Pri sređivanju svojih sjećanja, tvrdoglavo mi se nametnu jedno iz onih godina što se, uglavnom, navode kao najbolje (20- 30), a mjesto događjanja poznati univerzitetski grad u Engleskoj prilikom posjete jednoj od uglednih akademskih porodica. Prijem je bio tako srdačan da sam se veoma ugodno osjećao ne samo u krugu porodice nego i u prilično razuđenom ali zanimljivom društvu, na početku veoma uzdržan, da bi se, vremenom, oslobodio i učestvovao u veoma zanimljivim razgovorima.

                Pri kraju moga boravka, jedan od (akademskih) učesnika mi, neočekivano, postavi neobično pitanje; odakle meni obrazovanje tako širokog spektra da mi omogućava da sa toliko sigurnosti iznosim svoje poglede... Prijatno iznenadjen ali i žestoko zatečen, ne znadoh suvislo odgovoriti te mu izbaljezgah nekakve priče o mogućnostima u socijalizmu i sl. Pa da, tada se nijesam smio ni usuditi da pomislim koja je (glavna) uloga grada Cetinja u tome, no sad, pun „ka brod“ životnog iskustva i naknadne pameti, mogu „trećim okom“ spoznajne izvjesnosti da prepoznam sve one tajanstvene amanete, bez kojih ionako ne može biti valjanog obrazovanja.

                Od tada su prošle, ne samo godine nego i decenije ali me to pitanje nije ostavljalo na miru sve dok se, postarost, ne stadoh vraćati u (davnju) prošlost i prebirati po „arhivi“ izblijeđelih uspomena iz poslijeratnih vremena „obnove i (duhovne) izgradnje“. Ta vremena, poslije jednog svjeckog rata i revolucije, bila su poslovično zanimljiva, posebno za jednog osmogodišnjeg đetića, pristiglog iz obližnjeg sela đe mu niko ništa nije objašnjavao niti je imao kad...

                A onda se sve promijenilo nakon dolaska u ovaj uzavreli grad, tada još – glavni – ponosne Federativne Narodne Republike Crne Gore, đe mu je pripala velika čast da odraste i završi tada novouvedenu – osmogodišnju - školu. No sve je, isprva, počelo u tadašnjoj gimnaziji izdijeljenoj na muška i ženska odjeljenja u kojima je, zbog rata, u jednom razredu među učenicima bilo razlike i po pet godina, što je već samim sobom predstavljalo izvjesnu posebnost, kao i nastavno osoblje porijeklom aristokrata iz carske Rusije, pobjeglih od jedne a potom u Cetinju zatečenih novom revolucijom. No sve to nije smetalo nego, štoviše, opštenarodno i obavezno obrazovanje činilo egzotičnijim nego što je pobjednicima bilo po volji, no ni njima nije nedostajalo (revolucionarnih) ideja..

                No, svejedno, ovdje neće biti mnogo priče o tzv. „službenom" odgoju i obrazovanju, nego o izvjesnom - paralelnom –"metaobrazovanju" -  poteklom iz neke više dimenzije stvarnosti, skrivene iza navika i ustaljenih običaja. Zato samo neko sa strane može da primijeti neko događanje, poput onoga kad đedovi i babe preuzmu brigu o potomstvu (unučadima) te ako se dijete uspogani, babe s prutićem stanu da graju na njih tako da ih cijeli komšiluk može čuti, a đedovi se samo sagnu i nešto tajanstveno šapnu na uho te se dijete, zamišljeno, smiri i vrati svojoj igri....

                Tih poslijeratnih godina, Cetinje je bilo gladno svega dok je tzv. kulture bilo napretek, jer nije bilo dana a da se nešto zanimljivo nije dogadjalo a po sistemu „hljeba i igara...“ odnosno carice Marije Antoanete; kad nema hljeba dobri su i kolači, te nije čuda da je tada bilo veoma lijepih manifestacija na gladan drob... Mogao sam tada imati 8 godina kad je naša porodica bila smještena u „Kući Matanovića“ (danas Dadov spomen-atelje) na glavnom gradskom trgu (Maršala Tita) gdje se jedne večeri, na improvizovanoj bini, prikazivao pozorišni komad „Stanoje Glavaš“ odakle me jeka sabalja probudila te sam, kroz niski prozor iskočio u mrak te onako, bos i u pižami, otišao da vidim kakva je to gužva i onda itekako bio zasjenjen prizorom u kome su bljeskale sablje a junački uzvici kotrljali po trgu punom radnog naroda i poštene inteligencije. Da bih bolje vidio, odoh do zadnjeg reda drvenih klupa i popeh na jednu od njih da bih bolje vidio a onda zabezeknuto stadoh pratiti što se na bini dogadja no to ne potraja dugo, jer se uskoro jedan brkati milicioner nagnu nadamnom i strogo upita:

