U fokusu

Ideolog s greškom

Jun 01, 2021 3 Komentara

(15 riječi)

Piše: Prof. dr Milorad Nikčević, akademik DANU

Otkako je koncem decembra 2019. godine, Srpska crkva organizirala litijaški anticivilizacijski pokret s namjerom da skrši građansku, sekularnu i multikulturalnu Crnu Goru, dvorska je kamarila bivše vlasti netragom nestala s javne pozornice. Svi oni ceremonijal majstori, primadone, dežurni povjesničari, analitičari i projektanti, direktori i savjetnici, sva silna bratija koja je oduvijek divno znala priređivati predstave i igrokaze te recitirati voljenoj partiji i vođi, rastočila se kao pjena od sapunice.

Na prste ruke mogli su se tih dana, a i danas, pobrojati oni koji su upozoravali, jasno i glasno, ponajviše na portalu Antena M, kakav civilizacijski mrak i sunovrat se priprema Crnoj Gori.

Ideolozi stare vlasti, odmahivali su rukom i sricali političarima da je ta ulična bulumenta samo bura u čaši vode, a ne cunami što će ih koji mjesec docnije oduvati s vlasti.

U mojim se Pješivcima veli – za prosutom varenikom ne vrijedi žaliti. Stoga sam mnogobrojne novinske zamolbe da u povodu 15 godina od obnove crnogorske nazavisnosti prokomentiram postignuto, odbio. Nije mi se dalo govoriti o onome na što sam odavno upozoravao i dobronamjerno skretao pažnju.

Ponavljao sam uporno, a nijesam u tome bio sam, da je za izgradnju stabilnoga društva potrebno temeljiti jake institucije, a ne paradne manifestacije sezonskoga karaktera. Upozoravao sam da se odgovorna politička elita mora osloniti na intelektualne snage koje imamo, možda ne brojne no svakako vrijedne i odane svojoj zemlji, umjesto sitnoga politikantskog šićarenja s onima koji ovu zemlju ne smatraju svojom i čine sve da je nestane. Govorio sam da je odmah nakon obnove nezavisnosti bilo neophodno urediti crkvene prilike, umjesto što su se s vragom sadile tikve i čekalo da ga se odobrovolji...

No, danas je Crna Gora pred izazovima koji nam nameću da umjesto da prozivamo druge za ono što nije urađeno, a na što se uporno i pokazalo se opravdano upozoravalo, zaboravimo međusobice, naučimo lekcije iz prošlosti i pokušamo se svi skupa oduprijeti novoj fašizaciji crnogorskoga društva što je kreira nova crnogorska politička vrhuška, sačinjena od deklariranih mrzitelja Crne Gore, potom od njihovih mlađih istomišljenika koji više-manje uspjelo prikrivaju tu svoju mržnju, zaogrćući se parolama o miru i pomirenju, i šačice bivših suverenista koji su zbog mržnje prema jednoj ličnosti utonuli u mržnju prema svemu crnogorskome.

Vjerovao sam, dakle, da ćemo neke lekcije naučiti, pa stoga nijesam želio nakon 30. 8. podśećati na sve promašaje i propuštene šanse, dakako ponajviše u domenu identitetske politike.

No, vijesti da je DPS formirao odbore koji se doimaju kao svojevrsna vlada u sjenci te kadrovska rješenja u tim odborima, upozorili su me da lekcije možda nijesu naučene. Izjava predśednika odbora za identitet, prof. dr Živka Andrijaševića, objavljena na crnogorskim portalima, posve me uvjerila ne da pouke nijesu izvučene, već da je DPS, kao stožer današnje državotvorne opozicije, namjeran da ponavlja iste greške koje su Državu Crnu Goru skupo stajale.

Neću ovđe stoga duljiti, nego se kratko osvrnuti na dio salonskih mudrovanja Živka Andrijaševića, plasiranih u formi sveznajućega pripovjedača. Veli naš vrli pripovjedač da identitetska pitanja – pa dodaje „ma što to konkretno značilo“ – nije mogla riješiti bivša vlast, već da se to moralo riješiti ili dugotrajnim procesom ili mehanizmima totalitarnoga sistema. Pritom optužuje „kulturnu i intelektualnu elitu“ za rezultate u tome domenu.

