Goran Sekulović - Vitomir Vito Nikolić: Drumska koračnica smrti kao koračnica života
VREMEPLOV ZA JUGONOSTALGIČARE (XVII): VITO ILI ĐEČJA USPAVANKA O SMRTI
Vito je bio srećan – i to
je bila dakako njegova najveća sreća – što je kap života, “kap žive na dlanu”,
(bila) još tu sve dok je život trajao, jer je to značilo da dalje traje i
poezija i Pjesma a njemu je to bilo najsvetije, taj nemirni život, ta nemirna,
nestalna, vječito zagonetna poezija. Zato se može reći da je Vito stavljao znak
jednakosti između života i pjevanja, života i Pjesme, jer je živio za jedno
i(li) drugo, a zapravo za jedno jednstveno biće/bitak Života/Pjesme, za “svoju
budnost, koliko god je to moguće”, za svoju “potpunu veličanstvenost
ostvarivanja duše.”
Pjesma ”Zabilješka sa
jednog raskršća” prikazuje, čak, poput Njegoševih osnovnih poruka iz “Gorskog
vijenca”, istu (sada ovu lirsku Vitovu!) neriješenu enigmu univerzalnog,
svevremenskog, antropološkog, vječnog ljudskog raskršća. Ona se u Njegoševoj
epici prikazuje kroz poznatu dilemu i neodlučnost vladike Danila. Kod Vita je
riječ dakako o lirskom bojištu i vojevanju kao modernoj transpoziciji istog
motiva, duha promišljanja i načina iskazivanja sadržajnog i strukturnog poetske
radnje. Pjesma “Zabilješka sa jednog raskršća” in nuce je i po svojoj
suštinskoj poruci – bez obzira na njenu kratkoću i prividnu jednostavnost –
ravna besmrtnim Njegoševim stihovima – “Što je čovjek, a mora biti čovjek!” i
“Neka bude što biti ne može”.
Viđeli smo da su Vitovi
stihovi često prošarani “bijelim drumovima” kao kakvim-takvim “ventilima” za
moglo bi se reći čak i a priori tragični i očajni ljudski život. No, i to je
sasvim uzalud i, čini se, bez mogućnosti za bilo kakvu utjehu. “Bijeli drumovi”
u krajnjem i na duži otplatni rok – za koji lirski subjekt, “dužnik
ravnodušni”, neće da zna (“Ali da platim / - ne, nikako! / Rađe / odlazim iz
ovog gnijezda”), već želi da napusti “matoru planetu” koja se “ludo okreće” –
samo povećavaju i jačaju ośećanje tjeskobe, osame, bezizlaza nepoznatog i
neizvjesnog puta, svojevrsne teške težine ili težine koja se ne da živjeti i
pod(nositi), ništavila, jednom riječju, konačno i neporecivo, opet i opet,
smrti i beskrajne, neizlječive patnje. A ta čovjekova konstrukciono supripadna
patnja da se ukloniti jedino smrću, tj. fizičkim nestankom. Otud vapaj i
čežnjiv lelek lirskog subjekta za samoubilačkim činom i njegov decidan stav o
“blaženosti samoubica”, odnosno za nečim konačnim i krajnjim – granična
situacija “ILI-ILI”! – što je bilo već u mislima odmah u startu ugušeno i
usmrćeno njegovim kukavičlukom i “strahom na raskršćima” i što je kao takvo
dakako bilo apsolutno van njegovog domašaja, moći i snage izbora. Valjda bi
bilo drugačije i lirski subjekt se ne bi tako lako preda(va)o i bio slab i
nemoćan na “raskršćima” i pred odsudnim izborima “ILI-ILI”, da je samo bilo
onako kako je Vito jetko i uzaludno i sebe i svjetsko biće (bitak) snažio i
bodrio, željeći hepiend kojega u stvarnosti pa ni u poeziji nikada nema niti
može biti.
Nastavlja se
0 Komentara