Korona i dokolica

Mokrenje, slavljenje

Jun 19, 2021 2 Komentara

(15 riječi)

Piše: Goran Sekulović

‘’Mokrenje’’ po nikšićkom spomeniku Čedomiru Ljubu Čupiću – crnogorskom ‘’Če Gevari’’, jednom od u svijetu najdostojanstvenijih i najreprezentativnijih simbola svega u civilizacijskom smislu najpozitivnijeg što je komunizam kao univerzalna, planetarna istorijska pojava i pokret dao čovječanstvu – ‘’samo’’ je posljedica, sada već i sa nivoa vlasti suštinski podsticanog, ohrabrivanog i osmišljavanog, urušenog sistema društvenih vrijednosti. ‘’Mokrenje’’ je u ovom smislu simbol i paradigma anticrnogorskog i anti-antifašističkog ne-duha koji sve više jača u našoj zemlji i prijeti da joj malo-pomalo, ‘’ispod tiha’’, sa ozbiljnim i tragičnim posljedicama, podrije viševjekovne temelje.

Čitav društveni ambijent koji je nastao i koji se gradi, razvija i usavršava nakon 30. avgusta prošle godine, itekako pogoduje i inspiriše i ova i mnoga druga nepočinstva i ‘’incidentna’’ dešavanja prema ustaljenim društvenim običajima jednog uljudnog, građanskog, sekularnog, demokratskog, multivjerskog i multietničkog društva. Čovjek koji je htio mokrenjem da unizi Čedomira Ljuba Čupića i antifašistički, etičko-čojsko-slobodarski crnogorski i svečovječanski, univerzalni pokret koji on oličava, zapravo je samo još jedan detalj iz, u posljednje vrijeme, sve agresivnijeg i otvorenijeg kleronacionalističkog i klerofašističkog, velikosrpskog i četničkog repertoara napada na građanski, (multi)nacionalni i multivjerski, državni i istorijski crnogorski društveni milje. Traju ti napadi već vjekovima i kao da se samo novi ideološki nanosi mržnje i zla na njima kaleme i razvijaju. Podsjetimo se da su se u danima vojne, oružane, vjerske, šovinističko-velikosrpske, zločinačke okupacije Crne Gore i ukinuća crnogorske države, crkve i nacije, od strane srpske žandarmerije i vojske, kao i njihovih kolaboracionista-bjelaša, počev od, dakle, 1918.g, (po)mokrili i prazni kovčezi, baš na istom mjestu u Nikšiću, na kojima su bila ispisana imena crnogorskih svetaca Petra I Petrovića Njegoša i Vasilija Ostroškog, sve u cilju ostvarenja zločinačkog, u biti i po osnovnoj ideji, genocidnog pokušaja, nauma i programa njihovog i crnogorskog naroda (čiji su veličanstveni i reprezentativni i preci i sveci – e tu je ‘’kvaka’’!?) definitivnog i apsolutnog obezvrjeđivanja, obezljuđenja, obezglavljenja, ukinuća, uništenjai nestanka, ‘’za vjek i vjekov’’, amin!? Ili kako sveti Petar Cetinjski u svojoj zavjetnoj pjesmi ‘’O Crnogorci’’ upravo ‘’za vjek i vjekov’’, između ostalog, poruči: ‘’O Crnogorci… Ne radite za svoju pogibiju / E vi sve ponesoše / E vi mozak popiše / E vi strv poginu / E ve iskopaše iz amina / Da vi nema ni imena ni pomena.’’

Nije ovo prvi put da je ‘’napadnut’’ spomenik Čedomiru Ljubu Čupiću. A. M. iz Beograda, sa boravištem u Nikšiću, objavio je 20. oktobra 2019.g. na društvenoj mreži Fejsbuk fotografiju na kojoj je uperio dva prsta u spomenik Čupiću – kao da puca u bistu narodnog heroja. “Ubili smo te jednom, ubićemo te opet. Ubijaćemo vas opet i opet, sve dok se srpske zemlje i srpski narod ne oslobode vašeg đavoljeg duha i otrova komunizma”, pisalo je u opisu te fotografije na Fejsbuku. ‘’Mokrenje’’ u odnosu na prijetnje ’’ubijanjem’’ dođe kao – napredak.

