Kultura

Goran Sekulović - Stodeset godina od rođenja Milovana Đilasa (12. juna 1911.)

SVE BURE I SVI CIKLONI MILOVANA ĐILASA (IV)

Jun 03, 2021 1 Komentara

(15 riječi)

I u Đilasovom romanu ’’Crna Gora’’ imamo istu situaciju kada jedan od likova – ’’najkompleksniji i strukturom svesti najbliži autoru, njegovim stavovima...student Miloš Milošević’’^[1] –  poslije najdubljih moralnih preispitivanja u najgraničnijim ontološko-egzistencijalno-etičko-aksiološkim, njegoševskim, najodsudnijim pitanjima, dilemama, mukama i mengelama (’’Što je čovjek a mora biti čovjek’’! i ’’Neka bude što biti ne može’’!): ’’Oh, dajte mi da živim! Pustite, pustite me da umrem!’’^[2], takođe, na kraju, pod odsudnim uticajem majčine kletve, tj. crnogorske etike, odlučuje da ne traži oprost i odbija ponudu švapskog oficira o pokajanju.

''Miloš je znao... : crnogorske majke vade dojke kad hoće da ih djeca obavezno poslušaju  iskonsko, mitsko zaklinjanje hranom materinskom, tajnama života koje su čedu podarile. Očekivao je: sad će ona započeti da ga zaklinje – tako ga mlijeko materino ne razgubalo, da sačuva glavu pristajanjem i na izjavu koju austrijske vlasti traže od njega. Bio je u nedoumici, kako i što da odgovori na majčino zaklinjanje – nov talas bola i očaja, kolebanja i kidanja!

... Ali majka izviknu ono što nije očekivao: Sine moj, prsima kojima sam te zadojila, zaklinjem te – čuvaj pamet i dušu svoju! Ona je to izrekla uzbuđeno, ali kao riječi koje nijesu bile sasvim njene, nego i naučene, naslijeđene – ili se njemu, odnosno onom njemu koji je žudio, koji je morao da živi, one takvima učiniše.

Je li to preokret kod majke? Ili je u jednom trenutku u njoj materinski nagon nadvladan osjećanjem časti i ponosa, kao toliko puta kod toliko majki srpskih mučenika? Tek Miloš shvati, uprkos svoj neodređenosti, u njemu pojačanoj i osjećanjem konačne izgubljenosti i nekog bezumnog ponosa, da se baš to dogodilo s njegovom majkom.''^[3]

Čujmo sljedeće misli Borislava Pekića: ’’Što više istina čovek poznaje sve manje volje mu preostaje da se opredeli i za jednu. Zbog toga je obrazovanje jedini protivotrov fanatizmu. Imunitet se stiče skepsom, ne razočarenjem. Jer i razočarenje nije ništa drugo do jedna besmislena pesimistička dogma. Razočarenje stvara konvertite.’’^[4] Ove Pekićeve misli svakako važe i za Đilasa. Njegova skepsa i njegovo obrazovanje štitili su ga od otrova svakog fanatizma i svake dogme, i antikomunističke i komunističke. Možda samo nije uspio da u dovoljnoj mjeri ukaže na nacionalističku dogmu fanatizma i banalnosti, jer iako je (s)rušio dogmu panslavizma i panrusizma, nije i pansrpstva, iako je dao i za to sasvim dovoljno najmeritornije građe u vlastitoj originalnoj ingenioznoj interpretaciji, u kojoj je spojio svoj kritički i antidogmatski diskurs političke filozofije i isti takav osobni (u biti crnogorski!) etički i filozofski pogled na svijet, dakako s njegoševskom mišlju (a s čime bi drugo?!) sav prožet i utemeljen. Taj njegov civilizacijski odnos prema stvarnosti u svim njenim dimenzijama (prošlosti, sadašnjosti, budućnosti), učinio je da se Đilas shvata i kao simbol pomirenja sa ’’nepomirljivom’’ prošlošću.^[5]

