Kultura

Dr Goran Sekulović - Stodeset godina od rođenja Milovana Đilasa (12. juna 1911.)

SVE BURE I SVI CIKLONI MILOVANA ĐILASA (II)

Maj 31, 2021 1 Komentara

(15 riječi)

Đilas je bio u svakoj fazi svog života i djela na tragu i u biću crnogorskog,  njegoševskog i markomiljanovskog nužno etičkog i etničkog! stava o neizostavnoj, neotklonjivoj potrebi bićstvovanja i bivstvovanja nemogućeg bića i bitka, borbe neprestane radi životnog i ličnog opstanka i opstanka moralnog integriteta i dostojanstva, poštenja i časnosti, radi neiznevjeravanja svojih ideja, ideala i svoje savjesti, te pobjede nad svakom vrstom zla. Njega zapravo od konvertitstva spašava njegov crnogorski moral, njegova ''svevišnja'' i svakako aksiološki suverena i ljudskošću(ljuckošću)/čojstvom/humanošću nadahnuta, suva (u crnogorskom jeziku pojam za označavanje jednog jedinog, inokosnog stanja i habitusa: npr. da je neko ''suvi jedinac'', tj. i bez sestre, ili da je neko ''suve kape'', što znači da onaj ko je ''na glasu'' to zahvaljući ne nečemu spoljnjem, heteronomnom, naslijeđenom glavarstvu, materijalnom bogatstvu i sl., već isključivo jer je najbolji u ljudskosti i čojstvu, poštenju i moralu) – etičnost!  

Veliki je broj dokaza za ovu tvrdnju i oni se nalaze i u mnogim samim Đilasovim mislima i riječima. Evo jednog tako očiglednog i jako upečatljivog ispovjednog citata: ''... Ljudska i svaka druga solidarnost je u meni uvek bila nepokolebiva i ako za nešto nisam kadar, onda je to u svakom slučaju da izneverim druge a kamoli sebe u drugima i druge u sebi.'' Đilas nije bio kadar (nije imao skoposti, nije bio skovan, dat, rođen) da iznevjeri i prevjeri crnogorsko čojstvo, samoga sebe, jer ono je bilo i ostalo jedino njegovo bogatstvo i imanje, jedini  njegov kapital i moralni i duhovni habitus, jedina njegova prćija – i ''vjera'' i ''prevjera''. Jednom riječju: u svim političkim i ideološkim mijenama, pa i onim najradikalnijim što ne ostavljaju ''ni kamen na kamenu'', u svim svojim najrazličitijim idejama, ''realijama'' i ''utopijama'', Đilas samo i jedino nije iznevjeravao i prevjeravao, iznevjerio i prevjerio svoje moralno i etičko biće, a to je njegovo vlastito p(r)ozvanje i poznanje!, njegov život i njegovo poštenje koji su za njega crnogorskim porijeklom bili od rođenja i od kada zna za sebe jedno jedino i jedno isto. A to je za njega uvijek bilo i jeste – crnogorsko čojstvo. Samim tim nije iznevjerio i prevjerio ni smisao, cilj, sadržaj i osnovnu vrijednost svog života i postojanja. ‘’Tako, draga majko, ni sada u život i poštenje ne gubi nadu, a neću ni ja – to sam od tebe naučio, i da su to dvoje jedno te isto.’’[1] I paradoksalno: da nije bilo ideje, da nije bio jedino njen privrženik,[2] Đilasu, pored života i poštenja – stvarnost ne bi bila ni potrebna!? Piše: ''... Stvaranje, premda je 'božanski čin' – patnja je i prokletstvo za samog tvorca. Morao sam, radi ideje, radi samog dela, voditi računa i o stvarnostima.''[3]

Srpski naučnik svjetskog glasa, akademik prof. dr Živojin M. Perić, profesor na beogradskom univerzitetu, ekspert učenja o državi, međunarodnog prava i prava u cjelini, baveći se zlehudom sudbinom Crne Gore i Crnogoraca nakon 1918., istakao je i dodao uz etničku i etičku bit crnogorstva. Može se reći da je Đilas postao, a naročito opstao, ‘’pretrajao’’!, kako on to kaže, upravo zahvaljujući svojoj najdubljoj crnogorskoj etičkoj supstanci i moralnoj snazi. Đilas to stalno i kristalno jasno ističe kroz svu svoju misao i sve svoje postupke, kroz sva svoja djela, ali i ukupne poglede i nazore na svijet i život. Evo samo nekih činjenica, primjera i dokaza za ovu tvrdnju.

