U fokusu

Zdravko protiv rakije

Maj 26, 2021 2 Komentara

(15 riječi)

Piše

 

Andrej Nikolaidis

 

Lako je Zdravku: on pije domaću. Ali povećanje akciza na duvan i alkohol, kojim je odlučio pripuniti nepostojeći budžet, mnogima će stvoriti ozbiljne probleme.

Mnoštvo (što bi rekao Negri) rakiju kupuje u supermarketima, u kojima je boca alkoholnog pića već danas, i prije Zdravkove intervencije, gotovo dvostruko skuplja nego prije par godina, pa boca Red labela košta više u Podgorici nego u Beču. Da nije ništa drugo, u zemlji u kojoj broj alkoholičara višestruko premašuje broj podržavalaca istopolnih brakova – DPS je zbog toga zaslužio da padne. 

Zdravko Sarajevo pamti po turama pića koje su mu u kafani stizale, a da nije znao od koga su. Đe će ti duša, Krivokapiću? Svojim odlukama buduće generacije uskraćuješ za doživljaj koji se tebi po dobru urezao u sjećanje. Ko će, po tvojim cijenama, biti dovoljno bogat da ti pošalje piće, osim kriminalaca – osim onih od kojih čestiti čovjek čast ne želi? Da su komunisti držali cijenu rakije kakvu si ti nametnuo, ne samo da ti niko ne bi slao piće, nego bi i ti, o užasa, pio čaj. 

Kada je, nakon Bogetića, Zdravko najavio da će se obračunati sa građanima, ko je mogao pretpostaviti da komitama neće ostaviti ni djecu u kolijevci? Vlada je, naime, poskupila slatkiše i udarila na podmladak. Ponudila je i humanitarno objašnjenje takve odluke: to su učinili da bi suzbili dijabetes. 

Jasno: sve što čini, ova vlada čini za dobro “naroda”, “divnog naroda” – kako premijer i njegovi zovu građane. Doušnici spikera parlamenta prisluškuju građane i snimke dostavljaju “tamo gde treba”. Spiker to onda objavi na facebooku, da prenesu režimski mediji – čime i on i oni čine krivično djelo. Spiker to radi iz najbolje namjere: “javnost ima pravo da zna”, kaže, sadržaj privatnih razgovora. Ti razgovori nisu privatni, veli spikerova partija, ako se vode u javnom servisu. Ako spiker do kraja razvije vlastito logiciranje i potrebu za špijuniranjem i denuncijacijom, uskoro treba očekivati i objavu snimaka iz javnog WC-a. Jer javnost ima pravo da zna. 

Skeptičan sam, međutim, prema nadzoru i policiranju koje čak i demokratska vlada, kamoli ovo od vlade, sprovodi, a kako drugačije no “za dobro građana”. To je abeceda nadzora i policiranja: građanske slobode po pravilu se ukidaju u ime “sigurnosti” i “zdravlja” građana. Naše prehrambene navike, međutim, nisu stvar države. I tačka. Još manje se države tiču privatni razgovori. Šta reći: prema retardiranoj biopolitici crkvene vlade građanska je dužnost osjećati najdublje gađenje. 

Za Zdravka, rekosmo, ionako ne postoje građani. Oni su narod. Kojem on tepa, kojemu on otkriva velike istine, brine o njegovom zdravlju, fizičkom, intelektualnom razvoju i, naročito, duhovnim potrebama. Sa mjesta premijera on se obraća kao duhovnik i vjeroučitelj. Sa mjesta premijera on se svako malo obračunava sa Prosvjetiteljstvom i njegovim tekovinama. “Važno je zabilježiti da je fašizam dvadesetostoljetna ideologija te da je on revolt protiv ideja i vrijednosti koje su vladale zapadnom politikom od Francuske revolucije. Fašisti su temeljito protiv svake glavne ideje u pozadini liberalizma, socijalizma te bilo čega što proizlazi iz Prosvjetiteljstva”, veli Krivak u “Koliko nam fašizma preostaje nakon Auschwitza?”. 

Takva totalna briga za narod u Evropi nije viđena dobrih osamdesetak-devedesetak godina. 

Još od vremena kada su nacističke vlasti ovako objašnjavale svoju humanošću bremenitu politiku: “Nova Država ne poznaje drugu zadaću osim ispunjenja uslova potrebnih za očuvanje naroda… Te Führerove riječi znače da svaki politički čin nacionalsocijalističke Države služi životu naroda”. Ovo – sve za narod, narod ni za šta – zvuči nekako poznato? 