Pogledajmo uz pomoć Umberta Eka kako se to sve – pa naravno i ovo najnovije ’’mokrenje’’ – od strane vlasti prije svega, sistemski pakuje i nudi ’’narodu’’, na koga tako voli da se poziva naš premijer. Eko u Eseju o vječnom ili ur-fašizmu piše: ‘’Ur-fašizam je zasnovan na selektivnom populizmu, na jednom, takoreći, kvalitativnom populizmu. U demokratiji građani imaju individualna prava, ali građani u cjelini imaju politički utjecaj samo s količinskog aspekta, jer pojedinac se mora povinovati odlukama većine. Za ur-fašizam individue kao individue nemaju prava, a Narod se poima kao kvalitet, kao monolitni entitet koji izražava Zajedničku Volju. Kako niti jedna velika količina ljudskih bića ne može imati zajedničku volju, Vođa se nadaje kao njihov tumač. Izgubivši moć demokratskog delegiranja, građani ne djeluju nego se od njih traži da igraju ulogu Naroda. Upravo zbog toga narod nije ništa drugo do teatralna izmišljotina. Kao dobar primjer kvalitativnog populizma ne moramo više uzimati Piazza Veneziju u Rimu ili Nurnberški stadion, jer nas u budućnosti čeka svojevrstan TV-populizam ili internetski populizam u kojem će emocionalna reakcija određene odabrane grupe biti predstavljena i prihvaćena kao glas Naroda.’’

Čini li vam se ovo nekako baš poznato?! Ta naš premijer malo-malo pa se poziva na ‘’glas Naroda’’, a kao taj glas je predstavljen i prihvaćen cjelokupno litijaško članstvo, kolektivni litijaški zbor i pokret, čija je ‘’emocionalna reakcija’’ i dan-danas, a zvanično-državno od 30. avgusta lani (poslije čega je premijer ustvrdio da se više ne treba ni slaviti 9. maj kao Dan pobjede nad fašizmom i kao Dan Evrope nego dan kada je u Skupštini formalno verifikovan rezultat ’’oslobođenja’’ na izborima), ‘’predstavljena i prihvaćena kao glas Naroda’’. Nema što, u najboljem maniru klasičnog, tradicionalnog fašizma! A uz taj stari, kako kaže Eko, treba očekivati i novi, sofisticiraniji fašistički meni za ‘’građanstvo’’, u okviru koga se neće otvoreno ispoljavati anti-antifašističko ili anti-semitsko ponašanje. Manjine, među njima i crnogorski, albanski, bošnjački, muslimanski, hrvatski narod, su tu samo dakako privjesci, usputni, tuđi, nenacionalni i anacionalni (zna se spram koje nacije protivni!), slučajno pridruženi, nekim zlom dospjeli, nužno, višom silom, nevoljno trpeći (za sada!?) nanosi-elementi. ‘’Ispad’’ ispred Ljubovog spomenika je, prije svega, ’’emocionalna reakcija’’ – pa tek onda fiziološka – jedne ‘’određene odabrane grupe’’ (SPC-litijaške, tj. jednog njenog člana-pripadnika) koja se od strane vlasti (i tu nema nikakve razlike između vladajuće parlamentarne većine i same Vlade) predstavlja i prihvaća ‘’kao glas Naroda’’.

