II tom             

Od početka XX-og vijeka

Uvodne napomene (II)

Što se tiče konkretnih uticaja na Njegoša i njegovo djelo, Milovan Đilas kaže: ’’Mnogo štošta je do Njegoša došlo iz kulturnih tokova i iz legendi. U stvari, kod njega se više radi o naslanjanju i vezivanju za srodne poglede i inspiracije, nego o kopiranju i ugledanju. Takav postupak je sasvim prirodan za svakog stvaraoca – Gete je isticao da se obilato služio tuđim motivima i pogledima, da bi ih razvio na svoj način, a nema nijednog Šekspirovog djela čiji korijeni ne bi bili i kod nekog drugog.

Začuđujuće je kako su premalo izučeni Njegoševi domaći podsticaji... Prvi Njegoševi kosmički motivi potiču od Sarajlije... Šmaus ističe da je Njegoš pojedine ideje mogao dobiti i od drugih savremenih domaćih pisaca..., a i iz domaće štampe: ’Srbski narodni list’, u kome je Njegoš sarađivao, objavljivao je filozofska učenja...’’[1]

Đilas dalje piše o ’’direktnoj vezi sa Platonom’’ – ’’Njegoš je, kao svaki samouk, najradije i najlakše nalazio uporišta kod najvećih. Kod ’božanstvenog Platona’ je našao potvrde ne samo za svoje najopštije i najsuštanstvenije poglede, nego i za pojedinosti: kod grčkog filozofa, kao i kod Njegoša – kod ovog zadnjeg prikrivenije, ideje žive nezavisno i nezavisne na nebesima... Njegoš je izvršio izvođenja iz narodskih i drugih vjerovanja – dosljedno i do kraja. I iz toga je sazdavano ’Lučino’ poetsko i filozofsko tkivo. ’Luča mikrokozma’ je čudan i složen spoj: domaća stvarnost i atmosfera, dakako veoma prerađene, uticaji sa Zapada na radnju, a sa Istoka na ideje. Njegošev kosmos je crnogorski – misao koja povezuje kamen i zlo sa beskrajem i apsolutnim zakonima dobra. Pogotovo su izraz, vizije i slike njegovi. Isidora Sekulić je zaključila o ’Luči mikrokozma’: ’Nigde u svome delu nije odao da mu je za suštinu misli, poezije, i jezika trebalo nešto drugo sem onoga što je vadio iz sebe i iz rodnog predela i iskustva’.’’[2] 

Njegoš je, istorijski posmatrano, učinio presudne i odlučne – iako u skladu sa duhom vremena, crnogorskim ondašnjim prilikama i naslijeđenim sistemom vladanja, te, dakle, i specifične – korake ka centralizovanom političko-teritorijalno-upravljačko-administrativnom, modernom i funkcionalnom uređenju države: ''knez u kamilavci, kneževstvo u vladičanstvu.''[3] Njegoš osniva i prve škole. ''...Prosvjećivanje i školovanje smatra svojim i narodnim najvišim dužnostima, ako ne i nečim božanskim – unošenje razumske, božanske svjetlosti i reda među ljude.''[4] Njemu je jasno da crnogorska otadžbina i država, sloboda i nezavisnost, radi svoga napretka mora imati prosvijećene, ali i ''vjerne sinove'' – ''dične narodnosti (crnogorske).’’   Godine 1845., kad u srednje škole u Srbiju upućuje crnogorske mladiće, on piše: „Moje otačestvo napredovaće u naukama u prosvjećivanju kad bude imalo prve prosvjećene i vjerne sinove... Koliko mi je god moguće bilo, toliko sam se trudio, pa i sad se neprestano trudim, kako bi malo po malo rasprostranio među ovim narodom obrazovanje i na taj konat zaveo sam za sad male, a povremeno nastojim osnovati i više škole, jer sam uvjeren da su one najpouzdanije sredstvo kojim jedan narod do obrazovanja i prosvešćenija sljedstveno do prave sreće doći može... Ja sam i do sada slao svoje mladiće u druge zemlje s porukom da ne izgube ni malo od svoje dične narodnosti (crnogorske).’’

Zatim je tu nasljeđivanje sa knjigama na više jezika stričeve biblioteke – svetog Petra Cetinjskog, ali i Njegoševo formiranje sopstvene biblioteke i nabavka štamparije (dakako, poslije one u kojoj se krajem XV vijeka odštampao i Oktoih), publikovanju, dakle, sada ne više samo crkveno-vjerskih već i prvih svjetovnih, građanskih publikacija i knjiga, školskih priručnika i udžbenika, pojavi prvog književnog, kulturnog i društvenog glasila-časopisa ‘’Grlica’’[5], kao i publikovanju njegovih sopstvenih književnih djela, u prvom redu ‘’Gorskog vijenca’’ i ‘’Luče Mikrokozme’’, u kojima je ovaploćena i iskazana orginalna i autentična filozofska misao, kako ona proistekla iz viševjekovnog slobodarskog crnogorskog nacionalnog i kosmopolitskog, prije svega etičkog, čojsko-viteškog i humanističkog istorijskog duha i bića, tako i ona koja je, dakako, ponajviše plod nesumnjivog samog Njegoševog genija izraženog u njegovim filozofskim i ontološkim, etičkim i aksiološkim, antropološkim i egzistencijalnim, teološkim i kosmičkim pogledima na nastanak, tok, smisao i svrhu kako makro fenomena (vasiona, Bog, Satana, priroda…), tako, svakako, i mikro fenomena (čovjek, društvo, istorija…).[6]

                                             (Nastavlja se )