Kultura

Goran Sekulović - Stodeset godina od rođenja Milovana Đilasa (12. juna 1911.)

SVE BURE I SVI CIKLONI MILOVANA ĐILASA (III)

Jun 01, 2021 0 Komentara

(15 riječi)

Đilas je sa pozicije Crne Gore, crnogorskog naroda, Crnogoraca svih vjera i nacija, sa pozicije građanske, multietničke i multikonfesionalne crnogorske države, razotkrivši i oburdavajući (veliko)ruski mit, ujedno razotkrio i oburdao i (veliko)srpski mit. Sljedeće njegove misli upućene kritici (veliko)ruskog mita ujedno su i kritika svakog (veliko)srpskog mita. I Srbija i srpstvo dubinsko su, mitsko osjećanje. Jači je i opasniji (veliko)srpski mit, jer je geografsko-prostorno, geopolitički, vremenski, duhovno, egzistencijalno, personalno-porodično-ljudski, bliži, teže ga je prepoznati, svuda je inkorporiran, isprepleten sa crnogorstvom, natura se ne nikako kao  njegova zamjena, nadomjestak, dopuna, već kao ’’prirodni’’ i ’’samorazumljivi’’ kontekst  i okoliš, ’’istovrstni’’ i ’’identični’’ istorijski, vjerski, etnički, antropološki, rasni čak obrazac i tip. I zato je neizbježno da Crna Gora i Crnogorci moraju da se otrgnu i istrgnu iz ’’bratskog’’ zagrljaja Srbije i srpstva koji apsolutno ukida potrebu, spoznaju, iskustvo, želju i mogućnost crnogorskog naroda da ima svoju vlastitu, nezavisnu, državu, svoj puni identitet, prepoznatljivost, lik i djelo. (Veliko)srpski mit odvajkada kombinuje rafinirane, suptilne, duhovne, s jedne strane, i najgrublje, fizičko-oružane metode asimilacije, potiranja i uništenja svega što je crnogorsko i što je crnogorstvo, s druge strane. Dakle, sve ovo što kaže Đilas o ruskom mitu u svojoj drugoj studiji o Njegošu, pisanoj u komunističkom zatvoru, tj. 1957-58.g. u sremskomitrovačkoj kaznioni, odnosi se i na(veliko)srpski mit! ’’Od vladike Danila Rusija je mučni, ali jedini oslonac. Korijeni veza sa njom su i dalji i dublji, kao i njena neshvatanja naših nevolja i uslova. Kao uvijek kad jedan mit hoće da se ostvari i u ovom slučaju su razočarenja i potresi neizbježni za one koji taj mit drže neminovnim i jedinim. Tako je to – sve dok se ljudskim žrtvama i naporima ne podredi realnost, ili – ne sazda novi mit.

I za Vladiku Rada je Rusija dubinsko, mitsko osjećanje. Ali i realnost. Od nje se on odvojiti ne može i kad bi htio – ne bi ga poslušali ni Petrovići, a kamo li njegov narod pravoslavni. Ali onaj njegov trzaj ka Francuskoj otkriva da je u njemu počeo da se ruši pravoslavni ruski pritisak i naslijeđeni ruski mit. Naizgled će i kasnije sve ostati kako jeste – Rus Popov će 1842. godine obradovan, zapaziti imperatorovu sliku na vladičinom stolu. Ali oko 1837. godine, suština odnosa između Crne Gore i Rusije se mijenja, bar utoliko što postaje jasnija, nesentimentalnija – Vladika Rade se duhovno osamostaljuje, svodeći faktički odnose na političke i materijalne interese. Politiku treba voditi sa svima, prema vlastitim interesima i mogućnostima – pouka je koju je on izvukao i iz odnosa s Rusima i poruka koju je ostavio.

Ali, on je sve to morao propatiti.

... Budući da ruska vlada daje i novčanu pomoć, sve se to događa uz naša, uz Njegoševa ponižavanja.

... Kao i svačija pomoć i ruska je bila za Ruse – velikodušnost, a za nas – poniženje. Ali, bili smo preslabi i presiromašni da bismo mogli na svome sirotovati i opstati. Kriknuće Vladika Rade zbog te pomoći pred Vrčevićem: Ko gođ ti jednom rukom dava, a nije dužan, drugom te za perčin drži. Pomoć nije jačala – niti to može, nego nagrizala onu duhovnu, idealnu stranu međusobnih odnosa.’’

