Kultura

Goran Sekulović - Stodeset godina od rođenja Milovana Đilasa (12. juna 1911.)

SVE BURE I SVI CIKLONI MILOVANA ĐILASA (VIII)

Jun 07, 2021 0 Komentara

(15 riječi)

Upravo, dakle, Đilasova ideja nacionalnog iz korpusa njegove političke filozofije – nacionalnog socijalizma-komunizma kao izraza nacionalnog političkog sistema i prava na njegovu demokratičnost, originalnost, vlastitost, istoričnost, razvojnost, autentičnost., slobodu, samostalnost i nezavisnost, što izvire iz samobitnosti sopstvene etničko-istorijsko-kulturološke paradigme svakog naroda-nacije, koja je zapravo pobijedila neljudskost otuđenog birokratskog socijalizma-komunizma, jer apsolutno razara totalitaristički i imperijalni diskurs tzv. koncepta ’’svjetskog proletarijata’’ i ’’svjetskog socijalizma-komunizma’’ –  pobjeđuje i mora pobijediti! neljudskost, nečovječnost, porobljavanje, mit i neslobodu i svakog imperijalnog, nacionalističkog i šovinističkog veljedržavnog i velje-etničko-narodno-nacionalnog koncepta, pa naravno i velikosrpskog  u njegovoj neprekidnoj težnji da destruira i poništi crnogorski nacionalni identitet, čak i ako Đilas toga nije bio svjestan!

Kako je Đilas u biti apsolutno neadekvatno shvatao ideju narodnosti/nacije – naime ne kao objektivno-istorijsku datost već kao subjektivno-voluntaristički čin (ne)priznavanja – pokazuju njegove sljedeće riječi koje upućuju u svemoguću arbitrarnost vlasti da odlučuje o nacionalnom pitanju: ’’Baš sam ja, ponajprije pozvan svojim položajem u oblasti ideja i vlasti, izvršio neodrživa teoretska obrazlaganja crnogorske nacije. Ali ni tada nijesam mislio da Crnogorci nijesu Srbi – varijetet srpske narodnosti, kao što i danas mislim da je još opravdana njihova administrativna posebnost.’’ (podv. G. S.) Dakle, ’’još’’, a ne mora tako stalno i da bude!? Đilas nastavlja sa stavom koji je on zapravo svojim izučavanjem Njegoša temeljno, činjenično i radikalno opovrgao!: ’’Izučavanje Njegoša može svakoga nepristrasnog – ako takvih ima, uvjeriti u nepostojanje posebne crnogorske nacije.’’[1] A pošto takvih ’’nepristrasnih’’ nema, kao da sugeriše i navodi Đilas, onda nema ni istine, ni uvjerenja o ’’nepostojanju posebne crnogorske nacije’’!?

Iako pogrešno, mitsko-dogmatski, neistorijski i nenaučno formulisana – tj. na srpskoj etničkoj osnovi zasnovana – crnogorska nacija je za Đilasa 1945.g.,  kao dakle takva, tada ipak postojala. Nešto kasnije, a tako je kod Đilasa ostalo i do kraja života – više nikakve crnogorske nacije nema!? To je zaista pravo sljepilo – i ljudsko, i etičko, i istorijsko, i nacionalno (sve)srpsko, i naučno-filozofsko-umjetničko-stvaralačko – biti  tako istrajan u negiranju i tvrdoglavom odbijanju da se makar priznaju i uvide nepobitne realnosti i činjenice o faktičkom, životnom, postojanju crnogorske nacije. To je tim čudnije, što je Đilas, barem kada je razmatrao ideološka i filozofska učenja koja potpadaju pod korpus prije svega marksizma/socijalizma/komunizma, uvijek  apsolutno i odlučno pridavao značaj  i prioritet životu i zbilji u odnosu na misao i ideje, jer kako je pisao, ovo drugo uvijek kaska i zaostaje za prvim.

