Kultura

Dr Goran Sekulović - Stodeset godina od rođenja Milovana Đilasa (12. juna 1911.)

SVE BURE I SVI CIKLONI MILOVANA ĐILASA (I)

Maj 29, 2021 0 Komentara

(15 riječi)

Milovan Đilas je nesumnjivo svjetski, planetarno, jedan od najpoznatijih i najčuvenijih jugoslovenskih (a od crnogorskih vjerovatno i najpoznatiji i najčuveniji!) istorijskih, stvaralačkih i kreativnih ličnosti –  svestran, enciklopedijski autor, mislilac, komunistički revolucionar a potom u cijelom svijetu jedan od vodećih razuvjernika u komunizam, državnik, politički filozof, književnik, teoretičar i sociolog politike i političar-praktičar, društveni aktivista, disident i borca za demokratiju, slobodu mišljenja i govora, politička i ljudska prava.

’’Milovan Đilas-Đido bio je pesnik, pripovedač, romansijer i prevodilac, publicista i politički mislilac, revolucionar, ratni komandant, državnik i diplomata, disident i politički zatvorenik. U svetu je smatran za jednog od najznačajnijih istočnoveropskih disidenata i kritičara komunističkog sistema. Najcitiraniji je i jedan je od najprevođenijih srpskih i jugoslovenskih autora. Nova klasa, studija u kojoj analizira komunistički poredak i ideologiju, objavljena prvi put u Sjedinjenim Američkim Državama 1957, prevedena je na više desetina jezika u ukupnom tiražu od preko tri miliona primeraka i od ovlašćenog Oksfordskog foruma proglašena 1995. jednom od sto knjiga koje su najviše uticale na kulturu Zapada druge polovine dvadesetog veka (tačnije, od kraja Drugog svetskog rata).’’^[1]

Mislim da se za Đilasa može isto ono reći što je on rekao za Marksa. Naime, i Đilas je svakako bio ’’nesagledivo mnogostran’’ –  ’’prorok, naučnik i pisac’’,^[2] sa djelom koje je ’’još jedan Sizifov kamičak, a možda kamen, a možda gromada.’’^[3]

Đilas je odigrao prekretničku ulogu u (d)oživljavanju univerzalne prirode i karaktera komunističke i ljudske sudbine prije svega ideje slobode gotovo čitav jedan vijek na velikom dijelu Zemaljske kugle. Njegov značaj je tim veći kada se zna koliko je bila viševjekovna, pa i prekretnička i sudbonosna posredujuća uloga pak socijalizma i komunizma i sada već dakako bivših tzv. službenih socijalističkih država i društava na relaciji između zbilje i utopije.^[4] Đilas je znao vrijednost i značaj revolucionarne (socijalističko-komunističke) utopije kao malo koji svjetski mislilac, jer joj je najprije pripadao pretežno praksom – zapravo može se reći s obzirom na crnogorsko etničko i etičko! porijeklo i rođenjem!, što on nikako ne odriče, naprotiv! – a kasnije i teorijom i mišljenjem, s tim što je to dvoje kod njega bilo nerazmrsivo klupko od početka do kraja! On je znao da je utopija snažna i nezaobilazna koliko i stvarnost, pa možda čak i jača od nje, zbog čega je sveta i vrhunska ljudska vrijednost. ’’Mada se naša vera baš mnogo ne opravdava neposrednim činjenicama, nema razloga ni da je gubimo – mene je, uostalom, uvek nadahnjivala stvarnost koja bi trebalo da dođe, a ne ona koja jeste. Pa ipak sam pretrajao – pretrajali smo i pretrajaćemo.’’^[5]

Mnogo je misli i ideja – gotovo svaka iz njegovog teorijskog, književnog, publcističkog djelovanja bi mogla biti moto i duhovna vodilja za najraznovrstnija djela!) – koje umnogome realno prikazuju Đilasove namjere, njegove želje i njegova htjenja, njegovo filozofsko, ’’ideološko’’ i političko, intelektualno, mislilačko, autorsko, književno i  stvaralačko vjeruju. Đilas njim samim! A u tom autovjeruju njegoševska, crnogorska, utopijska borba neoprestana!   