I kao što Đilas kaže da Marksovi  – ‘’… budući da se on danas otkriva pre svega prorokom’’ – ‘’… koreni počinju u samoj Bibliji – u neumitnostima koje su drevni proroci otkrivali ‘izabranom narodu’ i ljudskom rodu’’, možemo slobodno sa istim pravom, ako ne u Đilasovom slučaju i većim!, reći, dakle, da su njegovi korijeni i u nepisanim i u pisanim (ali svakako više u nepisanim!) više od hiljadu godina starim crnogorskim, i još starijim ‘’biblijskim’’ (Đilas uviđa da postoji posebna, autohtona ’’crnogorska vjera’’ i ’’crnogorske religija’’, kao osobeni i nezavisni religiozni, i ne samo religiozni dakako, pogled na svijet, čak vjera koja je kao takva izvan hrišćanstva, pa i suprotna njemu; ukazuje da su i vladika Petar i Njegoš ’’bili, inače, racionalisti – religiozni racionalisti... Poimanje Boga... kod obojice je i – da to tako kažemo – crnogorsko’’), i još starijim ‘’neumitnostima’’ ovog crnogorskog prostora i ovih crnogorskih ljudi o kojima Đilas piše, između ostalog, i sljedeće: ‘’... Plemena crnogorska... su slična arbanaškim krvnim zajednicama – fisovima, najstarijem življu Balkanskog poluostrva. ... Korijeni Njegoševi sežu kroz pleme u slovensku i ilirsku mitsku prošlost.’’^[6]

Đilas se Njegošem dugo i ozbiljno bavio. Iako tzv. Istrage poturica kao ’’osnove’’ za ’’Gorski vijenac’’ po njemu nije bilo, ipak joj posvećuje posebnu pažnju: ’’U Crnoj Gori je ideja istrage morala biti žešća i neodoljivija već i zbog toga što su se Turci – poturice javljali iz vlastite sredine. Mržnja protiv poturica, jaka i prije, u Njegoševo vrijeme je morala dobiti krajnje netrpeljive oblike – tada se obnavlja država i konačno oslobođenje ispod Turaka postavlja se kao neposredni cilj, a ’domaće zlo’ – poturice i oni što se drže Turcima, smetnja su i jednom i drugom. Istraga je mržnja, ali ne sitna i svakodnevna, već izbija iz svih životnih i podzemnih poriva – uznesena u apsolutne i najprečišćenije ideje.

... Posmatrana sa dogmatskog humanističkog gledišta, Istraga izgleda istovjetna sa bartolomejskim pokoljem hugenota – zatiranje ljudskih bića zbog toga što su druge vjere.^[7] Ničeg od toga netačnijeg: ako se tako što dogodilo, bio je to ne samo nacionalno-klasni sukob u vjerskom smislu, već i borba jednog naroda za fizički i duhovni opstanak. Kada Njegoš kaže da je sve poklano što se nije htjelo pokrstiti, on time izražava nešto više od vjerskog obračuna – odbranu srpskog imena i opstanka – dužnosti čovjekove da se bori protiv zla i tiranije. Istraga je za  Njegoša – i za Crnogorce, proizvod dugog toka i sukoba zakona, u kojima ljudi žive i samostalne, ali podređene sile. Istraga je nužnost, a ne samo obračun sa protivnikom. Istraga je nesreća i zlo – prije nje vladika Danilo čini sve da do nje ne dođe, ali svojom neizbježnošću ona je i dužnost najsvetija. To je odbrana jednog naroda da ga njegova vlastita prevjerena djeca ne zatru u ime jedne druge vjere i tuđinskog gospodstva – Njegošu i Crnogorcima se to pojavluje i kao nepravda i nasilje, a stvarno je i bilo tako. Svakako je to odbrana zlom od zla – Njegoš i sam to strasno ističe. Ali, to je i jedini način da bi se spasilo od njega – Crnogorcima je čuvanje imena i ideje postalo istovjetno sa održavanjem golog života. Osveta je tu postala najsublimisanije uživanje – nebesko smirenje: ko se osveti kao da se posveti – vele Crnogorci, ’već ga rane ne bole kosovske’ – potvrđuje Njegoš.

