Sagovornici

Goran Sekulović: Crnogorske priče

Ličnosti – Milinko Stojanović

Apr 06, 2021 4 Komentara

(15 riječi)

Čovjek koji nije zaboravio beščašća dvadesetog vijeka

Junak ove priče imao je burnu prošlost. Briljantan đak i skojevac podgoričke Gimnazije, partizanski prvoborac sa Sutjeske, autor hiljada stranica ratnog dnevnika izgubljenog usljed četničke najezde i UDB-inog rekviriranja, čovjek koji je ostavio visok položaj u socijalističkoj državi samo da bi nastavio izuzetno uspješne studije, višestruki udarnik koji je na omladinskim radnim akcijama spremao predmete za prvi ispitni rok sve do četvrte godine kada je kao ’informbirovac’’ uhapšen, kritičar ‘’diplomatskih magacina’’, golootočki logoraš, emigrant i zidar u Albaniji gdje je uništio rukopis ‘’Hronika Golog otoka’’ da ne bi pao u ruke SIGURIMI-ju i UDB-i, povratnik u domovinu, poznati advokat, strastveni čitalac i hroničar, neumorni istraživač totalitarizama i represija, čest gost medija, višedecenijski peripatetičar po uzoru na stare Grke i šetač Goricom i zimi i ljeti, analitičar društvenih zbivanja, strpljivi slušalac i mudri sabesjednik, donator i dobročinitelj, svjetski putnik…

Da se nije izjasnio za rezoluciju Informbiroa 1948 g., zbog čega je proveo šest godina na Golom otoku, Milinko Stojanović bi zasigurno bio naučnik velike reputacije ili bi stupio u diplomatsku službu i postao ''diplomata od karijere''. Bio je vunderkind, čudo od djeteta. Već sa nepunih deset godina zamjenjivao je učitelja u nastavi, što je njegov otac komentarisao kao ‘’dobar znak’’ za budućnost, u gimnaziji po preporuci profesora masovno je spremao svoje školske drugove iz različitih predmeta, na studijama je, polažući jednog dana po dva ispita, jedini u istoriji Beogradskog univerziteta za šest dana svake godine sa desetkom polagao svih dvanaest ispita, kao student druge godine Pravnog fakulteta određen je za demonstratora predmeta političke ekonomije i za rukovodioca grupe demonstratora za čitav fakultet dok je kao student treće godine postavljen za asistenta na predmetu Ustavno pravo na Diplomatskoj školi u Beogradu koja je tek bila osnovana što je nezabilježeno na univerzitetima. Ali, bilo mu je dato da pređe mnogo teži životni put i da bude – kako glasi naziv jedne od njegovih dvanaest knjiga o golootočkoj tematici – ‘’vječito na poprištu’’. Da nije bilo Drugog svjetskog rata možda bi postao umjetnik od formata, budući da se tokom gimnazijskog školovanja bavio pozorištem – ostalo je svjedočanstvo da je kao maturant vrlo uspješno glumio Marka Kraljevića u dramskom komadu ‘’Marko Kraljević kazuje na kome je carstvo’’. Sticajem istorijskih okolnosti postao je advokat, jer je u socijalizmu jedino ova ''slobodna'' i ''nezavisna'' profesija uz još neke, bila dostupna ljudima sa sličnim ideološkim backgraundom. I tu je imao prepreka, ali je bio uporan. Kao advokat je cijenjen i poštovan, jer je u životu sve radio na vrhunski način. I kao da je bilo predodređeno da baš on bude čovjek koji će ostaviti svjedočanstvo o nepočinstvima dvadesetog vijeka. Čovjek vanrednog pamćenja, dara za sintezu, naučnu istinu i proučavanje istorije. Zato, ma koliko to bilo čudno, kao da mu je sudbina ipak bila naklonjena, jer je živio u dvadesetom vijeku čije su zle sile ispisale neke od najmračnijih istorijskih priča. A on je bio i ostao čovjek koji ne okreće glavu od (ne)ljudskih nedjela.

