Vito je bio srećan – i to je bila dakako njegova najveća sreća – što je kap života, “kap žive na dlanu”, (bila) još tu sve dok je život trajao, jer je to značilo da dalje traje i poezija i Pjesma a njemu je to bilo najsvetije, taj nemirni život, ta nemirna, nestalna, vječito zagonetna poezija. Zato se može reći da je Vito stavljao znak jednakosti između života i pjevanja, života i Pjesme, jer je živio za jedno i(li) drugo, a zapravo za jedno jednstveno biće/bitak Života/Pjesme, za “svoju budnost, koliko god je to moguće”, za svoju “potpunu veličanstvenost ostvarivanja duše.”

Pjesma ”Zabilješka sa jednog raskršća” prikazuje, čak, poput Njegoševih osnovnih poruka iz “Gorskog vijenca”, istu (sada ovu lirsku Vitovu!) neriješenu enigmu univerzalnog, svevremenskog, antropološkog, vječnog ljudskog raskršća. Ona se u Njegoševoj epici prikazuje kroz poznatu dilemu i neodlučnost vladike Danila. Kod Vita je riječ dakako o lirskom bojištu i vojevanju kao modernoj transpoziciji istog motiva, duha promišljanja i načina iskazivanja sadržajnog i strukturnog poetske radnje. Pjesma “Zabilješka sa jednog raskršća” in nuce je i po svojoj suštinskoj poruci – bez obzira na njenu kratkoću i prividnu jednostavnost – ravna besmrtnim Njegoševim stihovima – “Što je čovjek, a mora biti čovjek!” i “Neka bude što biti ne može”.

Viđeli smo da su Vitovi stihovi često prošarani “bijelim drumovima” kao kakvim-takvim “ventilima” za moglo bi se reći čak i a priori tragični i očajni ljudski život. No, i to je sasvim uzalud i, čini se, bez mogućnosti za bilo kakvu utjehu. “Bijeli drumovi” u krajnjem i na duži otplatni rok – za koji lirski subjekt, “dužnik ravnodušni”, neće da zna (“Ali da platim / - ne, nikako! / Rađe / odlazim iz ovog gnijezda”), već želi da napusti “matoru planetu” koja se “ludo okreće” – samo povećavaju i jačaju ośećanje tjeskobe, osame, bezizlaza nepoznatog i neizvjesnog puta, svojevrsne teške težine ili težine koja se ne da živjeti i pod(nositi), ništavila, jednom riječju, konačno i neporecivo, opet i opet, smrti i beskrajne, neizlječive patnje. A ta čovjekova konstrukciono supripadna patnja da se ukloniti jedino smrću, tj. fizičkim nestankom. Otud vapaj i čežnjiv lelek lirskog subjekta za samoubilačkim činom i njegov decidan stav o “blaženosti samoubica”, odnosno za nečim konačnim i krajnjim – granična situacija “ILI-ILI”! – što je bilo već u mislima odmah u startu ugušeno i usmrćeno njegovim kukavičlukom i “strahom na raskršćima” i što je kao takvo dakako bilo apsolutno van njegovog domašaja, moći i snage izbora. Valjda bi bilo drugačije i lirski subjekt se ne bi tako lako preda(va)o i bio slab i nemoćan na “raskršćima” i pred odsudnim izborima “ILI-ILI”, da je samo bilo onako kako je Vito jetko i uzaludno i sebe i svjetsko biće (bitak) snažio i bodrio, željeći hepiend kojega u stvarnosti pa ni u poeziji nikada nema niti može biti.

                                           Nastavlja se