Društvo

Ogled o fenomenu zla

Muke sa mržnjom

Jun 26, 2021 0 Komentara

(15 riječi)

Spornost kolektivne mržnje vidljiva je naročito u averziji prema kolektivnoj ,,drugosti“. Tako bi trebalo razumjeti sve nacionalizme, etničke mržnje i kolektivne ostrašćenosti. Ludilo mržnje ima tendenciju neumjerenog širenja. Jednodušnost u mržnji neminovno prate destrukcija i nasilje

Piše: Prof. Ratko Božović

Na Konferenciji o mržnji u Oslu oktobra 1990, Vaclav Havel je obznanio da se o mržnji ne može govoriti kao o nedostatku ljubavi, jer s njom ima nešto slično - zaljubljeni koji čeznu za ljubljenima i ne mogu bez njih, tako i mrzitelji čeznu za objektom svoje mržnje. Kao i ljubav, mržnja je izraz čežnje za apsolutnim, iako u tragično izopačenom obliku.

Havel kazuje da ljudi koji mrze imaju trajni osjećaj da im se čini nepravda. U podsvijesti mrzitelja drijema izopačeni osjećaj da su oni jedini pravi protagonisti potpune istine, maltene kao nadljudi i bogovi. A zbog kompleksa niže vrijednosti ne mogu stići ni do sebe. Njima je osmijeh nepoznat, a nesposobni su za šalu, za ironiju i samoironiju. Sa ozbiljnim licem, snažnom uvredljivošću i jakim riječima, bez osjećanja stida i ukusa. To je slika ispraznog siromaška - mrzitelja. Da bi nevolja bila potpuna, čovjek koji mrzi, smatra Havel, nije sposoban da shvati razloge svog ,,metafizičkog promašaja“ jer je krivicu isključivo potražio u drugima. Valjda zbog toga nema ni sposobnosti da posumnja u svoju iracionalnu ostrašćenost. Onaj koji mrzi nije dosegao apsurdnost sopstvenog postojanja, pa zato i ne može da prepozna ljudske granice - krivice i grijehove. ,,U osnovi toga je tragični, gotovo metafizički nedostatak smisla za proporciju. Čovjek koji mrzi ne razumije mjere - mjeru svojih mogućnosti, mjeru svojih prava, mjeru svog postojanja“, ističe češki dramatičar.

 On je mislio da je kolektivna mržnja mnogo opasnija od mržnje pojedinca. Kolektivna mržnja podanicima pomaže da neutrališu svoje goleme inhibicije. Tako se stiže do ,,zajedničkog predmeta mržnje“ i njegovog prihvatanja. Spornost kolektivne mržnje vidljiva je naročito u averziji prema kolektivnoj ,,drugosti“. Tako bi trebalo razumjeti sve nacionalizme, etničke mržnje i kolektivne ostrašćenosti. Ludilo mržnje ima tendenciju neumjerenog širenja. Jednodušnost u mržnji neminovno prate destrukcija i nasilje. Možda je to i bio razlog što je u ovdašnjoj zaraćenosti sa sobom i drugima učinjeno i previše bestijalnosti. Nije lako ni imenovati užase satiranja svega, a najviše ljudskih života i ljudske pameti. Zločin koji ide do ubistva i destrukcije sumrak je patološkog društva.

DOBRO I ZLO

Žan Bodrijar je u spisu Savršen zločin došao do zaključka da pojmovi dobra i zla ,,nijesu u istoj ravni i njihova suprotnost je puka obmana. Zlo nije ništa drugo do stranost, radikalna nespojivost Dobra i Zla, koja onemogućava njihovo izmirenje ili prelaženje jednog u drugo, pa dakle i etičko rješenje problema njihove suprotnosti“. A kad nema etičkog rješenja, nema ni održivog rješenja. I pored toga što mržnju vidi kao otrovnu strast, Bodrijar je prepoznaje i kao strast koja je izuzetno vitalna. Ona pomaže da se stigne do dubljeg jaza između ,,kulture univerzalnog“ i ,,singulariteta“. To je dovoljno za pad temeljnih vrijednosti.

I učinjenju zla i u činu suočavanju s njim nedostatak empatije pojavljuje se kao veliki problem. U studiji Psihologija zla, Sajmon Baron-Koen istražuje ,,iščezavanje empatije“ i dolazi do zaključka da ona može postati neprolazna emocija. Nastala kao ,,gorka ozlojeđenost“ i ,,želja za osvetom“, zamrznuta empatija, stvara pretpostavke za beznadežnu realnost u kojoj je sigurnost zla uvijek na putu do fatalnih ishodišta. Ovaj tumač zla vidi empatiju kao izuzetno značajan resurs pomoću koga možemo da ,,riješimo konflikt, povećamo kohezionost zajednice i rastvorimo bol druge osobe“. Štaviše, on ovaj resurs vidi kao univerzalnu i konstruktivnu alternativu, kao egzistencijalni potencijal koji smatra presudnijim u rješavanju konflikta od oružja, zakona i religije. Empatija se u normalnim okolnostima, kakve naše nijesu, prevashodno uspostavlja između ljudi kao njihova uzajamnost, harmonija i solidarnost.

