Goran Sekulović - Vitomir Vito Nikolić: Drumska koračnica smrti kao koračnica života
VREMEPLOV ZA JUGONOSTALGIČARE (XIX): VITO ILI ĐEČJA USPAVANKA O SMRTI
Od ove vrste “čiste
poezije” o kojoj govori Miljenko Jergović, koja “ne znači ništa i ne treba
nikom, nego samo smiruje i tješi, poput dječje uspavanke”, svakako je i pjesma
“Uspavanka” u kojoj se smrt niđe ne spominje, ali je u bekgraundu prisutna kao
đečja uspavanka o njoj, kao grozno i bolno podśećanje na brojna čedomorstva (od
strane majke, ili, kako se govorilo, “osramoćene” porodice) vanbračne đece:
“Buji, paji, / grijehu moj mali, / spavaj, moja lijepa sramoto, / zbog tebe su
me otjerali / da tuđe rublje prostirem plotom. // Nazvali su me svačim redom /
i kleli, / i mene i tebe, sine, / kao da ti nisi čedo, / lijepe oči materine.
// Buji, paji, / da porasteš naji, / velik kao oni jablanovi, / snažan kao oni
zagrljaji, / lijep kao ona mjesečina. // Spavaj, / lijepa sramoto materina.”
Vitova đečja uspavanka o smrti, ili utjeha bez utjehe, pojavljuje se i u
stihovima koje je posvetio Brani Petroviću – ”Sve zaboraviti / i kafanu / i
pjesme / i nesne / SVE / pa opet voljeti / neku anu / iz prve klupe / petog ce.
/ Pa opet / sanjati / negdje / uz kišu / gladan / go i bos / velike ljude /
koji pišu / i žarko željeti / da budeš / TO. / Pa opet / čitati / robinsona / i
vjerovati / u sve priče / pa opet / biti/ divni siromah / koji / sem srca /
nema ničeg.”, kao i u pjesmi “Dječak” – “Dječak je ubio lastu, a ostali dječaci
su / povikali: / - Umrijeće ti majka!... Ko ubije lastu, umrijeće mu majka!...
/ - Ja nemam majku - rekao je Dječak. / - Onda će ti umrijeti otac. / - Nemam
oca. / - A brata, sestru?... / Nemam ni brata ni sestru. / - Nemaš baš nikoga
?! / - Nikoga. / Dječaci su se zbunili. Kakva nesreća može da snađe nekoga ko
je već toliko nesrećan? / Tišina je potrajala dugo, a onda se oglasi / Dječak
milujući svoju žrtvu u kojoj više nije / bilo ni dana, ni sunca, ni cika... / -
Žao mi lastu - rekao je tiho.” Čini se da je ovo Vitovo tiho lirsko pjevanje o
smrti ili evociranje smrti, ovu đečju uspavanku o smrti, najbolje završiti
sljedećim mislima koje se tako “dobro” i “uspješno” u njoj očituju i ovaploćuju:
“Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem
nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne
čuje se nikakav zvuk.” (Tom Stopard)
Simbolička
paradigma XX-og vijeka nakon Aušvica
“Čujmo sada stihove iz
pjesme “Istočni vestern”: “Pjesma je uvijek pri ruci / kao revolver o pojasu, /
pa kad ti dojadi / - samo povuci / i tuci, / pravo u masu. / Pucaj u srca, / u
čela, / u oči, / i ne poštedi / nikog živog, / a kad sve središ, / pažljivo
zakoči / i kreni / polako / u krčmu / - na pivo.” Čovjek može da izvrši i
samoubistvo s pjesmom, jer je istočni vestern naš domaći, rodni, zavičajni,
samo nama podobni i samo slovenskoj duši pripadni vestern. I ubistvo čovjek
može da izvrši i onda nije pjesma i svjetlost, san i svetost, dan i nada,
obzorje i horizont, otvorenost i duševnost, nebo i budućnost, već tama i mrak,
noć i tuga, bezdušje i očaj, zatvorenost i konačnost, zemlja i prošlost,
beznađe i ništavilo. Vitov završni stih “...i kreni / polako / u krčmu / - na
pivo”, simbolička je paradigma modernog svijeta i XX-og vijeka nakon Aušvica i
svih drugih genocidnih konc-logora. Pjesma “Istočni vestern” je jedan od
ponajboljih poetskih, umjetničkih odgovora na čuvena pitanja Teodora Adorna “Je
li moguće pisati poeziju nakon Aušvica?” i „Je li moralno pisati poeziju nakon
Aušvica?“ (Adornov filozofski odgovor je bio: „Pisati poeziju nakon Aušvica je
barbarstvo“). Miljković je u biti postavio isto pitanje: “Hoće li sloboda umeti
da peva / kao što su sužnji pevali o njoj?”, a osnovu i objašnjenje njegovog
čuvenog ironičnog “odgovora” da “poeziju će svi pisati” koji su sadržani u
stihu “jer pesma se ne piše ona se živi”, potpisao bi sigurno i Vito. I on i
Branko su pjesnici tame i mraka, crnila i noći. I jedan i drugi se stvaralački
i ljudski, ličnosno i individualno brane od sveusrećiteljske, programirane,
totalitarne, uniformne, jednodimenzionalne, u biti sive i jednoobrazne,
ne-razlikovane ideologije “inžinjera duše”. Uvijek daju prednost životu u
odnosu na ideologiju. Vito u pjesmi “Minut ćutanja za žive” (koji će uskoro
biti mrtvi!) kaže: “Oslušni, ponekad, tako krišom, / i čućeš kako kisnu naše
kosti / pod tamo nekom tamnom kišom / u toj svijetloj budućnosti.”
Nastavlja se
0 Komentara