Zakucajmo na vrata zaboravljenih asova… 

Vjerovatno prva antipušačka kampanja vođena je u nacističkoj Njemačkoj. Hitler je bio vatreni protivnik pušenja. Nacistički propagandisti rado su isticali da su neprijatelji, Roosevelt, Churchill i Stalin bili pušači, dok su veliki fašistički lideri, Franco, Mussolini i, dakako Hitler, bili nepušači. Ovaj posljednji, koji je uspio da razvije nadljudski veliki broj idiotskih teorija o zapanjujuće velikom broju stvari, smatrao je kako je duvan “osveta Crvenog čovjeka za alkohol koji je njemu dao Bijeli čovjek”. Führer je prezirao i alkohol. Pred kraj života odlučio je da bude vegetarijanac. Ako je vjerovati Wikipediai, “nekoliko svjedoka – kakav je Albert Speer (u njegovim memoarima “Inside the Third Reich”) – navode da je Hitler koristio intenzivne, užasavajuće opise klanja i patnji životinja tokom objeda, ne bi li prijatelje ubijedio da ne jedu meso”. 

Ideologija zdravog života hiljadama je cvjetova cvala u nacističkoj Njemačkoj. Štampani su brojni časopisi posvećeni ispravnom življenju, koji su iz broja u broj objavljivali brojne naučne nalaze koji su potvrđivali štetnost pušenja.

Država je nepušenje nastojala izdići na nivo dužnosti nacionalsocijaliste. Pušenjem je nacista štetio ne samo sebi, nego i drugim, poštenim i nevinim nacistima, prije svega onim budućim, nerođenoj djeci – jer pušenje je slabilo genetsku bazu nesuđenih gospodara svijeta. Pušenje nije bilo tek pogrešan lični izbor, nego i zločin protiv naroda i rase. 

Stoga je država oštro reagovala na duvanski dim. Luftwafe je pušenje zabranio 1938. Nije bilo dozvoljeno pušiti na radnom mjestu, u kancelarijama državne uprave, bolnicama i staračkim domovima. Himmler je 1939. uveo zabranu pušenja tokom radnog vremena za sve policajce i pripadnike SS-a. Čak su i skloništa za slučaj vazdušne opasnosti bila opremljena boksovima za pušače.

Moguće se, još, prisjetiti da su nacisti, osim u borbi protiv pušenja, promociji zdravog života i genetskom inžinjeringu, bili pioniri još poneke prakse koja je obilježje našeg vremena i vladajuće ideologije – naprimjer holističkog jedinstva sa prirodom te odbrane ljudskih prava životinja. Moguće je, dalje, pronaći nacističko partijsko saopštenje za medije koje kaže da je Göring uveo zabranu vivisekcije životinja. Građanima koji se ogluše o zabranu, prijetilo se deportacijom u koncentracione logore. “Među svim civilizovanim nacijama, Njemačka je prva koja je okončala kulturnu sramotu vivisekcije. Nova Njemačka ne samo da oslobađa Čovjeka od prokletstva materijalizma, sadizma i kulturnog boljševizma, nego i surovo progonjenim, mučenim, i do sada, potpuno bespomoćnim životinjama daje njihova prava”. 

Kao i borba protiv pušenja, zaštita životinja bila je ozbiljna državna preokupacija nacističke Njemačke. U Berlinu je 1934. održana internacionalna konferencija o životinjskim pravima. Iznad govornice, okružen ogromnim kukastim krstovima, stajao je natpis: “Čitava epoha ljubavi biće potrebna da bismo se životinjama odužili za njihovu vrijednost i pomoć”, navodi se u jednom od izvora. Njemačko društvo za životinjsku psihologiju osnovano je 1936. Dvije godine kasnije u njemačke škole je zaštita životinja uvedena kao predmet.

O prirodoljupci, o zdravoživotoljupci? A šta ste za prirodu i njena bića učinili vi? Koliko nam truda i uspješne implementacije zelenih politika predstoji da bismo dosegli gore opisane zelene standarde zdravoga života u punoći njegova održiva razvoja? 

Elem, zašto sam vam ovo ispričao? Ne da bih vam rekao kako vegetarijanstvo treba odbaciti, niti da bih vas nagovorio da, ne daj bože koljete i mučite životinje, kupujete dizele i bacate plastične boce u rijeke, niti pak da bih vas naveo na pušenje i opijanje (to će, slutim, ići i bez moje pomoći).

Ne. Nego da ponovim kako je put do pakla popločan navodnim dobrim namjerama. I dodam da je ta staza ograđena primamljivom retorikom, ukrašena blagoglagoljivom demagogijom, mnoštvom toplih riječi i navodno uzvišenih principa, što poput svitaca krvavocrveno svijetle u noći.