Ali, počelo je ‘’mokrenje’’ još i ranije, i u vremenu stare vlasti koja je više pričala i namjeravala, a manje činila i uradila, više paradirala a manje oznojila, više uprazno svečarila i kinđurila, a mnogo, mnogo manje u praksi i na djelu čistila društvene korove, uljuljkana u privilegije, nepotizam i korupciju. Ko se još sjeća formulacije iz ’’Rječnika crnogorskog književnog i narodnog jezika’’ CANU da je Draža Mihailović ’’prvi antifašista Crne Gore’’ (tada sam – u članku na portalu ’’Analitika’’, koji je kasnije uvršten u posebnu publikaciju reagovanja o Rječniku u izdanju časopisa ’’Matica’’ – napisao da ’’Crna Gora nema budućnost sa ovim i ovakvim Rječnikom CANU’’), ko se još sjeća i prije toga prvih objavljenih knjiga u našoj zemlji u kojima se otvoreno afirmiše četništvo, ko se još sjeća ukinuća i nestanka ’’Prosvjetnog rada’’ (jedinog lista-mjesečnika na jotovanom crnogorskom jeziku) – lista crnogorskih prosvjetnih, naučnih i kulturnih radnika i polaznika svih nivoa obrazovanja (od vrtića do univerziteta) – sa novoformiranim rubrikama ’’Mladi i antifašizam’’, ‘’Mladi i evroatlantske integracije’’, ‘’Crnogorski identitetski glasnik’’, ‘’Đečiji list’’ (jedan od ‘’krunskih’’ argumenata DPS-ovskih kadrova u ZUNS-u, kojima je dopalo bilo da rješavaju sudbinu lista, bio je da je to list za prosvjetu, a ne za kulturu i nauku, pa da nema mjesta afirmaciji časopisa kao što su ‘’Matica’’, ‘’Lingva montenegrina’’, ‘’Komuna’’…!?), ko se još sjeća ukinute nagrade ‘’Dragan Kujović’’ prosvjetnim radnicima-saradnicima ’’Prosvjetnog rada’’ (nazvane po prosvjetnom radniku, političaru, državniku, jednom od pionira i čelnika obnove državne, nacionalne, obrazovne, kulturne, jezičke i vjerske suverenosti Crne Gore), ko se još sjeća ukinutih obilježavanja godišnjica tog istog ’’Prosvjetnog rada’’ (osnovanog od strane Ministarstva kulture i prosvjete NR Crne Gore daleke 1949g.!) u našim osnovnim i srednjim školama sa priredbama koje su organizovali i realizovali njihovi profesori crnogorskog jezika i književnosti i đaci, a čiji je sadržaj bio ispunjen zavjetnom pjesmom Svetog Petra Cetinjskog ’’O Crnogorci’’, proznim zapisom Njegoša ’’Crnogorci ne ljube lance’’ i pjesmama crnogorskih neprolaznih klasika Mirka Banjevića (’’Sutjeska’’) i Radovana Zogovića (’’Ali Binaku’’), kao i pjesmom ’’Moja druga domovina’’, svjetski poznatog ruskog pjesnika, pisca, muzičara, pjevača, glumca Vladimira Visockog (’’Ja žalim u životu ovom / što nemam korijena dva / što drugom domovinom mojom / ne zovem Crnu Goru ja!’’); (O svemu ovome – i mnogo više! – može se viđeti u mojoj knjizi ‘’Ostavština za budućnost: Rat za ’Prosvjetni rad’ i crnogorski identitet – kulturocid anticrnogorstva’’)

Zar nije pravi i suštinski kontinuitet i idealni raspored i vlasti, i identiteta, i sadržaja i vrijednosti, i kadrova i ljudi (pa vele da nema Boga!?), da je danas jedan od ključnih članova državnog Odbora za proslavu jubileja pedesetogodišnjice CANU – u čijem Rječniku, dakle, stoji da je Draža Mihailović ’’prvi antifašista Crne Gore’’ – tzv. četvorostruka ministarka (nauka, kultura, prosvjeta, sport: eto, baš olakšano da se pare za jubilej odmah nađu na jednom mjestu), koja je za sebe javno rekla da je ’’žena-četnik’’. Kud joj većeg seirenja, zadovoljstva i blaženosti od činjenice da joj je njen vođa, idol, duhovni(k) i idejni inspirator i pokretač tako visoko (o)cijenjen u najvišem naučnom, umjetničkom, obrazovnom i kulturnom panteonu Crne Gore nad kojim ministarka danas i službeno bdi – između ostalog zahvaljujući i toj ocjeni koja je (i bila i jeste!?) simptom ali i motivirajući faktor društvenog stanja koje se danas otvoreno, i sistemski i sistematski, sasvim javno i agresivno promoviše i sprovodi u našoj zemlji. A odmah tu, gotovo sasvim do nje, je i jedan od autora Rječnika, takođe profesorica Univerziteta Crne Gore i – visoka funkcionerka URE.