‘’Dragi moj dečače (Pismo je naslovljeno: ALEKSI. Aleksa je tada imao tri godine i devet meseci. Štefica je uramila pismo i ono od tada stoji na zidu spavaće sobe u našem stanu u Palmotićevoj 8.; napom. Alekse Đilasa), Stalno mislim na tebe i na sve vas… Meni je ovde dobro. Jedino nemam vas, a naročito tebe. Ali ja ću i to podneti, samo da se ti nikada ne zastidiš tvoga tate.’’ (podvukao G. S.; u pismu sinu Aleksi iz zatvora);  ‘’Pouči mi Aleksu, naročito poštenju, a drugo nije važno. Ti znaš da bez nemirna djeteta nema ni dobra čovjeka. Ulij mu malo od tvoje moralne snage i vrijednosti.’’ (podvukao G. S.; u pismu majci Vaji iz zatvora o Aleksi); ‘’Vidim da će od njega (od Alekse, napom. G. S.) ispasti dobar čovjek – Vaja je to zapazila kad mu ni 3 g. nije bilo!...On kad da riječ, znam, držaće se tvrdo.’’ (podvukao G. S.; u pismu supruzi Štefki iz zatvora); ‘’Dok sam pisao tvoje ime na koverti, setih se čije ime nosiš. Setih se prošlosti, i svoje i porodične. Stavih ti ono ‘M’ iza imena, da se razlikuješ od tvog strica (Aleksa-Bećo N. Đilas 1906-1941, Đidov stariji brat, poginuo je u ratu i proglašen je za narodnog heroja. Đido mu je posvetio svoju knjigu Besudna zemlja.; napom. Alekse Đilasa). Tako to biva: ti si moja buduća radost, ali me vezuješ i potsećaš i na prošlost. Rasti i budi veseo, hrabar i pošten, i znaj da te neizmerno volim i da nas ništa ne može rastaviti, dok je daha u meni.’’ (podvukao G. S.; u pismu-čestitki Aleksi iz zatvora za njegov četvrti rođendan);  ‘’Sad si mi veliki – pametan si uvek bio, pa već možeš da razumeš sve – i svoga Tatu. Da znaš kakva je to radost za mene! Kao da sam iznova rastem – umniji, bolji i lepši. Čak i više od toga – u tebi se nastavlja sve moje i svih naših predaka. A što je najlepše – ti si kadar da to poneseš.’’ (u pismu sinu Aleksi iz zatvora; podvukao G. S.); ‘’…Izgubljene bitke su etički – a time i s ljudske strane – važnije od dobijenih.’’ (podvukao G. S.; ovim se Đilas, kako smo već viđeli, pridružio najumnijim misliocima koji su od zore čovječanstva isticali da je moralnije i ljudskije biti sužanj, žrtva i rob, nego gospodar, dželat i silnik!); ‘’Da samo znaš kako se seća prošlogodišnjeg puta u Crnu Goru. Govori mi, znaš, naša kuća, znaš mi Đilasi. Znaš tamo kod nas, u Crnoj Gori vazduh je sasvim drugačiji nego ovde. Znaš tamo se toliko jede. Znaš kod nas…’’ (podvukao G. S.; Štefkino pismo Đidu u  zatvoru o Aleksi); ‘’ Aleksin sastav me zadivio. Nesumnjiv poetski dar. Fascinira mašta i plastika realnog i moć spajanja različitosti. Ja sam oduvek mislio da je on izuzetno dete (ponos, savesnost, moralnost, pamćenje i osećajnost). Sada ga treba pustiti da se što slobodnije razvija, pomagati mu nenametljivo.’’ (podvukao G. S.; u pismu Štefki i Aleksi iz zatvora); ‘’Pitao si me: može li se naučiti junaštvo? Pa, ne može. Može se čovek privići na opasnosti (pucnjavu i sl.), ali samo ako ima bar malo hrabrosti. Hrabrost je u osnovi i pre svega, kod čoveka, osećanje savesti. Ne boj se da nećeš biti hrabar. Jer ‘ludi junaci’, tj. oni koji ne misleži srljaju i ‘žrtvuju’ se za budalaštine i protiv poštenja i savesti – nisu junaci. Junak se postaje. No junaštvo koliko je dobro, toliko i zlo – prema tome za šta se upotrebi. Kao i sve ljudsko.’’  (podvukao G. S.; u pismu Aleksi iz zatvora); za Vaju u pismu Štefki iz zatvora: ‘’A možeš joj reći i da joj je sad lakše što se mog zatvora i prošlih pogibija tiče – grbovi Nikolini i posveta njoj i njemu su svijet ugledale!’’ (podvukao G. S.; Na omotu i koricama američkog izdanja Crne Gore je grb koji su na kapi nosili crnogorski oficiri, a Đido je roman posvetio ocu i majci.’’; napom. Alekse Đilasa).[4]

