Goran Sekulović - Vitomir Vito Nikolić: Drumska koračnica smrti kao koračnica života
VREMEPLOV ZA JUGONOSTALGIČARE (XVIII): VITO ILI ĐEČJA USPAVANKA O SMRTI
Za Vita nije bilo
“ILI-ILI”, ili život ili smrt. Nije mogao biti ni život, ali nije mogla biti ni
smrt! On nema hrabrosti za konačnu odluku “ILI-ILI”, tj. na život ili smrt.
Možda je “tajna” tog “kukavičluka sa raskršća” njegova misao iz pjesme “Vrlo
važan podatak za moju istoriju bolesti” koja glasi: “Napišite da ja živim iz
najobičnije učtivosti / jer držim da je nepristojno umrijeti pred / tako
lijepom ženom / a kao dobro vaspitan pjesnik to nikada ne / bih mogao sebi da
oprostim / pa ma koliko mi inače bilo oprošteno / po samoj logici stvari / đavo
da je nosi.” “Nepristojno” – ili pak nemoguće, profanim jezikom bi se reklo
nepotrebno a svetom terminologijom “nepristojno” (eto dokaza da Vito sveto
pjeva o prokletom ako je smrt prokleta i poricatelj života a biće da je ipak u
najdubljem saglasju sa njime, tj. da pjeva na način svetosti o profanosti
svjetskog bića), čak i neprirodno! – je umrijeti zapravo pred snom o tako
lijepoj ženi. Iako pjesnik uporno sanja “lijepu smrt” jer se susrio s njom ili
je susret bio posljedica stalnih snova o “lijepoj smrti”, svaka smrt, pa čak i
“lijepa smrt” kao ideal poetskog doživljaja smrti, mora da ustukne i da se
povuče “pred tako lijepom ženom” kao najuzvišenijim idealom ljepote života i
svijeta ili, još preciznije, kao najuzvišenijim smislom pokušaja ostvarenja
harmonizacije ili sreće! su-bivstvovanja između dva potpuno suprotna bića, bića
muškarca i bića žene. Ljepota je univerzalna kategorija i univerzalna utjeha,
ali je “lijepa žena” vrh vrhova te utjehe, nešto najutješnije za čovjeka,
odnosno za muškarca (pandan za ženu su stihovi iz pjesme “Umjesto molitve za
daleku”: “Da li još tražiš onog čudnog, / onog iz tvojih snova vrelih, / koga
si tražila uzaludno / i one noći kad smo se sreli. / Traži, samo traži, tragaj,
/ on jednom ipak mora doći / iz tvojih lijepih snova, draga, / u tvoje nimalo
lijepe noći.”). Dolaze Vitovi stihovi i “pjesme / iz davnih šuma nepoznatih /
pravo u naše ružne nesne, / u gorku zbilju kasnih sati. / Ponekad tako sjetim
te se, / a nešto toplo zasja u duši / kao od dobre stare pjesme / što se
slučajno zapjevuši.” San o “lijepoj ženi” ili sjećanje na “daleku”, kada “nešto
toplo zasja u duši”, čini da misao o samoubistvu na kraju – uprkos svemu pa i
uprkos tome što se čak ni san o “lijepoj ženi” ne može realizovati, tj. ni taj
san nije niti može biti stvarnost već jedino i samo neprekinuti, vječni, tj.
nikad prekinuti san! (pjesma “Zima”: “Iz tame svu noć snijeg sipa / i vjetar
zviždi – zima, zima... / Dobro je, mila, dobro ipak, / što negdje postojiš, što
te ima.”) – ostane samo misao. Ovđe se nameće upoređenje sa Miljkovićem ne samo
zbog stihova “Ubi me prejaka reč. Ne stigoh da se sklonim...” i “UBI ME PREJAKA
REČ, UMREŠE SNOVIĐENJA...”, već i zbog sljedećih riječi koje su ostale
zapisane: “Možda bih ja postao pravi pesnik da je ta divna Žena ostala kraj
mene. Ovako ja sam onaj što se igrao vatrom i izgoreo.”
Jedno je sigurno: ovo je
ona vrsta Vitove pjesme i Vitove ”čiste poezije” –kojoj pripada i pjesma
“Jutro”: “Dobrojutro, jutro sneno, / dobrojutro, nebo plavo, / hvala ti za
ljubav, ženo, / hvala ti za ležaj, travo.” – i ona vrsta “odgovora” čitalaca i
ljubitelja poezije na nju, tj. njene recepcije i popularnosti u javnosti, o
kojoj Miljenko Jergović, povodom Miljkovića, piše sljedeće: “Ne mora sve nešto
da znači. Dovoljno je da postoji u skladu i nagovještaju nekog smisla. Dovoljno
je da zvuči utješno. Recimo, pjesma ’Pohvala svetu’, koja počinje i završava
istim distihom: ’Ne napuštaj me svete/ Ne idi naivna lasto’, koji ne znači
ništa i ne treba nikom, nego samo smiruje i tješi, poput dječje uspavanke.
Ovakvim bi se stihovima lako narugali, svi bi to mogli, ali se ovakve stihove
ne može poništiti. Oni postoje sami za sebe, kao kamen, potok, panj, i nema tog
ruganja koje bi ih poništilo. Obični i sami, neobjašnjivi, oni su čista
poezija, u kojoj je, istovremeno, upisan i Miljkovićev DNK, i način na koji je
skladao svoje pjesme. Sav u imperativima, u uzvicima i u tragici elemenata
(vode, zraka, zemlje, vatre), Branko Miljković je svoju privatnu egzaltaciju
upjevavao s egzaltacijom svoga vremena. On epohi drži tercu, i ne distonava,
što su naročito znali cijeniti oni koji su između šezdesetih i devedesetih bili
dovoljno mladi za poeziju.”
Nastavlja se
0 Komentara