A ja bih rekao da Njegošev motiv Istrage vuče svoje korijene ne samo iz našeg vijekovnog robovanja pod Turcima i konkretnih odnosa kakvi su se složili u Crnoj Gori u određenom periodu, nego i od prije turske najezde – iz naših legendi o neslozi velikaša, iz istočnih i praslovenskih mitova o nepomirljivosti svjetla i tame, koje su naša plemena donijela iz beskrajnih močvara i sa velikih rijeka, iz Pripjeta, sa Dnjepra, sa Dona, i koji se nalaze i u divotnoj ruskoj poemi iz 12. vijeka – u ’Slovu o polku Igorovu’. Njegoš nije znao sve to, mada je ’Slovo o polku Igorovu’  prevodio . On je zatekao mitsko osjećanje nepomirljivosti sa zlom – u konkretnom slučaju sa Turcima i poturicama. Uostalom, nijesmo mi kao plemena, kao narod, samo od Turaka u prilikama – biti ili ne biti, nego je to pod Turcima vremenom dobilo svoj najoštriji vid. Teče to otkad znamo za sebe – od našeg izdvajanja iz gomila slovenskih i doseljavanja na Balkan da budemo soj i svijet svoj, pa se kod Njegoša i iskazalo. Sa kakvom njegoševskom mukom su se stvarale i naše srednjevjekovne države! Tu smo na Balkanu od 6. od 7. stoljeća, a prve prave države stvorene su tek u 11, u 12. stoljeću – i tad je proteklo nekoliko vijekova tame i ropstanje u borbi za svoje bitisanje. A i kad smo sazdali te države, one su opstajale na ivici propasti – neprestano pod udarima Vizantije, Venecije, krstaša i varvarskih najezda sa Istoka. Nije li i Nemanja morao istrijebiti bogumile? Šta je natjeralo Svetog Savu da se otrgne od katoličanstva i ispod  carigradske patrijaršije? Bili su Turci i drugdje, ali se nigdje odnosi između njih i hrišćanske raje nijesu usijavali tako naglo i u ideji i u stvarnosti. Kao da nas je neki sudbinski potres bacio na vjetrometinu između Istoka i Zapada^[8] – u brda i oskudnost, da se borimo za čiste ideje – za goli opstanak. Sve je to turska najezda do kraja ogolila. Istraga, borba za održanje ’časti i imena’ javila se sa našim začinjanjem – tako je to Njegoš osjećao, da kulminira sa našim izbijanjem u moderno doba – sa stvaranjem država Srbije i Crne Gore.

’Gorski vijenac’ i Njegoš jesu sažimanje, poetsko uobličavanje te sudbine, tog gorkog i samrtnog iskustva. Nije to humanistički spjev u prihvaćenom smislu, niti je Njegoš običan humanista. U našem narodu ni prije Njegoša ni iza njega nije bilo – nije ni moglo biti, praštanja zla i nasilja i uvreda. Mi smo imali samo jednog humanističkog mislioca  u zapadno-evropskom smislu te riječi – Dositeja, pa i on je, zapadnjak, ostao neshvaćen i nenaslijeđen, kao nešto veliko i korisno, ali ne toliko i naše.^[9] Morali smo se neprestano hrvati sa najstrašnijim zlom u borbi za opstanak, ne bismo li se iščupali iz ’mrzosti i pustoši’, kako je naše stanje nazivao, još u 15. vijeku, Konstantin Filozof, a što je turska najezda preobrazila u misao i poziv naš. Njegošev, naš humanizam – savlađivanje zla zlom, mračan je i krvav, ali i jedino moguć – sve dok Balkan nekim ’stresom’ ne bude bačen po strani i dok ne prestane biti poprištem suprotnih svjetova.

Njegoševa Istraga nije prva ni kod nas, ni u svijetu, a teško da će biti posljednja. Istrage su obavljane i obavljaju se uvijek kad ne preostanu druga sredstva za ostvarenje ciljeva do gole sile, bilo da se to čini radi spasavanja svog ili osvajanja tuđeg svijeta. Njegoševa Istraga je prva, ili veoma rijetka kao ono poetski i čak humanistički motiv – on ovu veliča i kao čin. Novo je njegovo osvjetljavanje tog čina – otkrivanje njegove neminovnosti i pravednosti, dakako i poetski izraz njegov. Njegoš je prvi strasno doživio i izrazio istragu kao jednu od strana ljudske sudbine, odnosno kao višu zakonitost – u tome je on nov i veliki.

Doživljenu kroz predanje kao preloman događaj, Njegoš je Istragu osjećao u sudbini, u bitisanju našem, pa i u ljudskom uopšte.

Zlo ne postoji kao takvo, nego kao ono što je moguće izbjeći.’’^[10]

 

                                      (Nastavlja se)