II tom 

Uvodne napomene (IX) 

„Stvarna uloga oslobodilačke borbe, iako nije apsolutna, ipak je važna. Ona je jednim dijelom doprinosila ekonomskom i političkom uzdizanju njenih organizatora i rukovodilaca. Na račun nje, ali ne samo i ne u prvom redu zahvaljujući njoj, stalno se uzdizao i osamostaljivao sloj glavara. Ona je prinuđavala na mnogo brže stvaranje države nego što bi ono nastupilo isključivo razvitkom materijalnih snaga. Do stvaranja organa javne vlasti došlo bi mnogo kasnije da se državne institucije nijesu pokazivale kao nužno sredstvo oslobodilačke borbe. U tome je uloga oslobodilačke borbe kao činioca u razvitku. Ali ne treba zaboraviti da je ona uvijek, u krajnjoj liniji, određena stupanjem ekonomskih snaga. Poslije takvog ograničenja zaista je pravilno i potrebno istaći da je u crnogorskoj istoriji oslobodilačka borba, kao ideološko-politički faktor, postala stvarna, materijalna snaga razvitka crnogorskog društva… Prethodna analiza omogućava da se objasne i društveni korijeni političke aktivnosti Cetinjske mitropolije, koja je u procesu oslobodilačke borbe i u procesu stvaranja države postala glavni politički centar. Osnovno pitanje koje se pri tom nameće jeste pitanje kako je i zašto Cetinjska mitropolija postala politički centar, glavni organizator i rukovodilac oslobodilačke borbe i, najzad, organizator crnogorske države. Mislimo da na ovo pitanje možemo odgovoriti na osnovu prednje analize… Političkom uticaju Cetinjske mitropolije doprinosio je i njen vjerski autoritet. Zato je sasvim razumljivo što je Cetinjska mitropolija kao najjača privredno-ekonomska snaga postala i najuticajniji politički faktor i što je njoj pripala rukovodeća uloga u crnogorskom društvu.”[1]

Čojstvo kao osobena crnogorska duhovnost osnovni je ujedinitelj i glavni stožer crnogorskog zajedništva, njihovog ukupnog, cjelovitog crnogorskog društva. Čojstvo kao duhovna država, kao standard, i danas je simbolično i u biti osnovni preduslov i bezuslovna pretpostavka njihove stvarne, realne, istorijske, političke države. Crnogorci imaju zahvaliti za svoj opstanak, identitet i ime, slobodu i pogled na svijet, isključivo svom viševjekovnom nesumnjivo mučnom, ali i rijetko uzvišenom i dostojanstvenom samorašćenju i uzrijevanju u etosu, u moralu, u čojstvu, u dobročinstvu, u pravednosti, u istinitosti i čestitosti kao sadržaju jedinstvenog i originalnog ideološko-političkog faktora naravno posredovanog državnim institucijama (od kojih je u jednom dugom periodu najvažnija bila autokefalna Cetinjska Mitropolija, tj. Crnogorska pravoslavna crkva), što ih je praktično jedino i gotovo presudno sve i ujedinilo i o(b)držalo sve do savremenosti. (Jedna digresija: Njegoš često koristi termin obdržati u kojemu se i jezički i pojmovno, i etimološki i značenjski „otkriva” njegova najdublja povezanost sa pojmom države kao središta i objedinitelja, simbola i čuvara teritorije, života i materijalnog i duhovnog bogatstva bilo koje zemlje). Ili, kako to umni i dalekovidni Marko Miljanov Popović poručuje govoreći o dobročincu, dobročinitelju, metafori i paradigmi te crnogorske duhovne države kao temelju i prototipu one stvarne, realne, istorijske: „…Tek počneš o njemu (o dobročincu) i njegovu radu razmišljat, pade zlo u zlo, a tvoja duša okrijepi i dobro opije; izvedri se duša, zaigra srce, raslabljeno tijelo dobija novu snagu, nema žeđe ni gladi, nema umora, nema mržnje, sve je milo, u sve vidim dobročinstvo, mio ti je Bog koji je lijepoga čojka da, lijepo da čini…”.

                                                    (Kraj)