No, uprkos svemu ovome, Đilas piše: ’’Ideja o Crnogorcima kao posebnoj naciji prvi put se  javila u Prvom svjetskom ratu, kao pokušaj da se  dubljim – nacionalnim razlozima opravdava održavanje dinastije Petrovića i posebne crnogorske države. Ponikla u kamarili, teza o Crnogorcima kao posebnoj naciji javlja se i jača kasnije, poslije ujedinjenja sa Srbijom 1918. godine – izraz negodovanja narodnih, seljačkih masa s novim stanjem. Prihvatili su je kasnije i komunisti, radi slabljenja  hegemonije Beograda i vezivanja za neugašenu tradiciju crnogorske državnosti... Jedan narod i zemlja i država jedna – različiti način borbe i izražavanja iste suštine. Za Njegoša – a tako u stvarnosti i jeste, Crnogorci su lokalni varijetet velikog srpskog plemena.’’[2]

Nema sumnje da je posrijedi mit kada se radi o vjerovanju u zajedničko praiskonsko porijeklo i potpuno isti identitet srpskog i crnogorskog naroda. U nauci je već utvrđeno da su prvi na Balkan došli dukljanski Sloveni, a najeminentniji srpski istoričari i naučnici, profesori univerziteta i akademici, tvrde da su Crnogorci etnički poseban narod u odnosu na Srbe.[3]

Uostalom, nauka je u posljednje vrijeme dokazala i da su etnogenetski Crnogorci najudaljeniji sa Srbima, kojima su mnogo bliži i Hrvati, i Bošnjaci, i Makedonci, i Bugari,  i Rumuni... I taj mit je naučno ’’odavno odumro’’.[4] Uz to, Đilas dobro kaže za mit o slovenskom panslavizmu – ’’ako je i bio živ od našeg izdvajanja iz slovenskih plemena i preseljavanja na Balkan, već od sedmog vijeka’’, jer je i prirodno i logično da je već tada bio mrtav i da se moglo već tada govoriti o zasebnim bićima i tokovima daljeg razvoja pojedinih naroda slovenske grupe, koji su potom dolaskom na Balkan se susreli i integrisali dalje sa tamošnjim starosjediocima, u prvom redu sa Ilirima i romanizovanim Ilirima, ali i drugim starosjediocima, što je značilo i definitivnu smrt svih mitova o zajedničkom porijeklu i istosti pojedinih  balkanskih slovenskih naroda.[5] Poznato je da je Duklja nastarija slovenska država na Balkanu,[6] a najnovija istraživanja pokazuju da su Crnogorci stariji i od Srba i od Hrvata, te da njihovi preci sa Karpata (tromeđa Bjelorusije, Ukrajine i Poljske) nijesu bili kako ni bijeli ni crveni Hrvati, tako ni bijeli ni crveni Srbi,  već – Crnogorci.[7]