’’Iskazivanje samog sebe – svojih misli, vizija i zanosa, neodoljivost je kao i samo postojanje, ako ne, ponekad, i jače od njega, pa time i dužnost ne manje sveštena od koje bilo drugo... Jer borbi i stvaranju, jer tvoračkoj borbi kraja nema... ...Svi demoni, za koje je komunizam verovao da ih je isterao ne samo iz realnog, nego i iz imaginarnog sveta, uvukli su se u njegovu dušu i postaju bićem njegovim. Iz ideje i pokreta, koji su u trudbenicima i ugnjetenima čitavog sveta u ime nauke upalili nade u ostvarenje carstva nebeskog na Zemlji i za taj iskonski, neugasivi ljudski san bacali i još uvek bacaju u smrt milione boraca – komunizam se preobražava u nacionalne političke birokratije i države  koje se glože o prestiž i uticaje, o izvore bogatstva i tržišta – o sve ono o šta su se politike i države oduvek gložile i, po svemu sudeći, uvek će se gložiti, jer ne biše ni bile politikama i državama kada to ne biše činile.’’^[6]

Đilas smatra da je Marksovo djelo utopijsko i da kao takvo nije realno i moguće, tj. kada se ima u vidu način shvatanja i podjele utopijskog feenomena Ernsta Bloha na dvije vrste, Đilas decidno zapravo opisuje i karakteriše Marksovo djelo kao apstraktno-utopijsko, odnosno utopističko ili utopično (za razliku od konkretno-utopijskog, tj. ostvarljivog i realnog, sa stvarnosnim bićem, potencijalom i tendencijom), a to znači, dakle, neostvarljivo i nerealno. Đilas polazi od stava da su čovjek i svijet ograničeni i nesavršeni, te da ontološki gledano nije moguće savršeno društvo. Prema tome, iz činjenice da je društvo nesavrš     eno, a samim tim i čovjek i ljudska priroda, nije moguće realizovati Marksov model koji predviđa potpunu harmonizaciju i ništenje, pozitivno prevladavanje i ukidanje svih vrsta suprotnosti u cjelini ljudskog društva, tj. čovječanstva, pa čak i u čitavoj prirodi.

I pored svih bura i ciklona – koji su nosili i potresali Đilasov život –   a čije su posljedice bile sve njegove ’’vjere’’ i ’’prevjere’’, on je, kako i sam veli, ’’ostao dosledan samom sebi’’. To se očituje u tome što nije promijenio sljedeće svoje ključne vrijednosti: revoluciju, antifašizam, socijalizam, demokratiju, slobodu, jednakost, pravdu, moralne i čovječne (čojstvene, čojske) principe, sistem crnogorskih moralnih nazora u cjelini.  

Što se tiče ključne ''vjere'' i ''prevjere'', koja ga je meteorski i lansirala u vrh svjetske pozornosti, naime bunta prema deformacijama i izdajama izvornih  ideja i načela socijalizma i revolucije i iznevjerenim komunističkim idealima^[7] do stepena saznanja da su oni zapravo u biti i neostvarivi^[8] – a u odnosu na središnju dilemu da li je Đilas tzv. ''revizionista'', ''izdajnik'', ''otpadnik'', ''renegat'', ''konvertit'' – mislim da nije bio konvertit i disident-renegat. On sam nije pristajao da je ’’revizionista’’, ’’antikomunista'' i ’’otpadnik’’.^[9] Izričito je rekao: ''Nikada, ni po koju cenu ne bih pristao na stav da sam 'izdajnik', 'neprijatelj' i sl.'' ^[10] U sklopu prakse da različiti autori na različite načine sagledavaju suštinu disidentstva, kod nekih se kao kriterijumi javljaju da ''kandidat'' mora biti ili izvorni antikomunist ili konvertit. Đilas nije bio ni jedno ni drugo, iako je bio jedan od najpoznatijih svjetskih disidenata. Kako se pojam konvertitstva vezuje ne samo za preobraćenje i prevjeru u užem, čisto religioznom vidu, moglo bi se pomisliti i namah zaključiti da on odgovara Đilasovom ''slučaju'', budući da je uistinu na krajnje dramatičan i radikalno-temeljan način^[11] doživio i izvršio svoju ''konverziju'' ili, preciznije, ''preobraćenje'' (ovaj pojam doista uvijek asocira najprije i gotovo u potpunosti na njegovu vjersku konotaciju i prirodu) i filozofsko-ideološko-političku promjenu i ''prevjeru''! svog pogleda na svijet.