Uzgred, slavlje u CANU je dobra prilika za obilježavanje dvostrukog svečanog jubileja o jednom trošku, jer je tu ne samo moguće već i nužno i potrebno slaviti i, kako vele državni čelnici-oslobodioci, 75 godina ’’oslobođenja’’ Crne Gore od komunizma (poraženi-saradnici okupatora nacista i fašista-kvislinzi-monarhokleronacionalisti-fašisti vraćaju se kao pobjednici!?). S obzirom da CANU slavi samo 50 godina, idealna je prilika da se njeno slavlje uklopi u opštedržavno obilježavanje ’’oslobođenja’’ od cjelokupnog društvenog perioda Crne Gore u rasponu od 1945. do 2020.g., jer što je ’’nauka’’ i posebno CANU bez najzad dobijene i osvojene ’’slobode’’ od komunizma. CANU bi na taj način ujedno svečano obilježila i sopstveno oslobođenje nakon 50 godina okupacije i robovanja pod komunizmom! Ono jeste da je komunizam stvorio CANU, ali jedan narod pa i CANU je slobodan tek kada se oslobodi svojih oslobodilaca – ali ne onih od 30. avgusta lani već onih od 9. maja 1945.g., što svakako ’’pije vodu’’ jer su i u Srbiji i u Crnoj Gori danas na vlasti sljedbenici, afirmatori, poštovaoci i naastavaljači poraženih četničkih, ljotićevskih, nedićevskih kvislinških, fašističkih i klero-nacističko-fašističkih, antidemokratskih izdajničkih slugu (po svim civilizacijskim i kulturološkim parametrima savremene Evrope i svijeta) okupatora u Drugom svjetskom ratu. Tako su i u Srbiji i u Crnoj Gori danas na djelu razni oblici i sadržaji istorijskog revizionizma i to nadasve u odnosu na činjenicu da su najzastupljeniji u jedinicama narodnooslobodilačke, partizanske i antifašističke vojske u Drugom svjetskom ratu na jugoslovenskom ratištu bili upravo pripadnici kako srpskog (kvantitativno, jer su najbrojniji), tako i crnogorskog naroda (procentualno, jer su najmalobrojniji).

Sve se sklopilo da ne može biti bolje – i to baš u godini jubileja CANU. A sklopilo se onako kako se i radilo da se upravo tako sklopi!? Ko to nije vidio (nije htio ili nije mogao da vidi – svejedno), a morao je da vidi, jer je za to bio debelo plaćen od države, trebao je zbog toga da povuče konsekvence – no, to se u kontinuitetu nije dešavalo niti desilo i zato smo danas tu đe smo. Hoćeš-nećeš, to nam je ’’naša borba dala’’ – da imamo Dražu za ’’prvog antifašistu Crne Gore’’!? Au,stvarno, malo li je!? I zato slavimo i trebamo da slavimo, imamo i što, došlo vrijeme za slavlje Draže i Dražinih. Nema više potrebe za ’’Red Draže, red kamuflaže’’, kako sam pisao u jednoj kolumni za ’’Pobjedu’’ 2010.g. Viđelo se to u noći 30. avgusta lani kada se nakon izbornih rezultata odmah zapjevalo ’’kralja Petra gardi’’.A svako slavi ’’oslobođenje’’u skladu sa mjestom u društvenoj hijerarhiji. Čelnici litija SPC-a – NVO ’’Ne damo Crnu Goru’’ i ’’Ne damo svetinje’’, sada premijer i četvorostruka ministarka – trenutno u Odboru za proslavu CANU, a neki od običnih litijaša i vjernika vidimo ispred spomenika Ljubu Čupiću – ’’kako i treba’’ po njima, ’’tamo po njima’’ komunistima i antifašistima i slaviti, tj. mokriti, dok ne dođe zeman – a samo što nije – da se pred Dražinom bistom slavi kao što se i u CANU slavi – sa sve svečanim državnim Odborom i protokolom. Na tome se vidimo svesrdno, iskreno, predano, ozbiljno i temeljno radi. A svaki rad daje i rezultate. Jedan od njih smo viđeli ovih dana i u Nikšiću.