Poput Đilasovih stavova o tome što u biti znači panslavizam i sveslovenstvo, i srpstvo i svesrpstvo[8] za Njegoša  su isto bili ’’isključivo praktična potreba – bez unutarnje sadržine i daljih ciljeva’’. Dakle, ništa više i ništa manje! Do praktična urgentnost i datost istorijska, nužna upućenost i hitnoća na prijeko potrebnu oslobodilačku borbu s obzirom na okolnost da su Turci držali u ropstvu Srbe i srpstvo praktično oko svih granica slobodne i nezavisne Crne Gore, što je stvaralo nepodnošljiv pritisak na slobodu i nezavisnost crnogorske države i na njen goli opstanak, a uz to omogućavalo i da se mnogi plemenski glavari protivnici Crne Gore i njene centralne, jedinstvene  i uređene državne organizacije, sklanjaju i priklanjaju Turcima, dovodeći time Crnu Goru u izuzetno nepovoljan i težak, praktično nemoguć i vrlo često bezizgledan položaj. I pojmovi srpstva, Srba, svesrpstva, iznjihali su se i održavali kod Njegoša iz njegove, kako piše Đilas, ’’ognjene  misli i junačkih patnji’’, iz solidarnosti i oduševljenja, zanosa i ushićenja o potrebi i nužnosti oslobodilačke borbe protiv u to vrijeme, prije svega, Turske i Turaka. ’’Ideja nacionalne slobode'' je bila, dakako, presudna. Bez potpune slobode svih južnoslovenskih naroda – koji su se, pa čak i svi slovenski narodi!, dugo imenovali kao jedan jedinstven narod u okviru koga su postojala različita plemena, kako se ne samo u Njegoševo već i u mnogo kasnija doba još uvijek govorilo (Crna Gora i Crnogorci su se zvali slovenskom i Ilirskom Spartom)[9] – ni sloboda Crnogoraca i Crne Gore objektivno u tom trenutku nije mogla mnogo značiti ni u jednom vidu: ni u trajnom i stabilno-sigurnosnom (vremenskom), ni u prostornom, ni u sadržinskom, ni u ekonomsko-materijalnom, ni u pravno-državnom, ni u istorijsko-geostrateškom, ni u diplomatsko-međunarodnom...

Njegoš kao da je i u pojmovima srpstva, Srba, svesrpstva, sintetizovao, ovaplotio i sublimirao svu svoju tragičnu poziciju mislioca, umjetnika, državnika, vjerskog poglavara, usamljenika i pustinjaka cetinjskog, opkoljenog zlom sa svih strana, a prije svega turskom vojskom sa jednim jedinim ciljem da se utre svaki trag i znamen Crne Gore i Crnogoraca kao slobodnih i nezavisnih subjekata, zemlje-države i  njenog narodnog i nacionalnog predvodnika i graditelja.

I mada je naravno Crna Gora prototip za njegov i kosmički osjećaj i doživljaj filozofa i mudraca, poete i mislioca, ona je bila realno u stvarnim onovremenim geografsko-prostorno-geopolitičkim prilikama odveć mala i nedovoljna za mitski zamah i damar Njegošev. Bila mu je potrebna mnogo veća i istorijska i umjetnička, i mitska i mislilačka, oslobodilačka, pa i revolucionarna scena i pozornica za izvođenje njegove genijalne ideje o oslobođenju svih Južnih Slovena i čitavog Balkana od svakog tuđina i porobljivača, a urgentno od Turske carevine. I on ju je našao – i u životu, u praksi, u svom državničkom i vladičanskom, u svjetovno-vladarskom i vjersko-duhovnom angažmanu, ali i u teoriji, književnosti i filozofiji. Njegoš ne bi bio, ne bi mogao biti, on sam i sve ono što je ostvario i darovao nam svoje genijalno stvaralačko djelo, da nije upravo na taj način pristupio stvarnosti svog doba i položaju ne samo Crnogoraca i Crne Gore, već i ukupnog Balkana, Srbije i Srba, srpstva i svesrpstva, ali i svih drugih okolnih naroda i zemalja, ili kako je on to govorio, kao uostalom, i svi njegovi prethodnici, ali i nastavljači do kraja u okviru dinastije Petrović Njegoš – braće Srba, Bošnjaka, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca, Bugara, Rumuna, Grka...[10]

Da je to tako, potvrđuju i sljedeće Đilasove riječi: ’’Ime Jugoslavije rodilo se iz njegoševske ognjene  misli i junačkih patnji... Jugoslovenstvo je za Njegoša bilo nešto više i dublje od državnog i političkog cilja – zajednica plemena, obrečenih na istu sudbinu, zadojenih istim mlijekom i ugrijanih istom krvlju, kako bi on to rekao... To nije bilo stepenovanje – od crnogorstva ka srpstvu i od ovog k jugoslovenstvu, nego uočavanje različitosti i mogućnosti u ostvarivanju ideje nacionalne slobode, koja je za njega bila i konkretni vid dobra.''[11]

                                                  (Kraj)