Društvo

Aldin Metanović, student Fakulteta za crnogorski jezik i književnost

Srećna nova 1389

Mar 12, 2020 4 Komentara

(15 riječi)

Nevolja, u koju je zapala moja zemlja, naćerala me je da kažem poneku riječ, iako nijesam ni upola vičan dobrom zboru, kao što su oni koji bi trebali prozboriti. Svjestan sam, ali od toga nemam straha, da će poneko odmah osuditi ovaj moj skromni zbor jer dolazi od jednog Muslimana, te da, misleći tako, ja o ovome nemam nikakvo pravo zboriti. Neki će otići i korak dalje, pa od Muslimana preći će na dobro poznatu kvalifikaciju „Turčin’’. No, to su nam već svima poznati komentari od onih koji, svakoga ko nije „s nebesa“ pao na tlo, etiketiraju kao Turčina, nečije kopile i slično. Zaludnja je rabota osvrtati se i pokušati otrijezniti one koji upućuje takve komentare, a jasno je da su to maniri oboljelih od šovinizma, a za tu boljku nema valjanog antidota. Da prozborim o ovoj svekolikoj muci, daje mi za pravo, ako se ne varam, činjenica da i ja živim u ovoj zemlji, i to što je ova zemlja demokratska i građanska, a da ne govorim o tome koliko je ośećam.



Za svakoga ko Crnu Goru gleda kao jedinu domovinu, kojoj nema i ne može biti zamjene, jezik ne smije biti „za zubima“, pa bar s nekoliko riječi treba prozboriti i ukazati na suludnost i pogubljenost onih koji hoće da je ponovo okuju ropskim lancima. Na njih, bez obzira što su to naša zabludnjela braća, treba gledati kao na zlu đecu, koja su se latila Oružja sa namjerom da krenu na svoju majku. U tome im nemalo pomažu i oni koji se u ovoj, za sve nas mučnoj situaciji, bave ćutanjem. Ćutanje svih koji o ovome trebaju prozboriti jasno i glasno, ne znači ništa drugo do čuvanje vlastitih interesa, a to su oni koji ’’dovijek pristaju’’ i nalaze se na strani pobjednika. Plašim se da u ovakvim nečistim rabotama svi postajemo gubitnici. Bez obzira na to što u miru i te kako brane Crnu Goru, vole je svim srcem, a njen grb kače na rever, misleći da time sebe prikazuju kao veće patriote, kad treba od zla Crnu Goru braniti, njihove su riječi u potpunom deficitu, iako im je „takulin“ i za to vrijeme u znatnom suficitu. Ne treba nam, gospodo, pokliča u miru, „na muci se poznaju junaci“. 

Nevolja, u koju je zapala moja zemlja, naćerala me je da kažem poneku riječ, iako nijesam ni upola vičan dobrom zboru, kao što su oni koji bi trebali prozboriti. Svjestan sam, ali od toga nemam straha, da će poneko odmah osuditi ovaj moj skromni zbor jer dolazi od jednog Muslimana, te da, misleći tako, ja o ovome nemam nikakvo pravo zboriti. Neki će otići i korak dalje, pa od Muslimana preći će na dobro poznatu kvalifikaciju „Turčin’’. No, to su nam već svima poznati komentari od onih koji, svakoga ko nije „s nebesa“ pao na tlo, etiketiraju kao Turčina, nečije kopile i slično. Zaludnja je rabota osvrtati se i pokušati otrijezniti one koji upućuje takve komentare, a jasno je da su to maniri oboljelih od šovinizma, a za tu boljku nema valjanog antidota. Da prozborim o ovoj svekolikoj muci, daje mi za pravo, ako se ne varam, činjenica da i ja živim u ovoj zemlji, i to što je ova zemlja demokratska i građanska, a da ne govorim o tome koliko je ośećam.