Što je najgore, ljudi koji mrze nijesu sposobni da se kaju za učinjena zlodjela. I to je naša priča. Kad nedavno nijesmo gotovo ništa učinili da se ne dogodi ratno ludilo i bezumna tragedija, sada nam preostaje da se odredimo prema tome, ali i prema posljedicama. One nijesu zanemarljive i pored toga što su dio opšteg društvenog haosa. Onima koji ne cijene tuđa osjećanja i koji žive u svojoj egoističkoj samodovoljnosti najviše bi odgovaralo da se zaborave nevaljalstva ostrašćenih bezumnika. Zaista i nema smisla vraćati se previše u prošlost, ali pod uslovom da ne ostajemo zatočenici prethodnih sagrješenja, da ne tavorimo u sjenci zlodjela.

                                                        Ratko Božović

KRIZA ČOVJEČNOSTI

Da bi se stiglo do promijenjenog stanja svijesti neophodno je ne samo poznavanje činjenja i činjenica nego vjerodostojno određenje prema njma. Kad se privid političke volje formalizuje deklarativno, a izostane praktična dosljednost i politička mudrost, onda postaje jasnije zašto je dosljednost u suočavanju sa zlodjelima prevashodno ontološko i etičko pitanje. To je tako, između ostalog, zbog toga što u nas nije ostvarena neposrednija veza između normativne etike i moralnog života. To je dovoljno da se degradira i kolektivni i individualni identitet, a samim tim da se dovede u pitanje suština pravednosti i moralnosti. A u nas nije bila prisutna samo kriza zakonitosti nego i kriza čovječnosti.

U složenim procesima suočavanja sa prošlošću i zločinac i žrtva morali bi imati svoje ime i prezime. Tako bi postalo jasno da je kolektivno kažnjavanje i kolektivna krivica principijelna pogreška. Nije problem što je neko Srbin, Crnogorac, Hrvat, Albanac ili Bošnjak, već to što je zločinac ili žrtva zločina. Nažalost, još se ne zna zlosrećna sudbina svih postradalih. Ne znaju se ni svi koji su okrvavili ruke. Mnogo toga je ostalo bez odgovora. I bez odgovornosti. I kazne. Tamo gdje nema slobodnog društva i slobodne javnosti, tamo nema ni istine jer sloboda i istina idu zajedno. Koliko ćemo još na njih čekati? Na to nema odgovora.

Umaći kruženju nasilja, mržnje i osvete značajna je misija. Staviti na to tačku - ravno je podvigu. Svakako, neljudski je zaboraviti zločinjenje. Bilo bi dobro na to se previše ne naslanjati. Nedostatak istrajnosti u suočavanju sa ljudskim nevaljalstvima, najočiglednija je posljedica prethodnog zastarjelog društva koje i dalje opstaje u krajnostima ekstremizma i patologije. To se dosad jasno prepoznavalo u odlaganju suočavanja sa prljavštinama dramaturgije zločina.
Po gestu odvažnosti u suočavanju sa mutnim vremenima ostaje za dugo pamćenje dr Mirjana Miočinović. Ona je napustila Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu jer nije htjela da ,,daje legitimitet vlastima“ za ratnu opciju. Kao intelektualka superiorne savjesti, ona se odredila prema temeljima suočavanja sa tminama novije istorije: ,,Volela bih da se uspostavi jasna, očigledna veza između uzroka i posledica: da slike progona Srba iz Hrvatske dođu hronološki tu gde im je mesto, znači četiri godine posle svega što smo radili što po Hrvatskoj, što po Bosni, da prizori našeg progona sa Kosova dođu posle slika o egzodusu stotine hiljada Albanaca i tako redom. Ne zato da bi se umanjio značaj naših patnji, već, ponavljam, da bi se razdvojili uzroci od posledica i da bismo se oslobodili iluzija o tome da smo jagnjad božija“.

Da bismo se oslobodili našeg golemog samozaborava i pogubnih iluzija trebalo bi steći sposobnost da se suočimo sa istinom, koja se ovdje zagubila. I zapostavila. Dramu beščašća htjeli bi da prekriju zaboravom i njeni inspiratori i njeni akteri. To čine prije nego što su se otrijeznili od zločinačkog pijanstva.