                -“Oklen ti ođe, mali...?“

                ...pa me onda,  i ne čekajući odgovor, skide s one klupe i odvede nastranu đe mu rekoh e stanujem baš tu, na ćošku a đe me on, bespogovorno odvede i ubaci kroz otvoreni prozor... No nakon par trenutaka mene ništa moglo zadržati da se bosonog nanovo ne zaputim i ponovo popnem, ali ovoga puta na drugom kraju reda, u sjenku lipa ali ne potraja dugo kad evo ga opet onaj milicioner, koji me nanovo, ovoga puta dosta nestrpljivo, odvuče i ubaci kroz prozor... Ovoga puta ne pričekah ni da se udalji no za njim odoh i odmah popeh na onu istu klupu a kad me on primijeti, nadadoh takvu dreku da se i na bini okrenuše da vide u čemu je stvar. Okolni narod prvo zažamori a onda ljutito zasikta na brkonju koji zbunjeno osta uz mene, tako da sam ovu značajnu predstavu do samoga kraja otpratitio u prisustvu narodne milicije...

                Prije nego prijeđem na suštinu najavljenu naslovom, pomenuću sličnu zgodu sa poznatim pozorišnim komadom „Čarlijeva tetka...“ kojim je, par godina kasnije, u pozorištu „Zetski Dom“ gostovala neka od poznatih velegradskih kuća a po Cetinju uveliko kružila priča da ta tetka u stvari nije tetka no – tetak – odnosno čoek preobučen u nekakvu ojađelu tetku koja je došla nekakvim vajnim nećacima u posjetu, koji su toliki ćutuci da je ozbiljno smatraju tetkom dok cijelo Cetinje zna da nije tetka no tetak i svako veče ide da gleda tu sprdnju...

                Ovo saznanje me je potreslo u toj mjeri da nikako nijesam mogao ostati miran pri pomisli da je jedan čoek obukao rašu kako bi radi nečesove rabote zajebavao svoje nesretne nećake dok se gledalište razvaljuje od smijeha i zluradosti... Pošto nijesam imao para za ulaznicu a ko zna da li bi mi one pomogle da uđem na neku od kasnijih predstava, odlučih da na predstavu ilegalno uđem kroz podrum za ćumur, gdje sam se s mukom provukao kroz prozorčić i osuljao niz gomilu ugljena kojim se pozorište grijalo u zimskom periodu... No pošto nijesam poznavao raspored prostorija, zalutam ispod bine đe u panici naletim na suflerku koja je sjeđela na nekakvoj visokoj stolici i skoro je obalim na što  ona, umjesto da šapti stade vikati, nakon čega krenu poċera a dežurni vatrogasac me stiźe uhvati, ne oklijevajući da me, potom, po „dobrim“ običajima toga doba, vaspitno šklepi i iz voleja opiči nogom u prkno... No ipak se nijesam, tek tako, puštio da me izbači ka vreću no mu pomenuh moje razloge koji, nenadno, naiđoše na njegovo puno razumijevanje te me povede sa sobom do svog „službenog“ mjesta odakle zajedno odgledasmo predstavu do kraja...

                Ponekad me prosto začudi kako to da uspomene i śećanja ostanu bez boje i budu crno-bijele ka one stare fotografije iako su i tada cetinjske lipe bile zelene a nebo nad Lovćenom plavo pomedju rumenih oblaka pri zalasku sunca. Svejedno, Cetinje mog djetinjstva i jeste bilo sivo medju golim brdima i oronulim fasadama te su mi uspomene već tada „ufatile“ sivu patinu da bi naknadno uspostavile i svoju. Zato ću sada iz prve (hm) ruke predočiti kakvo je bilo Cetinje toga vremena (1946-54) jer sam kao seljačko dijete na magaretu, ranom zorom, ujahao u Grad, zato što sam se, u igri, tako žestoko povrijedio, da sam morao u bolnicu i time postao jedan od rijetkih stanovnika Cetinja sa punim karantinom kao pokrićem.