Molebanima do manipulacije

Šetnja je vrlo zdrava i poželjna aktivnost. Preporučuju je ljekari, nutricionisti, pa i nadriljekari. Nema sumnje da poboljšava cirkulaciju, jača rad srca, jača kondiciju, poboljšava koncentraciju, balansira dijabetes i još mnogo toga. No, sa svime treba umjereno i postepeno. Šetnje koje preporučuju i na koje pozivaju ovih dana, nije nikako dobra po mentalno zdravlje. Ove šetnje, koje organizuju sumnjivi nadriljekari, čini mi se jedino pospješuju cirkulaciju nacionalizma i šovinizma. To nije ništa čudno ukoliko se śetimo sličnih šetnji na koje su pozivali isti organizatori devedesetih godina. Te su šetnje obično završavale u krvi, a oni koji su se sa šetnji vratili kući nijesu, nažalost, uspjeli sačuvati mentalno zdravlje, pa se danas ponovo bezrezervno odazivaju. Otkud ovoliko? Demontiranje mitova, pozivi da se „vrate sebi i svome“, savjeti da ne budu „tuđa metla i lopata“, nijesu imali baš nekog velikog učinka. Mnogi još vjeruju u Načertanije pa odlaze u šetanije.  

A zna li se ovđe Božje zore? Očigledno ne zna! Ne damo svetinje, opiminjajuća je rečenica, koja ponekad, izgovarana u zanosu puka, postaje pjevljivi stih, a koji ima funkciju refrena. No, pitanje je kome ih ne daju, odnosno od koga ih nedavanjem brane? Śećamo se kada su vjernici Crnogorske pravoslavne crkve više puta pokušavali da uđu u neke od svojih bogomolja i da iz njih Bogu upute svoje molitve. Međutim, vazda im se na putu do bogomolje postave kordoni policajaca, dok iza policajaca vjernici druge crkve nesmetano obavljaju svoje obrede. Otkud ti dvostruki aršini? Zar Cetinjski manastir nijesu gradili preci današnjih Crnogoraca? Naravno da jesu, ali oni ući ne mogu jer pripadaju „nepostojećoj“ crkvi. Međutim, pitanje je ako Crnogorska pravoslavna crkva nikada nije postojala kao autokefalna, koju su to onda crkvu 1920. godine dekretom ukinuli? 

Litijaški odnos prema svetinjama

Izgleda i da nijesu sve svetinje podjednako tretirane i da nemaju sve jednaki nivo svetosti. Iz suśedne Srbije nam ovih dana i doleti po koja riječ podrške od onih koji su još odavno prozreli jednu maestralnu manipulaciju koju izvode oni koji bi nam po zvanju i vladanju trebali biti uzori. Ipak, prednjače riječi onih koji nikome mira ne daju, pa čak i kad se to njih ne tiče, te ’’šiljući nam pozdrave i sitne knjige’’ dodatno raspiruju oganj ne bi li se ova namučena zemlja Crna Gora i njeni građani jednom za vazda u njemu pretvorili u pepeo. Hajde malo da govorimo o pravdi, a držim da je ona dostižna. Postavlja se pitanje đe je poklič Ne damo svetinje bio u vremenu kada se potapalaValjevska Gračanica? Naime, u selu Tubravić, blizuValjeva, prije neoliko godina srbijanske vlasti, a patrijarh Irinejih je u tome štedro pomogao, potopili su crkvu posvećenu Svetom Arhangelu Mihailu, koja datira iz petnaestog vijeka. Razlog njenog potapanja bio je pravljenje vještačkog jezera. Mada su stručnjaci iz oblasti hidrologije napominjali da je potapanje ovog vrijednog istorijskog i vjerskog zdanja bespotrebno, te da jezero može biti i manjeg obima, izgleda to niko nije čuo. Omanja grupa građana, okupljena oko sajta Istinoljublje, digla je glas protiv ovog beskrupuloznog čina vlasti i patrijarhovog slaganja s tim, ali njihov poklič nije imao većeg odjeka. Kao satisfakcija, podignuta je nova Gračanica, ali koliko je ona vrijedna i da li ikada može imati vrijednost koliku je imala ona Gračanica koju su nečije ruke gradile u petnaestom vijeku. Ima li ona istu duhovnu ljepotu? Naravno da nema!