Na Golom otoku, kada je saznao da će biti pušten, sa dva druga se dogovorio da emigriraju 1. septembra te 1954. g. I to preko Albanije u Sovjetski Savez. Ali, Milinko je sebi bio postavio uslov da obavezno položi četvrtu godinu studija, jer je uhapšen poslije treće godine. Odlučan je bio da u emigraciju ne ide bez diplome Pravnog fakulteta. Tako je i bilo. Drugovi sa robije su se s njim saglasili. Četvrta godina prava je imala jedanaest predmeta. Na raspolaganju je bilo svega šest mjeseci. Još jednom je Milinko sve ispite prijavio i položio u junskom roku. Uslijedile su pripreme za bjekstvo. Milinko je na Golom otoku bio dobro ispekao zidarski i klesarski zanat pa je uoči emigriranja na katunu zavičajne planine Lukavice renovirao staru česmu koja i danas radi.

Došao je i dan ‘’D’’. U 7 časova sačekao je tri druga koji su dolazili iz Beograda na željezničkoj stanici u Spužu. Uveče su pregazili Moraču i kamenjarom, ''slomivratom'', ispod Fundine nastavili prema granici. Tu ih je čekao drug sa Golog otoka Marko Perković, ali se zbog nepreciznosti dogovora nijesu sreli. Prešli su granicu na pedesetak metara udaljenosti od karaule. Perković im se za nekoliko dana pridružio. U Albaniji je bilo loše stanje unutar informbirovske emigracije. Razdirala ih je međusobna netrpeljivost. Albanci su se bojali da emigranti rade za UDB-u pa su ih iz predostrožnosti odmah hapsili. Većina su bili smješteni u logorima, a neki su radili za albansku tajnu službu. Milinko i drugovi bili su slobodni zato što su među njima bila braća generala Petra Popivode koji se tada već nalazio u emigraciji u Moskvi na visokoj dužnosti. Ali, nijesu ih puštali za SSSR. Albanci su ponudili novčanu pomoć koju je Milinko odbio. Htio je da radi po selima zidarske poslove i nekoliko godina je proveo gradeći česme i spomenike. Nije se družio sa jugoslovenskom emigracijom. Kada je usljed izvjesnog ''otopljavanja'' političke klime dozvoljen povratak u domovinu, Milinko je to odmah prihvatio i bio protiv bilo kakvog odlaganja. To se pokazalo ispravnim. Da nije insistirao da se odmah vrati, zakasnio bi za više decenija. Već sjutradan se politička situacija drastično promijenila. Granica se odjednom zatvorila za punih dvadeset godina!

Da je Milinko i dalje ostao u Albaniji bili bi uskraćeni za jednu briljantnu advokatsku karijeru i izuzetni, na našim prostorima zapravo neuporedivi, spisateljski rad koji se mjeri sa tomovima i tomovima, odnosno sa više hiljada stranica sjećanja, svjedočanstava, dokumenata. Ostali bi i bez brojnih dobrotvornih akcija, rijetkih i golemih dobročiniteljskih i donatorskih Milinkovih djela, koja služe na dobrobit i za potporu kako najmlađih tako i najstarijih građana Podgorice i čitave Crne Gore. Milinko je obnovio tradiciju drevnih zadužbinara. Njegove zadužbine su brojne, počev od mostova i javnih česama do poklon-biblioteka i stalnih školskih nagrada za najbolje učenike. No, one su, prije svega, u srcima djece i mladih od kojih su mnogi svoje prve knjige pročitali upravo zahvaljujući čika-Milinku. Sve je to spomen na čovjeka koji nije zaboravio beščašća dvadesetog vijeka.

Zahvaljujući šestogodišnjem dojenju izdržao golootočka čuda

Milinko je rođen na starom katunu Rupe na planini Lukavici na kojoj je njegova porodica od davnina ljeti izdizala. U to vrijeme žene su se obično porađale van kuća. Tako se i Milinko rodio u velikom gustišu kopriva kod planinske kolibe, pa su ga zbog toga  sve do odlaska u školu od milja u komšiluku zvali Koprivica. Milinka je majka dojila ili kako se govorilo – ‘’na prsima imala’’ punih šest godina, što je bila rijetkost čak i na našim ondašnjim prostorima. Uvjeren je da je upravo zahvaljujući ovoj činjenici izdržao sve ratne napore i posebno golootočka čuda, te doživio duboku starost i devetu deceniju života.