Da ilustrira svoje postavke, Andrijašević navodi prvo krivi, za naše prilike posve neprimjenjivi primjer Jugoslavije, a potom i primjer odnosa vlasti prema crnogorskome jeziku i odbijanja pisaca da ga promoviraju. Identitetska pitanja, dakle, predśedniku odbora za identitet danas djeluju kao neka magla rabota, jer u protivnom ne bi imao potrebu da ih obesmišljava izrazom „ma šta to značilo“, pa se postavlja pitanje čime će se to njegov odbor zapravo baviti kad ni predśedniku to nije jasno.

A istome predśedniku očigledno nije jasno ni to da kad upire prstom u nerad i slabe rezultate „intelektualne elite“, zapravo pljuje u zrak po samome sebi jer ko je u proteklih 15 godina mogao biti reprezent intelektualne elite po mjeri bivše vlasti ako ne bivši prorektor Univerziteta, bivši direktor (makar i u v. d. stanju) Istorijskoga instituta, bivši savjetnik Predśednika, pročelnik katedre za istoriju na jedinome državnom univerzitetu, član radnih i paradnih odbora i povjerenstava, ekskluzivni scenarist emisija na javnome servisu, riječju osoba koja je vedrila i oblačila crnogorskom identitetskom politikom.

A sve što je za tih 15 godina, izuzmu li se individualni znanstveni rezultati, ostalo iza te osobe jeste nekoliko intervjua u kojima je opet s olimpskih visina više nastojala abolirati za nerad Crnogorsku akademiju nauka i umjetnosti, kao svoje buduće utočište, no išta drugo. Ostao je doduše i jedan zaboravljeni dokument, pokušaj platforme nove identitetske politike, pisan po mjeri onih što snuju Crnu Goru pretvoriti u rezervat s jasno iscrtanim nacionalniim zabranima, što ga je tek koji dan poslije publikovanja u Pobjedi prof. dr Milenko Perović intelektualno superiorno razobličio i poslao na smetlište nesuvislih identitetskih eksperimenata.

Živko Andrijašević pripadao je u proteklih 15 godina upravo onoj „intelektualnoj eliti“ koju danas opisuje. „Eliti“ bliskoj vlastima, servilnoj i spremnoj da se upodobi njihovim željama, „eliti“ bez ideje dalje od toga kako organizirati prijem ili svečanu priredbu. „Eliti“ čiji nas je nerad i naopaki rad doveo u civilizacijski ćorsokak koji danas živimo.

Zato sam Andrijaševićevu šutnju nakon 30. 8. doživio kao gestu kajanja pred crnogorskom javnošću za sve ono što je mogao a nije učinio, kao gestu sramljenja što je iza sebe đe je gođ stigao ostavljao pustoš, kao u nekad prestižnoj Fondaciji „Sveti Petar Cetinjski“ koja otkako ju je on preuzeo grca u međusobnim optužbama i svađama, a da već odavno ne obavlja svoju nekad cijenjenu društvenu ulogu. Mislio sam, dakle, da se Andrijašević povukao ne iz straha, već iz stida, no njegova izjava koju su prenijeli crnogorski portali kazuje mi da sam se grdno prevario.

Umjesto da klekne i zatraži oprost za svoj nerad, naopaki rad, nametljivost bez pokrića i sve je očiglednije nesposobnost da od zbira činjenica – kojima je nesumnjivo opskrbljen – sačini kakvu-takvu smislenu analizu, Živko Andrijašević danas podmuklo dijeli lekcije onome dijelu crnogorske kulturne i intelektualne elite koju nikad nije zapalo da pored raznih Andrijaševića, Vukčevića i sličnih dvorskih pozera, uzme presudnoga učešća u kreiranju identitetske i kulturne politike.

Andrijaševićev račun bez krčmara plasiran je tako da odobrovolji stare i nove poslodavce, ali da zapravo izbrlja ono najvrednije što u kulturnoj i intelektualnoj javnosti Crna Gora danas ima. No, sve mu je uzaman.

Pročitan je kao ideolog s greškom, osposobljen u društvenome životu samo za ono što i inače štetočine njegova profila umiju – da spletkari i brlja. S takvim ideolozima suverenističke crnogorske partije mogu računati samo na potpuno rasulo i krah državotvorne crnogorske politike.