                Početak školovanja bio je, kako već naglasih, veoma dramatičan sa svim prekidima i premještajima pri čemu sam prelazio iz razreda u razred neopterećen kojekakvim uspjesima i pohvalama. U komšiluku je stanovao jedan đetić mojih godina, po prezimenu Zorić, pravo gradsko dijete, s kojim sam pokušavao da se družim, što nije bilo lako jer je on imao interese koji nijesu prelazili okvire njegove sobice. Stanovao je sa tetkom i mlađom sestrom, Marinom, uz samu zgradu pošte, na glavnom trgu, u sobi sa malim balkonom. Bio je to za mene čudesan osjećaj; biti u sobi na spratu, sa balkonom sa kojega se mogao vidjeti narod kako šeta glavnom ulicom. Odnosno, biti u sred gradske vreve, a ne izlaziti iz kuće !? Jedno veoma zbunjujuće iskustvo, kako bi se izrazili pedagozi i slični inženjeri ljudskih duša.

                No, nije to bio glavni razlog što mi je to druženje ostalo u sjećanju, već jedna druga stvar koja je potpuno obilježila moj život i već tada naslutila dalju sudbinu. Ovaj đetić, čijeg imena se više ne mogu sjetiti, imao je za moje tadašnje shvatanje mnoštvo čudnih stvari i igračaka, ali prije svega nešto što je prema mom poimanju pripadalo isključivo svijetu odraslih - knjige. Čudeći se tome i gonjen radoznalošću uzeh jednu novu knjižicu, koja je čudno mirisala, s namjerom da je razgledam ne očekujući da otkrijem ništa posebno. Prelistavao sam je gledajući crteže od kojih mi za oko zapade jedan, na kome se vidio dječak na traktoru kojim ore beskrajnu njivu nad kojom leti jato crnih ptica. Ovlaš pogledah uzani tekst pjesmice i crni, masni naslov iznad njega, oboje posmatrajući više kao neku šaru nego nešto što bi moglo imati neki određeni smisao.

                Htjedoh da odložim knjižicu, ali me u tome omete jedan neodređeni osjećaj koji me natjera da knjižicu ponovo otvorim i pogledam onaj tekst ispod crteža dječaka i traktora. Ona šara mi se činila nekako poznata, te se zadubih u odgonetanje i u toj šari prepoznadoh s mukom u školi naučena slova. To me navede da ta prepoznata slova sročim, kao što sam u školi učio, pri tome još uvijek ne očekujući ništa posebno. To mi lako pođe za rukom, te ja u sebi protolkovah naslov koji je glasio:

„Mali Rista traktorista“

                Ovaj naslov je u stvari smisaono dopunjavao onaj crtež iznad njega, ali ono što je mene doslovno tresnulo jednim novom i neočekivanom spoznajom, jeste potpuno novi doživljaj onoga što je u školi bilo povezano s (naizgled) mukotrpnim i besmislenim svakodnevnim ponavljanjem. U tom odlučujućem trenutku, shvatio sam da se u tim, do tada neshvatljivim šarama teksta, krije smisao koji mi je postao dostupan. I ne samo taj naslov već i tekstovi svih knjiga koje su do tada bile van dohvata moga shvatanja. U toj, na prvi pogled nerazlučnoj šari, bio je potpuno uhvaćen smisao onoga što se je moglo vidjeti na crtežu iznad nje. Bio sam potpuno zbunjen i pitao se, da li je moguće da je čitava, neshvatljiva i bolna školska prinuda služila tome da me nauče kako se čitaju te beskonačne i neshvatljive šare prepune neslućenog smisla, a da su, pri tome, na tako tragičan način zaboravili da mi to, glasno i jasno, objasne i kažu. Tako sam potpuno sam otkrio tajnu pismenosti i toga dana se preda mnom otvorio jedan potpuno novi svijet.

                A tada su samo dvije cetinjske ulice i glavni trg bili pod asfaltom, dok su ostale blještale svojim ispranim šoderom kojeg su bile pune i duboke kunete od kamena ili betona. Pjaca je bila na Balšića Pazaru, sa betonskim, odnosno kamenim tezgama ispod kojih su bile nagurani kotari i kašete pune voća i povrća, dok je sira, slanine ili ostalih mesnatih proizvoda bilo u muzejskim količinama. Pošto tada skoro da nije bilo vozila osim par džipova, kamiona i par crnih limuzina, gradom se uglavnom motao neki grlat, seljačko-gradski ođenut narod, od kojih su poneki za sobom vodili rastovarenu ili natovarenu magarad, za koju su postojali odredjeni „parkinzi“ kod Vladina Doma ili Vojnoga Stana.Dobro se sjećam i negdanje – Teze – obične nastrešice postavljene tamo đe je danas onaj nadrkani N.Y.City lokalitet a tada se u njoj, na bonove i „tačkice“ dijelio „škuri“ i rumetinovi ´leb (kad ga je bilo!) i vazda vladala nestrpliva gužva i unezvjereno guranje.