Slavljenje ’’oslobođenja’’ – započeto kao cjeloviti državni i društveni program ’’obnove’’ 30. avgusta lani – tako mu dođe kao uvod u mokrenje, a mokrenje sa svim onim grafitima kojima se upućuju ’’želje i čestitke’’ manjinskim narodima kao uvod u buduće slavljenje, dakako ono pravo, potpuno, konačno, zbog kojega i zbog čega se sve ovo i radi što se radi, dakle, i ’’oslobođa’’, i slavi, i mokri – u čast ’’prvog antifašiste Crne Gore’’!? Zato – doviđenja do sljedećeg ’’oslobođenja’’, tj. mokrenja iliti slavljenja. Sljedeće slavljenje – bilo koje vrste, jer se radi o finesama jednog jedinog slavlja Draže bez kamuflaže – biće jedno veliko mokrenje po Crnoj Gori i svim njenim svetim nacionalnim i državnim, istorijskim, građanskim, multikulturalnim, multietničkim i multivjerskim vrijednostima. Uostalom, ’’sloboda’’, slavljenje i mokrenje se baš približilo i to je ’’junak’’ iz Nikšiča nepogrješivo osjetio.

Prije neki dan u neposrednom susjedstvu Crne Gore, u rodnom gradu naše četvorostruke ministarke, svečano je otkriven spomenik Draži Mihailoviću, u prisustvu, između ostalog, i novog gradonačelnika Nikšića koji je izjavio da će to još više podstaći izučavanje, prisustvo i slavljenje Mihailovića, sve u susret, jasno, budućih sličnih manifestacija i s ove strane državne granice. A to slavljenje je već počelo dakako s mokrenjem, makar što nije trebalo biti baš na tom javnom mjestu u centru grada – kako reče providno i nevješto gradonačelnik da se ’’Vlasi ne dosjete’’ da je upravo baš ono pravo napadnuto, tj. da je ovđe zapravo riječ o onome što se ne spominje da je problem!?

Ako bi se na pitanje Branka Miljkovića ‘’da li će sloboda umjeti pjevati kao što su sužnji pjevali o njoj?’’, odgovorilo potvrdno, onda bi to pjevanje moralo biit inspirisano Ljubovim osmijehom, jer je on sinonim slobode. I taj osmijeh, ta sloboda, ta pjesma je vječna, kao što je vječna i Crna Gora. Jer – ‘’ko ne sluša pjesmu, slušaće oluju’’. (Pokazalo se da sam uzalud ove metaforične Miljkovićeve stihove ponavljao u uvodnim riječima na obilježavanjima godišnjice ’’Prosvjetnog rada’’ – u vremenu DPS-ovske vlasti sa koalicionim partnerima – sa ciljem uviđanja prednosti sistemske, programsko-planske i stvaralačke izgradnje multinacionalnog i multivjerskog crnogorskog državnog i građanskog identiteta u odnosu na klerofašističku alternativu. No jedna bitka je izgubljena, ali ne i borba i rat!?). Vidimo da je vječan i fašizam i da će sve više dolaziti i otvoreno ali i prikriveno, u mimikričnom i u prvi mah neprepoznatljivom obliku i sadržaju. Ipak, ima lijeka – Njegoševske, crnogorske borbe neprestane i vječne. Akter, počinilac ‘’incidenta’’ u Nikšiću je samo eksponent, vrh ledenog brijega klerofašizma čiji su pipci danas pipci hobotnice na vlasti, a koje ni ona pređašnja vlast nije (sa)sjekla na vrijeme i kad je (već) trebalo. Djela, djela, gospodo!? Dakako, ona antifašistička, jer ova druga, suprotna, fašistička, su već pred nama!? Neslušanje pjesme je već, dakle, poodavno krenulo i oluja samo što nije započela. Ako već i nije – a sve se čini da jeste!?