Dr Goran Sekulović
Istorija crnogorske filozofije

II tom
Od početka XX-og vijeka
Uvodne napomene (I)
U prvom tomu Istorije crnogorske
filozofije koji je obradio i prikazao njen razvoj do kraja XIX-og i početka
XX-og vijeka, pokazali smo i dokazali! da je filozofskih sadržaja u duhovnom
životu crnogorskog naroda i njegovih pojedinih pripadnika-stvaralaca-autora,
naravno u saglasnosti sa opštim prilikama i duhom tadašnjih vremena, bilo
prisutno kako na prostoru nekadašnje crnogorske državne teritorije Duklje i
Zete a kasnije Stare, podlovćenske Crne Gore i Brda, tako i van ovih prostora –
u Boki Kotorskoj i na Crnogorskom primorju tada u sastavu Mletačke
Republike/Austrije/ Austro-Ugarske, te u drugim zemljama Evrope. No, kao
‘’oficijelni’’ početak crnogorske filozofije može se uzeti polovina XIX vijeka.
Tada se za to stvaraju kako opšte državno-društveno-civilizacijske tako i,
gledano uže, odgovarajuće formalne, naime autorske i knjižne, pa
donekle i profesionalno-stručne pretpostavke. One se vezuju za Petra II
Petrovića Njegoša – koji je bio ''sjev munje naše u čovječanstvu, u Kosmosu''[1] – za
njegov ''zamah iz najdublje prošlosti u nedoglednu budućnost'', za ''nešto što
je isto toliko mudrost koliko i poezija, a iznad svega poetizovani mit jednog
naroda''.[2] Njegovo
djelo je bilo – ''ujedinjenje zemlje pod državnom vlašću.''[3]
Nije Njegoš bez
filozofskih i pjesničkih korijena, političko-etičkih i državnih, te duhovnih,
religioznih i kulturoloških u cjelini, koji su u krajnjemu u crnogorskom
istorijskom i etničko-narodno-nacionalnom pogledu na svijet.[4] On
nije mogao nastati niti je nastao iz ničega, na goloj ledini, već iz jednog
opšteg i očevidnog razloga koji su spoznali i formulisali francuski poststrukturalisti
da „tekst ne nastaje u trenutku kada počinje da se piše“.[5] ’’Ništa veliko nije izumljeno najednom i nezavisno od
nečeg drugog. Sve je sazdano na osnovu zatečenih odnosa i oblika, misli i
snaga, njihovim uobličavanjem, usmjeravanjem, sažimanjem. To se posebno odnosi
na misaono, umjetničko djelo. ’Faust’ je razvijen iz jednog srednjevjekovnog
mita, a dugo je bilo sporno da li je ’Ilijada’ zbornik narodnih pjesama ili
originalni ep nastao iz njihovog povezivanja. Ni Platonova filozofija se ne da
odvojiti od religioznih i poetskih mitova, a Kant je, s razlogom, smatrao sebe
Lokovim, kao i Marks sebe Hegelovim učenikom. Novo je novo kao mijenjanje, kao
razvijanje starog... Religioznost crnogorsku – vjera u svemogućeg Boga bez
razvijenog kulta Hrista i Bogorodice i bez Duha Svetoga, zatičemo i u ’Luči’
dakako u uzvišenijoj, dorađenijoj formi i toliko dosljedno izvedenu, da bi se
moglo tvrditi kako ona teži da se pretvori u filozofsko-religijski sistem.
Naporedo sa vjerovanjima u demonske sile i čuda mjesnih svetaca, kod Crnogoraca
– a tako i kod Njegoša, Bog je i apstraktan, upleten u sve ljudsko i svjetsko,
ne kao fizička sila, nego kao tajna moć, imanentna svemu tvarnom. Tvorac svega
dobrog vidimog i nevidimog, on je to i kod Njegoša, ali uzdignut u sveopšteg
zakonodavca i poetskog – umjetničkog tvorca. Ta razlika je objašnjiva: još u
animizmu, Crnogorac je poimao Boga kao svud prisutnu i neposrednu realnost, dok
je Njegoš već i apstraktni mislilac koji nastoji da objasni cjelinu svijeta i
njegove zakone. Najapstraktnije i u crnogorskom gledanju jeste baš navedeno
poimanje Boga, dok je poimanje demonskih sila još pretežno animističko. I dalje:
iako u crnogorskim vjerovanjima nema izričito shvatanja da svijetom i čovjekom
upravljaju iskonske sile dobra i zla, odnosno svjetlosti i tame, materije i
duha, ono se može pouzdano izvesti iz njih – iz podložnosti čovjekovih činova
svudprisutnim zlim silama i svudprisutnom Bogu i njegovim anđelima i
ugodnicima. I najzad, ako u Crnoj Gori i nemamo izričito vjerovanje da je Bog
svjetlost – imamo ga u Jovanovim poslanicama i drugdje u hrišćanskom učenju.
