Da je crnogorska stvarnost idealna za pisca, a tragična za čovjeka, to sam već nekoliko puta govorio. Ali, nije zgoreg ponoviti. U stvari – valja ponavljati do beskonačnosti, dok uši ne zabole, onako kako novi vlastodršci ponavljaju da je za sve što nam se zbiva kriva bivša vlast. Za apokalipsu koju živimo krivi su grijesi onih od juče, nikako ovih danas? Za sva moja nepočinstva, kriv je neko drugi? Još uvijek se nijesu dośetili da bivši režim optuže za nuklearnu katastrofu u Černobilju, ili pomor ribe na Aljasci, ali polako, ima vremena. Najveća krivica bivše vlasti je odnos prema ljudima koji danas razaraju Crnu Goru. Prije ili kasnije svako pseto ugrize ruku koja je hrani.

Život koji živimo je mokri san svakog pisca na svijetu. Vjerujem da bi i Stiven King konačno napisao dobar roman kad bi bar neko vrijeme proveo u apostolskoj Crnoj Gori. Apostoli su nepresušno vrelo nadahnuća. Dok svoje hramove, tj. državne institucije pune vjerujućom pastvom, tj. partijskim kadrom, a Crnu Goru pretvaraju u srpsku koloniju, o čemu nam propovijedaju apostoli i prvi među njima?! Prvi među jednakima. U narodu znan i kao Zdravko Galilejac. Koliko god se trudili ne možete ostati ravnodušni na Zdravkove beśede. Da se kojim slučajem posvetio monaškom životu, duboko vjerujem da bi u svetosavskom svijetu odavno stekao status kultnog duhovnika. Ali avaj, Zdravko je izabrao život koji nije lišen zadovoljstva i strasti, privilegija, univerzitetske karijere, radnih grupa, stanova, preduzeća i svega onoga što je bivši režim omogućio jednom prośečnom ugroženom Srbinu. Međutim, svjetovni život i funkcija premijera jedne, do juče, sekularne, građanske države ne sprečavaju Zdravka da se ponaša kao pop-pripravnik, skutonoša crkvenih prvaka. Nakon bujice prijetnji i velikih riječi upućenih građanima, i nakon tvrdnji da su protesti crnogorskih patriota pozivi na mržnju i haos, ovaj unikatni premijer nastavlja da zabavlja svekoliku javnost. 

Zalutao u politiku, dezorijentisan i povremeno trijezan, Krivokapić nas laže, a ne trepće. Pa nam tako nakon namjernog gaženja ljudi vladinim blindiranim mercedesom, ovaj nadrihrišćanin saopštava da su pregaženi u stvari napadači, a mercedes žrtva. Vozač Zdravkove nejači je postupao u nužnoj odbrani te je tako na haubi skupocjenog mercedesa provozao dvojicu opasnih terorista. Ovaj pokušaj atentata na mercedes jedino se može ravnati s ondašnjim brutalnim atentatom na kvaku nikšićkog Demokrate Koprivice. Kvaka se još uvijek oporavlja od pokušaja likvidacije. Sve optužbe na račun crnogorskih građana bile bi bar malčice podnošljivije da ih nije izgovorio neko ko je pravo s ulice stigao do mjesta premijera. Neko ko je bio pionir litijaškog pokreta. Ali, valjda su politički, velikosrpski protesti bili parada ljubavi i mira, a protesti crnogorskih građana su poziv na mržnju i haos?! Koliko Zdravkov komentar patriotskih okupljanja ima veze s istinom, toliko su i tzv. litije imale veze s religijom. A možda je naše oko rđavo, pa u rulji koja slavi četničke koljače ne prepoznajemo đecu cvijeća, a hipi pokret u neznanju nazivamo litijaškim i ravnogorskim? Može biti da se crnogorskim ulicama mjesecima kotrljala Formanova „Kosa“, ili bar Vudstok? Jesmo li u neznanju ili zloj namjeri umjesto Miloša Formana za reditelja vjerujućeg, putujućeg mjuzikla, zdravo za gotovo uzimali počivšeg mitropolita Amfilohija? Zamislite da je vozač bišeg premijera na haubi svoga automobila provozao dvojicu litijaša?! Kladim se da bi se desio rat. I to krstaški. Jesu li prizori s crnim zastavama i natpisima „pravoslavlje ili smrt“ vaistinu bili prizori ljubavi i pozivi na mir? Jesmo li sve pogrešno čitali? Zar u Matiji Bećkoviću nijesmo prepoznali Alena Ginzberga?! Zar je toliko teško zamisliti jednog Vasilija Kačavendu kako na hipi tulumu vjerujućoj masi govori Ginzbergovu poeziju:

Molim te, maestro,

mogu li gležnjeve da ti poljubim

i dušu tvoju, molim te, maestro,

mogu li usnama da dodirnem tvoje mišićave bokove…

„Je li predio ružan, ili je naše oko rđavo?“Jesu li nas dovoljno gazili, ili čekamo i tenkove s Tjenanmena?