Ovim je Đilas dao i ’’rješenje’’ ne samo odnosa nekada prema SSSR-u, odnosno danas prema Rusiji, i ne samo odnosa između Crne Gore i Srbije, a to znači i današnje suverene crnogorske države prema suverenoj srpskoj državi i obrnuto!, već zapravo principijelno odnosa  između svake dvije suverene i međunarodno priznate države. A ti se odnosi moraju zasnivati neizostavno na međusobnom priznanju i uvažavanju, nemiješanju u unutrašnje stvari, poštovanju ravnopravnosti, teritorijalnog integriteta i samostalnog političkog, unutrašnjeg i spoljnjeg, puta svake države. Jer ’’svaka država – kao i svaka nacija, pa i svaka individua – prirodno teži k ravnopravnosti...’’^[1] To je zapravo titovski i jugoslovenski, kasnije i nesvrstani koncept međudržavnih odnosa, u čijem početnom i zametnom uobličavanju je nakon raskida sa SSSR-om i Staljinom učestvovao i sam Đilas. Realna, objektivna osnova za ostvarenje ovog tipa i načina međudržavnih odnosa je ekonomska nezavisnost, osobito svakako manjih država, tj. manjih partnera u međudržavnim odnosima i relacijama. Ako nje nema, nema ni mogućnosti da se ovaj ’’idealni’’ tip međudržavnih odnosa i ostvari u realnoj praksi. Jer – kako piše Njegoš ili kako to formuliše i plastično dočarava Đilas: ’’Kriknuće Vladika Rade’’! – ’’Ko gođ ti jednom rukom dava, a nije dužan, drugom te za perčin drži.’’!? Svaki drugačiji vid i način međudržavnih odnosa od onih i od ovih principijelnih, viđeli smo i totovskih, i jugoslovensko-komunističkih, i đilasovskih svakako!, i nekadašnjih nesvrstanih, i današnjih evroatlantskih i evropskih, šteti prije svega njihovim, državnim, nacionalnim, građanskim, i istorijskim i aktuelnim iskustvima i spoznajama, šteti međusobnim odnosima više generacija građana i stanovnika tih i bilo kojih drugih država, a time i njihovom međusobnom razumijevanju i miru, ali i ukupnom međunarodnom poretku i svijetu u cjelini.

Silne su i mnogostruke veze Đilasove sa Crnom Gorom, ne samo u ličnom životu, te u književnim djelima sa temama crnogorskim, već i u naoko udaljenim sferama stvaralaštva, recimo, u političkoj misli. Te veze, etičke, egzistencijalne, antropološke, aksiološke, estetske, filozofi bi jednom riječju rekli ontološke, a običan narod: životne, etničke, rođenjem donesene i nikad odnesene! – posebno se čitaju u Đilasovim pismima iz zatvora, ali i u pismima njemu od strane njegove supruge^[2], sina, majke. Ono što je Đilas poručio supruzi i sinu u jednom pismu, može se uzeti i kao poruka za Crnu Goru, za moto svake istinske i suštinske misli i ideje o njoj, za ono najbitnije što ona kao takva predstavlja i jeste među narodima i zemljama svijeta i što mora o(p)stati i u budućnosti ako je i dalje bude imalo i dok je bude vječno bilo! ’’Kao da je naš mali svet postao svet za sebe, nerazoriv i nepokolebiv dok traje svako od nas. Izgleda, nije ni važna količina sveta, nego da je svet – tj. svoj, osoben. A takav može biti samo ako je dobar i plemenit. A šta je i vrlije i zanosnije od ljubavi za vas dvoje? Kuca ljudsko srce u tamničkim zidovima neumorno i ponavlja ljubav i veru i odanost.’’^[3]

Upravo je Crna Gora pokazala da ’’nije ni važna količina sveta’’, da nije važno kolika je veličina i teritorija zemlje, ’’nego da je svet – tj. svoj, osoben’’, za što je Crna Gora nesumnjivo jedan od  najboljih primjera. Kako reče i srpski akademik prof. dr Živojin M. Perić, Crnogorci su jedan od najoriginalnijih naroda u Evropi, etička i etnička veličina skoncentrisana na jednom malom prostoru, dakle, narod ’’svet – tj. svoj, osoben’’, što ’’može biti samo ako je dobar i plemenit’’. 