Njegoš je izvršio izvođenja iz narodskih i drugih vjerovanja – dosljedno i do
kraja. I iz toga je sazdavano ’Lučino’ poetsko i filozofsko tkivo.’’[6]
(Nastavlja se )
[1]
Milovan Đilas: ‘’Njegoš’’, ‘’Štampar Makarije’’,
‘’Oktoih’’, Beograd, 2013.g., str. 488
[2] Ibid., str. 118 i 143
[3] Ibid., str. 64
[4] Crna Gora i Crnogorci su raritet po mnogo čemu, a
naročito po tome da su imali nekoliko svojih velikih istorijskih ličnosti koje
su kao rijetko koje realno i praktično ovaploćivale i u sebi sažimale sve
odlike Platonovog idealnog utopijskog tipa savršenog vladara(kralja)-filozofa.
Riječ je svakako o Njegošu, ali i o Petru I Petroviću Njegošu, Marku Miljanovu
i drugim pobornicima i nosiocima istorijskog transgeneracijskog urođenog
praksisa crnogorskog čojstva, junaštva-viteštva i mudrosti. ‘’Prije nekoliko
godina upoznao sam u Trstu ovog neobičnog čovjeka. Kao knez i vladika Crne Gore
on je u sebi ujedinjavao duhovnu i građansku vlast republike; a pošto je ujedno
bio i najbolji strijelac u zemlji i pošto je putovao, naoružan kao neki hajduk,
bez pretjerivanja bi se moglo reći da je, pored ove dvije vlasti, držao još i
vojničku. Nikada nijedan državni poglavar nije bio apsolutniji i savršeniji od njega. Tome treba dodati da ga
je za to baš i sama priroda stvorila. On je za glavu bio viši od lijepih ljudi
svoje domovine: vrlo važna osobina za sticanje prava na kneževsku vlast, jer nam i
Sveto pismo govori o Sauli da je, blagodareći svom rastu, bio izabran za kralja
Izrailja. Saul je bio taj koji je gonio magarce u Venijaminovom plemenu u
vrijeme kada je narod božji, kao Ezopove žabe, htio da njime upravlja kralj, te
u sporazumu sa Samuilom izabra najvećeg i najsnažnijeg čovjeka svoga plemena.
Nepoznato mi je da li se tako dogodilo kada je crnogorska republika postala
kneževina i nastupila dinastija Petrovića. Napomenuću samo da je vladika, koga
sam upoznao, bio istovremeno i Saul i
Samuilo te zemlje i da je posjedovao pored dvije pomenute osobine i neku drugu
koju možda nije imao pravi kralj izrailjski, jer je on bio odličan govornik i
pjesnik i govorio je najčistijim ilirskim jezikom na Primorju.’’ (Frančesko Dal
Ongaro: ’’Njegoševa priča o vjerenoj Crnogorki’’, ’’Narodna knjiga’’, Cetinje,
1952.g., str.19/20)
[5] Na osnovu ove postavke francuskih
poststrukturalista, a povodom Diseratacije Iva Andrića, prof. dr Zoran
Konstantinović piše: „Nastajao je negdje prije, ponekad i davno prije nekakav
genotekst, možda isključivo u sferi nejezičkih znakova, iz slika i predstava;
genotekst u kojem se nejasno prepliće ponešto ili mnogo od onoga što smo uneli
u sebi i što nosimo u sebi, kao svoje emocije i svoja sećanja o utiscima u
našem susretu sa svetom, iz dijaloga koje smo vodili sa vrednostima i
shvatanjima sa kojima smo se suočili, sa delima drugih autora... Iz toga
genoteksta počinje se potom uobličavati nekakav fenotekst koji je zahvaćen
jezičkim znacima...“
[6]
Milovan Đilas: ‘’Njegoš’’, ‘’Štampar Makarije’’,
‘’Oktoih’’, Beograd, 2013.g., str. 312/313 i
313/314
3 Komentara
fkqEsH Postavljeno 26-08-2023 16:37:12
Murfreesboro Pharmaceutical Nursing Supply Mylan Nostrum Laboratories Inc finasteride tablets for sale
Odgovori ⇾ZETAlLZh Postavljeno 24-07-2023 12:06:26
Now the S P 500 is generating about 26 cialis order online
Odgovori ⇾emitySiny Postavljeno 11-05-2023 14:24:45
If you think about it again, be careful I will eat you right now cialis generic name
Odgovori ⇾