pod Ostrogom upustilo u višemjesečno tihovanje. Mudro su odlučili da ipak djeluju u domenu materijalnog: da ljubav izraze imovinom. Jer, uprkos svemu, crkva sa marksizmom dijeli barem jedno: uvjerenje da prvo ide materijalna baza, pa duhovna nadgradnja.

Rat Demokrata i Demokratskog fronta za naklonost majke im crkve nije nezabavan za gledanje – hvala, može kokice – ali njegove posljedice, na primjer dalja klerikalizacija crnogorskog društva i politike, zabavne nisu.

Koškanje oko naklonosti crkve podsjeća na priču iz mog prvog bukvara.

Priča je govorila o grupi đaka-prvaka koji gledaju Titov portret na zidu učionice. Među djecom se razvije svađa: svako dijete je tvrdilo da drug Tito gleda baš njega. Priča završava tako što u učionicu ulazi učiteljica i kaže: sjedite djeco, drug Tito gleda sve vas.

Zamijenite Titov portret Porfirijevim, djecu podijelite u demokratičare i frontaše i dobićete priču o stanju stvari u današnjoj Crnoj Gori.

Uzgred, učiteljica senzualnih usana koja će djecu podučiti da patrijarh gleda i voli sve njih, kao da je rođena sestra Aleksandra Vučića.