Đilasova supruga Štefica pokatkad u pismima ’’nastupa’’ i kao kritičar kako pojedinog, tako i ukupnog Đidovog (kako mu se inače obraća) djela. Ona ne samo da u njima govori – osim o ličnim i porodičnim pitanjima – i o stvaralačkom vjeruju i autorsko-spisateljskom procesu svoga supruga, već i o opštim društvenim jugoslovenskim temama, naročito u posljednjoj godini Đidovog zatvora kada je nakon pada Rankovića i represija opala, ali i o najbitnijim i odsudnim problemima čitave istorijske epohe, kao i ključnim i najvažnijim filozofskim, osobito etičkim fenomenima.

’’Beograd, 17 novembar 1966

Dragi Đido,

Za dva dana biće 19-i novembar – jedna decenija je minula, uvlačila se dan po dan, kao magla siva i olovna, vlažna i teška, između devetnaestog novembra hiljadudevetstopedesetšeste (kada je Đilas uhapšen; napom. G. S.) i ovoga, prekosutrašnjeg, hiljadudevetstošezdesetšeste. Decenija je prošla oko nas, kroz nas i razlagala se u nama.

Svaka decenija zaslužuje da joj se napravi bilans, iako mnoge se ničim ne obeleže, tek zrnce na tasu ljudske istorije. A mnoge same sobom rastvore rane koje su se i vekovima stvarale. Ova naša je grotlo u kojem tutnji lava, bukti i razara se iznutra, ali se ne izliva. Ne bih se usudila da pravim bilans za svet oko nas – ali smem i hoću da je sagledam – u nama, u tebi i u meni.

... Ne znam da li bi valjalo nekakvim računanjem i sabiranjem zabeležiti ono što si ti uspeo ili nisi uspeo u ovoj dekadi. Postojiš u svom vremenu, ne dopuštaš mu da prođe kraj tebe, a da ne okrznete jedno drugo. Ovo neizmenljivo vreme, kroz svoje izraštaje, ljude, izranjavilo te, proteralo te kroz svoje usijane inkvizitorske šibe, ali ti si ipak uspeo da mu kažeš da je – inkvizitorsko. Od onog izudaranog, ispod šiba izašlog tela i duha, ovdje u tamnici je samo telo. Duh putuje svetom i uznemiruje čak i one koji bi to najmanje želeli. Svoje misli i ideje kao političar, državnik i sociology nisi uspeo da realizuješ ti lično (a ko ih je lično i realizovao ikada, do kraja, u potpunosti?!; primjed. G. S.), ali one postoje, o njih se svakodnevno spotiču, pokušavaju da ih zaobiđu, ali one, kao i problem iz kojih su proizašle, žive i neumitne su kao vazduh. Eto, kažu, to mi sada moramo, možemo, pre deset-dvanaest godina bilo je prerano. (klasični i tipični, vječni!, izgovor svih vsta totalitarizama i autokratije – ‘’Još nije vrijeme za to’’!?, a pri tom dakako ‘’kad je vrijeme’’ određuje cenzorski i diktatorski ne-duh!; primjed. G. S.) Eto, čak priznajemo da je održan jedan, šesti, kongres kao deklarativan, nerealan, donete odluke preuranjene i nezrele – trebalo je da prođe više nego jedna decenija da bi se moglo započeti jedva vidljivo ostvarivanje. A ne znam da li mogu da se oslobode misli, da su tada tvrdili da ga ostvaruju i upravo u to ime pokušali izvršiti neuspeli politički atentat na tvoju ličnost. A i danas te drže u tamnici. (Ovakvo prema režimu otvoreno kritičko pismo ne bi ranije propustila cenzura. Ali, posle smenjivanja Aleksandra Rankovića i njegovih saradnika na IV (brionskom) plenumu u julu 1966, Uprava državne bezbednosti bila je zbunjena i izgubila je samopouzdanje; napom. A. Đ.) Ipak si uspeo da ostvariš i realizuješ deo tvog božjeg dara; nisi mogao biti lišen svih svojih mogućnosti i želja iz mladosti – postao si pisac. Sedam knjiga – koja hiljada stranica, bezbroj reći i misli. Knjige pisane u tamnici i kod kuće, iz srca i duše, iz vlastite krvi.’’^[4]

