Piše

mr Aleksandar Saša Zeković, građanski aktivista, član Savjeta Građanske inicijative 21. maj

Premijer Crne Gore Zdravko Krivokapić je učinio korak dalje u mentalnom i političkom zastupanju nove sinteze između države Crne Gore i svetosavlja. Priznao je da su u Crnoj Gori sveštenici Srpske pravoslavne crkve privilegovana društvena grupa, a svetosavlje favorizovana ideologija koja se priprema za dominaciju nad demokratijom i vladavinom prava. Predsjednik Vlade otvoreno kaže da se selektivno primjenjuje zakon odnosno da zato što on vjeruje u zagrobni život neće se primjenjivati zakon prema sveštenicima.

Prije godinu dana bio sam glasan protiv hapšenja i stalno ukazivao, u svojstvu predsjednika Savjeta za građansku kontrolu rada policije, da se zadržavanje koristi kao krajnja mjera (koja je neosnovano inače pripisana Policiji, čak i u izvještaju američkog Stejt departmenta), a uz to i na loše uslove pritvora. To smo radili i kad su tamo bili obični građani, a iste ocjene smo dali i povodom zadržavanja sveštenika. Tvrdio sam da oni ne mogu biti izuzeti samo zato što su sveštenici jer nijesu prije njih ni profesori, službenice, radnici, domaćice, konobari, studenti…

Prije godinu dana primjena zakona i prema sveštenicima, u još uvijek sekularnom društvu, nazivana je svetogrđem i sramotom. Na tome se zasnivala i platforma političke alternative. Svi koji su se tome protivili i koji su u “Ne damo svetinje” prepoznali i brojne manipulacije bili su na udaru političke propagande.

Predsjednik Vlade Zdravko Krivokapić je svojom retorikom i ponašanjem potvrdio da to i jeste bila manipulacija na koju prethodna vlast nije adekvatno reagovala. Ni danas partije koju su obrazovale prethodnu Vladu nemaju odgovarajući odgovor, posebno kroz parlament i partijsku diplomatiju, na tekovine i posljedice manipulacije “Ne damo svetinje” što je potvrdilo i minulo zasijedanje Parlamentarne Skupštine Savjeta Evrope.

Premijer Krivokapić je razgolitio karakter novih vlasti i ponovio, po ko zna koji put, da je Srpska pravoslavna crkva glavni izvor njihovog političkog legitimiteta i opstanka.

U Herceg Novom, u predizbornoj kampanji, na žalost, nije bilo nadmetanja između kvaliteta ideja, projekata i ljudi već ko će dokazati da je veći i više ugroženi Srbin, a primarno ko će zavrijediti podršku i zagrljaj Srpske pravoslavne crkve.

Premijer Krivokapić insistira na vjerskoj slobodi iako je svjestan da ona nije apsolutna. U tome mu se često pridruži i ministarka zdravlja Jelena Borovinić Bojović. Ministarka umjesto da insistira na dosljednoj i odlučnoj primjeni zakona prema svima i bez selekcije, ona “očekuje” da će Srpska pravoslavna crkva ovog puta pokazati odgovornost iako se bezbroj puta do sada “izvukla” na spontano događanje (okupljanje) vjernog naroda, bez pisanog traga da iza istih ona stoji. Legitimno je pravo i obaveza sekularne države da spriječi i sankcioniše svaku protivzakonitost pa i onu koja se navodno sprovodi zbog vjere i u ime vjere.

Međutim, predsjednik Vlade uspostavlja jedan sasvim novi koncept koji daje za pravo da se sve više govori o postsekularnoj ili desekularnoj Crnoj Gori.

Predsjednik Vlade zaobilazi Ustav i propise, uspostavljajući novu političku, vjersku i institucionalnu kulturu koja državu sve više predaje u ruke Srpskoj pravoslavnoj crkvi u kojoj je već koncentrisana ogromna društvena moć. Tako svetosavlje, kao srpska verzija pravoslavlja, dobija privilegovan status iako nije, još uvijek, službena religija. Podupire se na različite načine svetosavizacija crnogorskog društva a njegove pristaše se imenuje na javne funkcije čime se stvaraju uslovi da se i javni sektor počne koristiti za osiguranje i očuvanje sveprisutnosti Srpske pravoslavne crkve.

Sve je više građana i struktura koji prepoznaju taj negativni uticaj i plaše se za budućnost crnogorskog društva i svoju sigurnost u njemu. Među njima je i puno onih koji nijesu na vrijeme prepoznali manipulacije iz “Ne damo svetinje” jer su željeli potrebne političke promjene i društvene reforme. Napredak zemlje stagnira, umjesto da je u poletu.

Dalje privilegovanje srpske verzije pravosljavlja u Crnoj Gori može se negativno odrazititi i na stabilnost zemlje i regiona kojem pripadamo. Ukoliko se nastavi sa favorizavanjem jedne vjerske zajednice i to na štetu sekularizma, imajući u vidu različita istorijska iskustva, pokret za odbranu ljudskih prava će svakodnevno jačati. Pogoršavanje i radikalizaciju prilika treba na vrijeme spriječiti. Važno je sačuvati demokratiju i postojeće ustavne vrijednosti i institucije. Dalja ravnodušnost prema demokratiji i Evropi je neodrživa pa ne treba isključiti mogućnost ni iznenadne promjene vlasti. Na više načina.

Radikalizacija prilika, a posebno marginalizacija građanskih struktura u samoj Vladi, mogla bi voditi i scenariju da dio Vlade, vojske, bezbjednosno obavještajne zajednice, zbog odbrane sekularnih vrijednosti i ustavnih standarda pristupi određenim privremenim aktivnostima koje su protivne uobičajenim demokratskim standardima. Iako bi tako negativni događaj mogao da vodi zaustavljanju pristupanja EU, međunarodnom isključivanju i daljoj regionalnoj marginalizaciji zemlje, poznato je da su “novije generacije državnih udara manje štetne po demokratiju od njihovih istorijskih iskustava”.

To i ne bi bilo baš toliko iznenađenje jer kada je riječ o načinu promjena i donošenju tužilačkih i sudskih zakona, na sceni je već jedna vrsta samoprevrata koju niko neće tako i da nazove iako je to odgovarajući i sasvim prikladan termin.