Jasno je da kada se sasvim s pravom! – s pravom jer je to i bio stvaran, realan tok Đilasovog izuzetno uzbudljivog i stvaralačkog života (dakle, iz mnogo različitih razloga i uz pomoć mnogih argumenata, među kojima su, nikako na sporednom kolosjeku, i  brojni iskazi i stavovi samog Đilasa) – govori o Đilasovim ''vjerama'' i ''prevjerama'' da nijesu po srijedi ni na koji način religijski i uže vjerski aspekti ovih pojmova. Ali, ni eventualno, i to dakako mogućno i u praksi često prisutno!, moralno ''peckanje'' i prebacivanje odgovornosti i etičko kažnjavanje pojedinca (u ovom slučaju Đilasa) za promjenu ''naočara'' kojima posmatraju i vide svijet. I iz ovoga se vidi da se Đilas ne može nazvati konvertitom, jer se ovaj pojam najčešće nekome prišiva pežorativno – obično uz  pretpostavku da se promjena ubjeđenja ili pak stava čini iz koristoljubivih, manipulativnih, sebično-gramzivih, jednom riječju, iz niskih i neiskrenih potreba, motiva, opredjeljenja i razloga. A on je čitavog života bio istinski, krajnje angažovani, posvećeni i iskreni, svojim bićem u potpunosti prožeti i ispunjeni ''vjernik'', naime vjernik ideje i ideala u njihovom stvaralačkom smislu i proizvođenju^[12], da li treba uopšte dodati i reći etičkih ideja i ideala?!^[13]  I to po sopstvenom priznanju kako u periodu komunističkog revolucionarstva tako i u periodu bunta protiv iznevjerenih načela i ciljeva komunizma. I za jednu i za drugu njegovu borbu Đilas je isticao da su imale karakteristike gotovo prave vjere i religije. I upravo ovo osjećanje, iskustvo, doživljavanje i saznanje, činilo je od njega nepokolebljivog i odlučnog borca protiv svakog zla i svake sile i tiranije, svakog nasilja, nečovještva i svake nepravde.

’’... Ja sam imao...neiskazivo saznanje o vlastitom pripadanju neovovremenim, nedatnim stvarnostima, koje je bilo istovetno s neobjašnjivim osećanjem vlastite, odnosno ljudske nepobedivosti u otporu objektivnom svetu, odnosno – silama i zakonitostima koje vladaju njime... u nepokornosti zloj stvarnosti i nadi u neku buduću, nestvarnosnu i vanvremenu pravdu... Našavši se pred ludilom ili pokajanjem, odlučio (sam se) za ludilo i – pobedio sebe i stvarnosti i sile koje su mi takvu dilemu nametnule... Da, to saznaje-osećanje se postupno probilo u moju svest i užililo u njoj, ali ja sam pamtio i kad se ono začelo – pamtio zanavek dan, čak sat, kao što su, kako sam bio čitao, preobraćenici i pustinjaci pamtili trenutak u kome im se otkrilo njihovo božanstvo... To je bilo u noći 7-8. decembra 1953. godine... Probudio sam se, kao ošinut iznutra, s neodstupnim, fatumskim saznanjem da neću moći da odustanem od svojih pogleda – tada su već izlazili moji ’revizionistički’ članci u Borbi, i da će me oni neizbežno dovesti u sukob s drugovima iz Centralnog komiteta, s kojima sam sagoreo svu mladost i pola svog zrelog doba radi ideala koji se posle toliko nada, krvi i napora otkrivao nestvarnim i neostvarivim... Pokušavao sam u sebi da odgurnem slutnje, bespovratne i čvrsle u saznanju – da se u meni ili tačnije sa mnom, već zbilo nešto konačno, čemu ću morati da podredim, pa i žrtvujem svoje življenje, svoje nade i svoje najdraže. Znao sam da nemam izgleda u pobjedu, padala mi je na um sudbina Trockog i govorio sam sebi: bolja je sudbina Trockog nego Staljina – bolje je biti poražen i uništen, nego izneveriti svoj ideal, svoju savest. Čak mi se motao kroz glavu i broj godina tamnovanja – najčešće su to bili brojevi 7 ili 9 na koje kao da sam već bio osuđen... Jer sam već znao – da, baš znao – da je to moje istinsko biće, od kog se ne mogu odreći, uprkos kolebanjima kojima se podajem i onim mnogo značajnim na koja ću biti prisiljavan... Od te noći ja sam se postupno, ali nezaustavljivo udaljavao od zvaničnih dogmi i stavova i sukobljavao s realnostima svoje zemlje i komunizma u celini, ali ne priznajući do današnjeg dana ni sebi ni drugima da time postajem ’antimarksista’ ili ’antikomunista’, a pogotovu da sam se priklonio Zapadu ili ’tuđim ideologijama.’’^[14] Đilas postupa na tragu starohelenske etike i njenog utemeljivača Sokrata – ’’... Po kome je bolje/Biti žrtva nepravde nego/Nepravdu (u)činiti.//Bolje je biti sužanj,/Rob, nego silnik,/Dželat, pustahija./Bolje trpjeti nesreću/Nego je praviti./Bolje biti vrijeđan,/Nego vrijeđati.//Nakon nekog/Vremena, Njegoševog/’Majstorskog rešeta’,/Čuće se, kako reče,/Marko Miljanov,/Kroz mudra usta/Milovana Janičina/Vujoševića iz Brskuta,/U prvom primjeru/Čojstva i junaštva:/’Eto, ja dobio,/A on izgubio!’’^[15]

                                      (Nastavlja se)