Milovan Đilas je osim Njegoša izuzetno cijenio, čak možda i više!, Marka Miljanova. To nije slučajno. Naslutio je, uvidio, saznao i iskusio da je bogatiji i dublji, svestraniji i izdašniji, dosljedniji i humaniji/ljudskiji moralno-etički izvor i majdan Marka Miljanova od Njegoševog. Zato nije čudo da i u životu i u djelu Đilasovom ima ne samo te i takve potvrde, potvrde o etičkoj, dakako etničkoj!, sudbinskoj vezi Đilasa sa Markom Miljanovim, već da je i sam Đilas, i u životnoj i u autorskoj ravni (a kako bi drugačije i moglo biti kod Milovana Đilasa?! – on uostalom eksplicite ističe da od rođenja ima jedan jedini zadatak: da stvara), dopisao nove-stare primjere ’’čojstva i junaštva’’. Najbolje se to vidi upoređujući dva Đilasova životna i stvaralačka segmenta i jedan od primjera iz knjige Marka Miljanova (broj 15).

’’Majka je hitajući došla, jer su joj kazali da je zovu, da spase život sinu. Kad je došla, našla je sina svezanijeh nogu i ruku, među dva ognja, đe su mu došle oči da iskoče. Dželat je drža sablju za vrat. Kad je majka viđela, mjesto da reče što vezir želi, rekla je drugo: ’Koljo, Koljo, čuva’ pamet i čast, a ne žali dvije užice krvi što će ti vezir prosut’; čast pri tebe, a sramota pri njemu!’ Vezir kad ču, vikne na dželata da udari. U to skoči glava Koljina, koturnu se niz malu dolinu iskraj ognja i Koljina trupa. A majka, Šaljanka, potrča, uze glavu na ruke ljubeći ju i govoreći: ’Sad si moj sin slađi, sjajniji no kad sam te na hata gledala, đe jašeš s vezirom!’’’^[5]

Kao majka Šaljanka iz primjera Marka Miljanova, postupaju i Đilasova majka i Đilasov literarni lik majke osuđenika na smrt. Sve su one protiv da njihovi sinovi sebi olakšavaju i spasu živote tražeći milost od zatvorskih vlasti okupatora ili pak diktatora. U pismu  Đilasu dok je bio u zatvoru, supruga Štefka kaže da je njegova majka Vaja – slijedeći dakako sopstvene ’’moralne snage i vrijednosti'', o kojima viđeli smo da sam Đilas piše – protiv toga da on traži milost i da nešto potpisuje u nekoj izjavi, nego da moralno i ponosno izdrži i istrpi kaznu, jer ’’jednom se mre!’’: ’’Neka živi i umre ljudski!’’ Štefka piše: ’’Za mene, za Aleksu, i ne samo za nas, ti nisi čovek nego pojam, ideja, svih ljudskih vrednosti i mogućnosti. Mnogo si trpeo, a ne znam još koliko ćeš, ali ti si davno krenuo trnovitim putem. Biću srećna ako ću ti poslužiti kao štap o koji se, ponekad, idući, opireš. Sad o izjavi. Ne možemo zamisliti nijedno slovo koje bi ti ma u kom vidu napisao. I Vaja ga ne može zamisliti. Kaže: ’Da mi je samo petnaest minuta biti kod Milovana rekla bih mu ono što sam mu rekla 1948 godine, kad je došla Rezolucija IB-a – jednom se mre! On se toga sigurno sjeća. Najveća rana na srcu bila bi mi nekakva Đidova izjava, znam da je zatvor težak, ali želim da mi kući dođe čist ko sunce, da ga pred smrt ponosna pogledam. Od tuge ne bih mogla da ga gledam, ako bilo šta bude kako ne treba, ništa neka ne čini! Neka živi i umre ljudski!’ Znači mi smo te osudili, sve troje – putem kojim si pošao do kraja. Mi ćemo s tobom dokle možemo. Svakog je trenutka naša misao kod tebe, uz tvoju divnu dušu.’’^[6]

I Đilasovoj majci Vaji je, vidimo, miliji i ’’slađi, sjajniji’’ njen sin sada – jer je sačuvao ono što je najvažnije: poštenje i čast, a to je sa ’’životom jedno’’, kako i čemu ga je, što on viđeli smo ističe, upravo ona (na)učila – iako je u zatvoru i više nije na vlasti i nema moć koju je imao, ali ima ’’moć’’ moralnog i savjesnog življenja koje će učiniti da se od njega ni njegov sin ni niko njegov ’’ne zastidi’’, a ’’drugo nije važno'', kako sam Đilas piše.

                                      (Nastavlja se)