Da se sve i svačije svetinje ne tretiraju jednako, svjedoči i rušenje džamija po Beogradu. Da ne govorimo o bjesomučnim rušenjima devdesetih godina, treba podśetiti na najskorije rušenje džamije u Zemun Polju. Taj objekat Islamske zajednice, bio je ilegalan, te je zato i završio kao ruina. Simpatično je zato opravdanje onih koji skoro sve ilegalno grade. Crkva u Bajčetini, posvećena Svetom velikomučeniku Dimitriju, gradi se s posve kontraverznim sredstvima. Niko u Srbiji, a pošteni se pitaju odakle i novac i zemljište, ne zna kako je Tomislav Nikolić dobavio sredstva za izgradnju, ali ona se izgradila, a Toma je postao njen ktitor, čime se on zasigurno diči jer je nastavio stopama srednjovjekovnih ktitora, te na kraju mandata narodu svome ostavi i zadužbinu svoju. Poštena javnost i dalje traži odgovore za sve ovo, a nadamo se da neće doći generacije koje će ta pitanja shvatiti kao mučenje Tome Nikolića pa ga zbog toga proglasiti za mučenika i posvetiti mu u budućnosti neki vjerski objekat. Što reći osim da sve ovo liči na djela klana Korleone. 

Pojedini bi sada vjerovatno opravdali rušenje džamije poznatom rečenicom: „Turci su od crkava pravili konjušnice i džamije, red je da im vratimo“. Ova notorna glupost sve više izaziva smijeh. Da stavimo po strani to što su Turci, ili Osmanlije, odavno napustili naše prostore, iako ima paranoika koji misle da će im oni svakoga časa banuti u kuću i pobiti ih dimiskijama i ledenicama. Hajde da govorimo činjenicama. Manastir Svete Trojice u Pljevljima je građevina koja svojom ljepotom treba da služi za čast svima nama. Ipak, zaokupirani ljepotom enterijera ove građevine, malo je ko podrobnije ispitao sve njegove ljepote, koje se kriju u detaljima. U vrijeme kada se u Pljevljima gradila Husein-pašina džamija, vršene su i opravke na Manastiru Sv. Trojica. Oba posla obavljali su isti majstori. Po završetku manastirske priprate majstori nastavljaju rad na džamiji. Po završetku džamije, majstori su prešli na izgradnju glavne crkve u Manastiru Sv. Trojica. Srodnost elemenata primjetio je Vitomir Srbljanović, pjesnik i slikar, koji zapaža da se na manastiru nalazi mnoštvo elemenata islamske kulture, a na džamiji mnoštvo elemenata hrišćanske kulture. Ovo je samo jedan od egzemplara suživota u Crnoj Gori, da ne govorimo o mnogim drugima po svijetu, kao što su recimo hrišćanske ikone i muslimanske levhe koje stoje paralelno u istanbulskoj Aja Sofiji. 

Otkud onda tolika mržnja? Otkud tolika netrpeljivost? Pitam se, da li su ovo śeme mržnje među nas posijali naši duhovni očevi, govori mi o ’’čalmi’’ i o ’’kamilavki’’! Moguće da jesu, a moguće i da su naša proizvoljna tumačenja Gorskog vijenca, Biblije i Kurana dovela do ovih glupih i nikome korisnih podjela. Međutim, pitanje je da li sva ova situacija mijenja gospodina Rista Radovića i od njega stvara miroljubivu ličnost? U kakvu je to metamorfozu zapao GOSPODin Amfilohije pa su mu sad potrebni „ljudi lažne vjere“ da uz njega stanu u odbranu svetinja? Na žalost, koliko vidim, ima i takvih, pa ne ostaju ravnodušni na njegove pozive. Za njih druge poruke nema osim upozorenja da se „zlata rđa ne hvata, ali ga se hvataju rđe“. Nijesu rijetki ni oni koji u šetnju izlaze jer tu vide dobru priliku da sruše ili, blaže rečeno, smijene vlast. Tako oni poistovjećuju pojam vlasti i države sa zemljom, ne shvatajući pritom da se to dvoje suštinski razlikuje. Rušeći svoju Državu, neće stvarati novu, nego će se, pod jarmom tuđe, tantalovski namučiti, jer:„Zemlja tuđa kalauza nema, tuđi ljudi, ne znamo im ćudi“.