Sljedeća karakteristična misao – dakako među inim drugima – Đilasova može poslužiti kao osnov za potvrdu da je i on, poput mnogih autora pisao cijelog života jednu istu knjigu: “I ja sam – ako bi se tako moglo reći – višeumni jednoumnik…” U svim ''višeumnim'' oblastima kojima se bavio, sferama stvaralaštva, Đilas je išao za svojim ''vjernim'' i ''prevjernim'' idejama koje bi se sve mogle zbirno, sintetički, na kraju, naći u korpusu one jedne jedine, ''jednoumne'' i osnovne, bazične, fundamentalne etičke i svečovječanske ideje slobode, pravde, istine, bratstva, jednakosti i ravnopravnosti, koja nesumnjivo pripada njegovom genetskom i tradicijskom kodu, hodu i godu! crnogorskog milenijumskog istorijskog, filozofskog, oslobodilačko-borbenog, etičkog i aksiološkog pogleda na svijet, čovjeka i život. Jer, povezanost crnogorske povjesnice je neupitna i neprekidna, kaže Đilas: od Njegoša preko srednjovjekovnih crnogorskih država Crne Gore, Zete i Duklje,  pa sve tamo do u ’’slovensku i ilirsku mitsku prošlost’’.  Baš Đilas govoreći o Njegošu da mu ''korijeni sežu kroz pleme u slovensku i ilirsku mitsku prošlost’’ i da su se ’’njegoševskom mukom stvarale i naše srednjevjekovne države!’’ – upravo govori o tom crnogorskom milenijumskom ‘’trajanju’’ i ‘’pretrajavanju’’ što, dakle, seže   u daleku ’’slovensku i ilirsku mitsku prošlost’’.[5]

