Škrinja

Dr Goran Sekulović

Istorija crnogorske filozofije

(15 riječi)

II tom         

 

Od početka XX-og vijeka

 

Uvodne napomene (I)

 

U prvom tomu Istorije crnogorske filozofije koji je obradio i prikazao njen razvoj do kraja XIX-og i početka XX-og vijeka, pokazali smo i dokazali! da je filozofskih sadržaja u duhovnom životu crnogorskog naroda i njegovih pojedinih pripadnika-stvaralaca-autora, naravno u saglasnosti sa opštim prilikama i duhom tadašnjih vremena, bilo prisutno kako na prostoru nekadašnje crnogorske državne teritorije Duklje i Zete a kasnije Stare, podlovćenske Crne Gore i Brda, tako i van ovih prostora – u Boki Kotorskoj i na Crnogorskom primorju tada u sastavu Mletačke Republike/Austrije/ Austro-Ugarske, te u drugim zemljama Evrope. No, kao ‘’oficijelni’’ početak crnogorske filozofije može se uzeti polovina XIX vijeka. Tada se za to stvaraju kako opšte državno-društveno-civilizacijske tako i, gledano uže, odgovarajuće formalne, naime autorske i knjižne,  pa  donekle i profesionalno-stručne pretpostavke. One se vezuju za Petra II Petrovića Njegoša – koji je bio ''sjev munje naše u čovječanstvu, u Kosmosu''[1] – za njegov ''zamah iz najdublje prošlosti u nedoglednu budućnost'', za ''nešto što je isto toliko mudrost koliko i poezija, a iznad svega poetizovani mit jednog naroda''.[2] Njegovo djelo je bilo – ''ujedinjenje zemlje pod državnom vlašću.''[3]

Nije Njegoš bez filozofskih i pjesničkih korijena, političko-etičkih i državnih, te duhovnih, religioznih i kulturoloških u cjelini, koji su u krajnjemu u crnogorskom istorijskom i etničko-narodno-nacionalnom pogledu na svijet.[4] On nije mogao nastati niti je nastao iz ničega, na goloj ledini, već iz jednog opšteg i očevidnog razloga koji su spoznali i formulisali francuski poststrukturalisti da „tekst ne nastaje u trenutku kada počinje da se piše“.[5] ’’Ništa veliko nije izumljeno najednom i nezavisno od nečeg drugog. Sve je sazdano na osnovu zatečenih odnosa i oblika, misli i snaga, njihovim uobličavanjem, usmjeravanjem, sažimanjem. To se posebno odnosi na misaono, umjetničko djelo. ’Faust’ je razvijen iz jednog srednjevjekovnog mita, a dugo je bilo sporno da li je ’Ilijada’ zbornik narodnih pjesama ili originalni ep nastao iz njihovog povezivanja. Ni Platonova filozofija se ne da odvojiti od religioznih i poetskih mitova, a Kant je, s razlogom, smatrao sebe Lokovim, kao i Marks sebe Hegelovim učenikom. Novo je novo kao mijenjanje, kao razvijanje starog... Religioznost crnogorsku – vjera u svemogućeg Boga bez razvijenog kulta Hrista i Bogorodice i bez Duha Svetoga, zatičemo i u ’Luči’ dakako u uzvišenijoj, dorađenijoj formi i toliko dosljedno izvedenu, da bi se moglo tvrditi kako ona teži da se pretvori u filozofsko-religijski sistem. Naporedo sa vjerovanjima u demonske sile i čuda mjesnih svetaca, kod Crnogoraca – a tako i kod Njegoša, Bog je i apstraktan, upleten u sve ljudsko i svjetsko, ne kao fizička sila, nego kao tajna moć, imanentna svemu tvarnom. Tvorac svega dobrog vidimog i nevidimog, on je to i kod Njegoša, ali uzdignut u sveopšteg zakonodavca i poetskog – umjetničkog tvorca. Ta razlika je objašnjiva: još u animizmu, Crnogorac je poimao Boga kao svud prisutnu i neposrednu realnost, dok je Njegoš već i apstraktni mislilac koji nastoji da objasni cjelinu svijeta i njegove zakone. Najapstraktnije i u crnogorskom gledanju jeste baš navedeno poimanje Boga, dok je poimanje demonskih sila još pretežno animističko. I dalje: iako u crnogorskim vjerovanjima nema izričito shvatanja da svijetom i čovjekom upravljaju iskonske sile dobra i zla, odnosno svjetlosti i tame, materije i duha, ono se može pouzdano izvesti iz njih – iz podložnosti čovjekovih činova svudprisutnim zlim silama i svudprisutnom Bogu i njegovim anđelima i ugodnicima. I najzad, ako u Crnoj Gori i nemamo izričito vjerovanje da je Bog svjetlost – imamo ga u Jovanovim poslanicama i drugdje u hrišćanskom učenju. Njegoš je izvršio izvođenja iz narodskih i drugih vjerovanja – dosljedno i do kraja. I iz toga je sazdavano ’Lučino’ poetsko i filozofsko tkivo.’’[6]