                U poslijeratnom Cetinju đeca su bila gladna, glibava, ušljiva, srabava i divlja ali su imala nešto što druga nijesu mogla ni da sanjaju – svoj grad... I stvarno, kad se sjetim tadašnjeg Cetinja kojim nije vladao saobraćaj već naprosto želja i potreba da se preživi, na „vlasti“ je bilo izvjesno međusobno povjerenje koje je obuhvatalo tu i takvu đecu, te su im odrasli prepuštali grad skoro u potpunosti. I ne samo prepuštali grad nego i slobodu da među sobom, bez posrednika, sređuju svoje nesporazume i naklonosti, kako oni smatraju da je najbolje.

                Uglavnom prepuštena sebi, đeca su međ usobno uspostavljala sopstvena pravila i držala potvrđenih vrijednosti, iako je revolucijom sve bilo dovedeno u pitanje... ili može biti baš zbog toga...

Ako izostavimo neizbježne ulične borbe praćkama, koje su nas razdvajale na Grahovce, Bajovce, Ivanbegovce i dr. igre krpenjačom su nas spajale i mirile na najljepši način... A kako i nebi, kad smo sami sebi uspostavljeli pravila:

                -tri korne(ra) – penal

                -dva:dva ili tri:tri – pluvrijeme neriješeno; kao najbolji rezultat ishoda utakmice, samo je mogao potvrditi da jedina pobjeda koja stvarno to i jeste – jeste sama igra! I to igra krpenjačom koja je, u odnosu na divlju i poganu gumenu loptu ili uobičajeni futbal, bila jedna nadasve pitoma igračka (rekvizit) koju je svak mogao da stigne i da njom da svoj doprinos zajedničkoj igri.

                Jedan, kako bi rekli - nepisan običaj, vladao je tada između đece i odraslih, posebno u pogledu roditelja a to je, da roditelji ni slučajno nijesu smjeli da se miješaju u njihovu igru ili da ih vade iz (zahuktale) igre pa bilo da je koja, zato su roditelji, kad je trebalo, uvijek slali neko od djece, svoje ili iz komšiluka. I dan današnji se sjećam kad se otac Mika Vujovića umiješao u igru i ljutito oseknuo na svoga sina riječima:

                „Miho...!

Doma..., oca ti jebem...!“

                I dan današnji se dobro sjećam Mikovog pogleda kad se; pri odlasku, pognute glave osvrnuo da se s nama oprosti. Dugo poslije toga, dostina od onih koji ne mogu a da se svakom nasprdaju, dovikivali su mu ove riječi, što nimalo nije smetalo da od njega postane momčina i čoek od ugleda. Eto, na toj duhovnoj infrastrukturi bilo je i moguće primijeniti postupak navedenog paralelnog obrazovanja i odgoja…

                Malo je onih kojima nije poznata ona kletva, ili predskazanje, da će neko završiti na – ulici – ako tako (grdno) nastavi.., no u pogledu cetinjskih ulica se, bar što se mene tiče, ispostavila kao izvjestan blagoslov.., jer malo đe drugo bi mi, dok sjedim sa bosim nogama obješenim u kuneti - neko - onako „iz zasjede“, na čitanje uvalio npr. „Vinetua“ ili „Šerloka Holmsa“ a „Don Kihota“ da i ne pominjemo. I sve to u gradu đe dobra polovina stanovništva jedva da je i bila pismena. No, to nikako ne znači da nas je nova revolucionarna vlast, tako ravnodušno prepuštala cetinjskoj ulici. Naprotiv, jedva smo uspijevali da se otrgnemo mnogobrojnim sekcijama (tehnika, slikarstvo, gluma...) i manifestacijama, da bismo se sreli i okupili na nekom ćošku ili nekim skalama.

                Nije da nijesmo imali gradsku biblioteku, no tamo, postupak iznajmljivanja (jedne) knjige, nije bio ništa manje komplikovan od vađenja vize u konzulatu neke strane zemlje, te se i nijesmo mnogo gurali pred bankom iza koga se motalo nekakvo dozlaboga strogo i zabrinuto osoblje. Tada mi, ovo sa knjigama „iz zasjede“ i nije baš bilo toliko neobično, niti sam o njemu mnogo razmišljao sve dok nijesam odživio svoj (zadat) život i uvidio da se neke rabote događaju mimo tokova prenaviknute svakidašnjice, iskrsavajući iznenada i na neshvatljiv način.