Svuda, u svim svojim kontroverzama, u svim svojim ‘’vjerama’’ i ‘’prevjerama’’, Đilasa u krajnjoj instanci – čak i bez obzira kolikog i kakvog su one sve karaktera i dometa, dakle, i u onim najvidljivijim i najparadoksalnijim – ipak, čuva i štiti od njega samog[6] on sam i njegovo djelo, dakle, njegov unutarnji, izmišljeni autorsko-stvaralački svijet, svijet koji je ‘’u jednoj drugoj, mojoj unutarnjoj misaonoj realnosti, na jedan poseban – emocionalan i kreativan – način čak i realnijoj od svake druge. Katkada mi se čini da sam jedino i postojao radi tog izmišljenog sveta – da bih ga organizovao, sredio i pisanjem pretvorio u dostupan i stvaran.’’[7] Ovom svijetu, ovoj realnosti, svojoj unutarnjoj misaonoj realnosti, svome djelu, svom jedinom pravom JA, Đilas je ostao dosljedan i vjeran, a u tom svom jedinom djelu-životu đe je on sam vjeran i dosljedan samom sebi, što mu je očito i bilo najvažnije, tj. da ne prevjeri i ne izda samog sebe i svoju misao, ideju, svoj ideal, crnogorski etički i širi, duhovni, identitetski i svečovječanski udio i kapital – koji je uvijek bio crnogorski i samim tim i kosmopolitski, i nacionalan i internacionalan! – je igrao nesumnjivo vidnu ulogu. ‘’Dragi moj Aleksa! Ti si treći u našoj lozi s tim imenom – prvog (tvog pradjeda) ubili su na prevaru i posjekli, drugog, tvog strica, ubili su iz zasjede i izložili na pijaci kao razbojnika. Nadajmo se da ćeš ti biti bolje sreće. Ali se možeš ponositi što nosiš njihova imena. Ja ne pamtim pradjeda (ni moj otac ga nije upamtio), ali od njega i s njim se počeo izdvajati naš rod, a drugi, tvoj stric, pročuo se neustrašivošću i nesebičnošću. On je išao pravo, iako je tako nemogućno ići i održati. Za mene je, međutim, pravolinijsko kretanje bilo istovetno s unutarnjom vernošću sebi – svojim idejama, zamislima, moralom. U stvarnosti se mora čovek i uklanjati i uvijati baš da bi ostao dosledan ostvarivanju i održavanju onog unutarnjeg sebe – svoje stvarne ličnosti.’’[8]

Đilas je postojao jedino radi unutarnje dosljednosti i vjernosti sebi, a to znači svom djelu, svom misaonom, idejnom i etičkom, moralnom kapitalu i habitusu. Njegova stvarna ličnost je bila njegovo djelo, van djela on ne postoji, kao što njegova supruga Štefka po sopstvenim riječima nije postojala kao posebna ličnost, već je svo svoje biće utkala i unijela u Đilasovo biće-djelo.

Gotovo svuda je Milovan Đilas stigao da se ‘’pokaje’’, ‘’popravi’’, ‘’uljudi’’, ‘’samoamnestira ‘’ (a to je mogao isključivo iskrenošću i odanošću strastvenoj etičkoj (crnogorskoj!) potrebi i potrazi za istinom, slobodom i pravdom), ‘’očovječi’’. I tamo đe to ‘’nije stigao’’, kao u slučaju shvatanja i (ne)priznavanja postojanja crnogorske nacije, ostavio je sasvim dovoljno napisanog materijala, knjiga i ideja, koji govore suštinski u prilog njenog postojanja (mada je krajnje neprimjereno o tome govoriti na ovaj način, tj. u smislu da neko, bilo ko!, ‘’dozvoljava’’ ili ‘’nedozvoljava’’ da postoji čitav jedan narod i nacija!). I ne radi se nikako o tome da će se nekom ‘eurekom’ i sličnom magičnom i sveobjašnjavajućom riječju ‘’riješiti’’ crnogorski nacionalni ‘’problem’’ ili ga nekom, jednom jedinom, lapidarnošću ili lozinkom ‘’presuditi’’ i konačno apsolvirati. Ne. Dakle, ponajmanje to. Sasvim suprotno, Đilasa treba pomno i pažljivo čitati i viđeće se bezbroj ključnih mjesta iz kojih progovaraju i osvjetljavaju na sve strane spoznaje, iskustva, stavovi, najrelevantnije građe svakovrstne provenijencije da crnogorski narod i nacija postoje – jer za time imaju izvor-porijeklo, biće i potrebu – da djeluju, inspirišu, utiču i proizvode sve one sfere koje u savremenom društvenom životu tvori i reprodukuje svaka, bilo koja, nacija u svijetu, ni manje ni više.

 

                                      (Nastavlja se)