                                               (Nastavlja se )



[1] Milovan Đilas: ‘’Njegoš’’, ‘’Štampar Makarije’’, ‘’Oktoih’’, Beograd, 2013.g., str. 488

[2] Ibid., str. 118 i 143

[3] Ibid., str. 64

[4] Crna Gora i Crnogorci su raritet po mnogo čemu, a naročito po tome da su imali nekoliko svojih velikih istorijskih ličnosti koje su kao rijetko koje realno i praktično ovaploćivale i u sebi sažimale sve odlike Platonovog idealnog utopijskog tipa savršenog vladara(kralja)-filozofa. Riječ je svakako o Njegošu, ali i o Petru I Petroviću Njegošu, Marku Miljanovu i drugim pobornicima i nosiocima istorijskog transgeneracijskog urođenog praksisa crnogorskog čojstva, junaštva-viteštva i mudrosti. ‘’Prije nekoliko godina upoznao sam u Trstu ovog neobičnog čovjeka. Kao knez i vladika Crne Gore on je u sebi ujedinjavao duhovnu i građansku vlast republike; a pošto je ujedno bio i najbolji strijelac u zemlji i pošto je putovao, naoružan kao neki hajduk, bez pretjerivanja bi se moglo reći da je, pored ove dvije vlasti, držao još i vojničku. Nikada nijedan državni poglavar nije bio apsolutniji i  savršeniji od njega. Tome treba dodati da ga je za to baš i sama priroda stvorila. On je za glavu bio viši od lijepih ljudi svoje domovine: vrlo važna osobina za sticanje prava na kneževsku vlast, jer nam i Sveto pismo govori o Sauli da je, blagodareći svom rastu, bio izabran za kralja Izrailja. Saul je bio taj koji je gonio magarce u Venijaminovom plemenu u vrijeme kada je narod božji, kao Ezopove žabe, htio da njime upravlja kralj, te u sporazumu sa Samuilom izabra najvećeg i najsnažnijeg čovjeka svoga plemena. Nepoznato mi je da li se tako dogodilo kada je crnogorska republika postala kneževina i nastupila dinastija Petrovića. Napomenuću samo da je vladika, koga sam upoznao, bio istovremeno i  Saul i Samuilo te zemlje i da je posjedovao pored dvije pomenute osobine i neku drugu koju možda nije imao pravi kralj izrailjski, jer je on bio odličan govornik i pjesnik i govorio je najčistijim ilirskim jezikom na Primorju.’’ (Frančesko Dal Ongaro: ’’Njegoševa priča o vjerenoj Crnogorki’’, ’’Narodna knjiga’’, Cetinje, 1952.g., str.19/20)

[5] Na osnovu ove postavke francuskih poststrukturalista, a povodom Diseratacije Iva Andrića, prof. dr Zoran Konstantinović piše: „Nastajao je negdje prije, ponekad i davno prije nekakav genotekst, možda isključivo u sferi nejezičkih znakova, iz slika i predstava; genotekst u kojem se nejasno prepliće ponešto ili mnogo od onoga što smo uneli u sebi i što nosimo u sebi, kao svoje emocije i svoja sećanja o utiscima u našem susretu sa svetom, iz dijaloga koje smo vodili sa vrednostima i shvatanjima sa kojima smo se suočili, sa delima drugih autora... Iz toga genoteksta počinje se potom uobličavati nekakav fenotekst koji je zahvaćen jezičkim znacima...“

[6] Milovan Đilas: ‘’Njegoš’’, ‘’Štampar Makarije’’, ‘’Oktoih’’, Beograd, 2013.g., str. 312/313 i 313/314



Povezani članci...

0 Komentara

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.