                Već i ove moje, uvodne dogodovštine sa pozorištem, na najbolji način svjedoče u kojoj mjeri je Cetinje, kao grad, mogao da za njih obezbijedi ambijent koji izlazi van granica uobičajenih konvencija. Vjerovatno bi se neko od ove moderne cetinjske đece zapitalo, kakvih je igara onda bilo kad nije bilo bicikala, blejdera i igrica sega-mega, ka ovo danas i čime smo se u to vrijeme igrali i – kako? Kad malo bolje promislim shvatam da se, u suštini, nije mnogo toga promijenilo samo su se; takozvana „tehnologija“ i prostori (cyber) prilagodili novim vremenima. Jer one igre koje današnja omladina igra, u osami dječjih sobica, na svojim lap-topovima mi smo igrali po cetinjskim poljanama i ulicama, pri tome se služeći kamenčićima i štapićima, odnosno svime što nam se našlo pri ruci a pri tome uglavnom igrali u frnjoke i ostale kažnjive (kaznene) zahvate. Pri ozbiljnijim igrama  u upotrebu je stupao  i kaiš od gaċa, kojim bi se, nakon  gubitka igre, dijelio broj udaraca onako kako pobjednik odredi; blagi „iz ulja“ ili žestoki „iz papra“

                Naprimjer; one bitke koje danas na internetu vode đeca cetinjska, mi smo u igri „džandara i komita...“ vodili (igrali) u Vladičinoj Bašti kojom prilikom bi se,ponekad, nenadno pojavio i neki od mlađih popova i preuzimajući ulogu svojevrsnog UNPROFOR-a izgonio nas sa manastirske imovine, dok su nas brojni posmatrači sa Orlova Krša hrabrili da istrajemo.

                Umjesto bicikala mi smo tada vozili raznorazne koturove, bilo od drveta, žice ili željeza, goneći ih pred sobom iskrivljenom žicom a onaj koji bi se domogao kakve felne važio bi za posjednika sportskog modela, jer je veoma precizno mogao upravljati njom uz pomoć drvenog štapa. Obično bi se dogovorili, otprilike nas desetina, te bi onako bosi, u prevelikim gaćama, a potamnjeli od sunca i gliba (tada je bilo mnogo manje vode no danas sa sve nestašicama), krenuli u kilometarsku vožnju rubom gradske kotline i svaki put se, ne bez ponosa, provezli glavnom ulicom...

                Krajem 40-tih u Cetinju je bilo zabranjeno držanje domaćih životinja, nakon čega je po brojnim dvorištima ostalo dosta svinjarnika i kokošarnika od kojih su neki bili tako prostrani da su bili nalik omanjoj štali. Takav je bio i onaj porodice Kunja Releze koji nam ga je, djeci Skadarske i okolnih ulica, velikodušno ustupio iako se meni, lično, čini da iza svega stoji najmlađi od njih; Jovo Mali (ali samo po rastu) koji je bio najaktivniji u neobičnom klubu koji smo zajednički uredili kao mjesto naših sastanaka u kišnom periodu.

                Bilo je čak i pokušaja prikazivanja filmova ali se ne mogu sjetiti nekog posebnog uspjeha. Ovaj klub-svinjarnik nalazio se tamo đe je sada ulaz od Vlaške crkve u raspalu cetinjsku pljacu i to u onom dijelu đe se prodaju kojekakve tranje i tantare. U pogledu ovog svinjarnika postoji jedan veoma relevantan aspekt što se pomenutog – paralelnog – obrazovanja tiče, jer je u neposrednoj blizini stanovao potomak veoma viđene porodice Drecun – Peđa – jedan miran i pristojan đetić koga smo svi, s pravom, veoma poštovali i voljeli. No, kako je bio sin jedinac, roditelji su posebno, i prema amanetima predaka, gledali da bude u društvu svojih vršnjaka, povodeći se za onom narodnom izrekom; ako si jedinac u porodici nijesi u selu. Budući da su Drecuni, osim toga, bili imućna porodica, ispostavilo se da imaju sve predratne primjerke „Mike Miša“ što će reć skoro par hiljada primjeraka, pravo bogatstvo u vrijeme kad su stripovi smatrani buržoaskom i reakcionarnom izmišljotinom i zato je njihovo objavljivanje bilo zabranjeno. E sad, umjesto da to neslućeno bogatstvo zadrži za sebe, Peđa je velikodušno, kako to tek kućom ide, dao da svaki primjerak ide od ruke do ruke sve dok se ne raspane, ali ne prije nego što među cetinjskom đecom ne ostavi plodonosni trag. Bilo je to pravo otkrovenje u poslijeratnom sivilu, moći pratiti avanture Flaša Gordona, Mandraka, Fantoma i Princa Lavljeg Srca. O Paji Patku i Miki Mišu da ne govorimo... A onda je došla i rezolucija Imforbiroa...                 Nakon ove rezolucije sve se promijenilo, što nas ionako nije mnogo pogađalo, osim ako otac nekog od đece nije zaglavio Goli, a o tome smo slušali đe pričaju babe zloslutnice, kad na škanjevima zasjednu po trotoarima i ispod oka kontrolišu; ko, kako, s kim... Ipak ni nas nijesu mogle suminuti promjene, pa makar to bila smjena ruskih filmova punih, parola, patosa i pucnjave – za rodinu – američkim, u tehnikoloru ili crnobijelih klasika kao što to bješe onaj kaubojac: „Draga moja Klementina“ (Oh my darling Clementine), koji je ubrzo postao tako popularan da je bilo đece koja su iz glasa pjevala:

                -„O maj davri,                                    -(Oh my darling…

                o maj davri,                                         Oh my darling,

                o maj davri Klementajn... ,         Oh my darling Clementine…

                Lavalosta, gonforeva...,            You were lost and gone forewer

                Drefasova Klementajn..."          Dreadful sorow, Clementine.)

                Da li su razumjeli ono što pjevaju, druga je priča. No tek kad je došao, u tehnikoloru, obojeni film - „Bal na vodi“ -  sa (pre)lijepom Ester Vilijams“, ni ja a ni mnogi drugi, onako glibavi, nijesmo mogli vjerovati da u stvarnosti postoji nešto tako kao; velika kopanja puna bistre vode, koja se divno plavi i njom pliva gorska vila neviđene ljepote... Bilo je čak i međusobnih rasprava da li je sve to samo namješteno, kao imnogo toga što dolazi sa trulog Zapada...

                Ovom prilikom posebno je do izražaja došla „direktiva“ ovog paralelnog uzdizanja i obrazovanja, jer nije svako mogao sebi priuštiti gledanje ovih novodošlih američkih filmova te se veome često događalo da neki od đetića, koji je imao sreću ili mogućnost da vidi neki od filmova, zaśedne okružen đecom koja nijesu imale priliku i taj film im ispriča do u detalje, te se pokatkad događalo da naknadnim uvidom budemo čak i razočarani nekim od filmova.

                No, ne bi se smjeli zaboraviti ni filmovi o meksičkoj revoluciji, od kojih je najznačajniji bio film; „Jedan dan života“ -  u kome se radi o nekom revolucionaru osuđenom na smrt, kojemu, na sopstvenu riječ, biva dozvoljeno da ode kod majke – Huanite -  i tamo provede zadnji dan pred izvršenje smrtne kazne, pri čemu, oboje, i on i majka, taj dan provode u prkosnom slavlju sa koga se on vraća i biva strijeljan. Ovaj i ostali filmovi ovog revolucionog opusa, bili su prožeti tako razornim patosom, da je narod bioskopsku salu napuštao uplakan i u dubokoj koroti. Bila je, tada, i priča o nekoj ženi, toliko iznerviranoj kolektivnim plakanjem i cmizdrenjem, da je ustala, okrenula se gledalištu i na sav glas obratila prisutnima:

                -„ A što se, jadni ne bili, tun knjezite..? Ali ne vidite e je ovo falca...?“

                No, izgleda da je izbor ovih filmova odgovarao estetici stradanja pobjednika ovdašnje revolucije, te izgleda da su oni njima, svjesno ili podsvjesno, pokušavali da sebi dojme kako bi bilo lijepo do-živjeti herojsku smrt a da ostanu živi... Ili tako nekako, jer se drugačije nije mogla objasniti ovakva poplava patetike, koja ni đecu nije suminula, pošto su đetići, ponekad, u svom nadgornjavanju i „burekanju“ umjeli da zaprijete:

                -“Ajde bježi, jer ako te opičim, tri dana ćeš pjevat Mamu Huanitu...“