Zbog slomljenog pera odbijen na prijemnom gimnazijskom ispitu

Milinko je završio osnovnu školu sa odličnim uspjehom. Sanjao je o danu kada će stupiti u gimnaziju. Kada je prvi put vidio zgradu gimnazije u Podgorici radovao se i željno očekivao da u njoj uči. I kada je taj dan konačno došao, na polaganju prijemnog ispita, dok je radio pismeni zadatak, Milinku se, još u prvom dijelu teksta, slomilo pero. Đačke klupe sa mastionicama  bile su uobičajene u školi. Dežurni profesor Blagota Tuponja nije se osvrtao na Milinkovu molbu, bolje reći zapomaganje, da mu daju drugu pernicu i on, sav ožalošćen, nije ni završio pismeni zadatak.  Tako je odbijen na prijemnom ispitu što je značilo da se ne može upisati u gimnaziju. Bio je to šok za čitavu porodicu.

Zamalo dvoboj zbog najboljeg učenika

Milinkov učitelj Bogdan Božović, upravnik osnovne škole, kada je saznao šta se desilo njegovom najboljem učeniku na prijemnom ispitu za gimnaziju, otišao je u Podgoricu i rekao puno teških riječi prof. Tuponji za njegov nehumani gest. Sreća što ga nije pozvao na dvoboj! Takav je bio Milinkov učitelj Bogdan Božović. Odmah sjutradan Milinko je položio prijemni ispit u danilovgradskoj gimnaziji. Međutim, u porodici su odlučili da uči kući i da se godinu dana priprema da bi mu na kraju školske godine dozvolili polaganje prvog razreda gimnazije. Milinko je predano učio sve predmete i već naredne godine u gimnaziji među prvima položio prijemni ispit. Tako je upisao prvi razred gimnazije sa zakašnjenjem od jedne godine. S obzirom da je poznavao gradivo Milinko je nastupao sigurno kao da je bio ‘’ponavljač’’. Od tada, za čitavo vrijeme gimnazijskog školovanja, bio je odlikaš i skoro svake godine među najboljima.

Ljetnja čitaonica na Lukavici

Milinko je od rane mladosti bio vezan za knjigu pa je nastojao da na piperskoj planini Lukavici koja je ljeti bila prepuna učenika i studenata organizuje malu čitaonicu. U tome je uspio dvije godine uoči Drugog svjetskog rata kada je fašizam ozbiljno zaprijetio čitavom svijetu. Radosav Popović, progresivni čovjek i nesvršeni student, tada već prekaljeni borac sa slobodu i antifašista sa Beogradskog univerziteta, svoju novopodignutu kolibu na katunu rado je ponudio kao prostor za čitaonicu. Svi su priložili knjige, a Milinko je poklonio njih dvanaest i redovno je posjećivao. Obezbijedili su bili i dežurnog omladinca koji se starao o svemu. Za stolom u katunskoj kolibi, kao u pravoj čitaonici, sjedjeli su i čitali omladinci, a ponekad bi dolazili i stariji. Čitaonica je ljeti bila pravi rasadnik kulture, jer su se organizovale i prigodne priredbe, hor, recitacije, deklamacije, davali skečevi i slično.

‘’Meni takav život i ne treba’’!

Poznati su partizanska disciplina i moral. Komesar koji je držao predavanje na tu temu u jednoj četi govorio je da se ne smije ništa od tuđega prisvojiti i da prema drugaricama se mora odnositi kao prema rođenim sestrama. Ovo je posebno podvlačio jer su u četu bili stigli i nekoliko Roma. Zaključak je bio da se život mora i treba žrtvovati u partizanskoj borbi za slobodu domovine. Jedan od Roma je ustao i dosta visokim tonom rekao: ‘’Tako je, druže komesare! Da se gine za domovinu, da se život ne žali, a meni takav život i ne treba, kada ne smijem imati veze sa ženskinjem i kada ne smijem iz tuđeg šljivika nijednu šljivu ubrati, a grane šljiva se povijaju pod velikim rodom.’’ Ovo je izazvalo opšti smijeh među prisutnima.

Oženio se ‘’djevojkom sa pruge’’

Na radnoj akciji Šamac-Sarajevo Milinko je držeći predavanja u brigadi beogradskih srednjoškolaca upoznao tada već svršenu maturantkinju Antoniju Bulat koja je bila jedinica. Njen otac, po nacionalnosti Hrvat, bio je profesor beogradskog Univerziteta, a majka iz Šumadije. Milinko kaže da mu je Antonija odmah ‘’zapala za oko’’. Predlagao joj je da upiše Pravni fakultet, a ona se kolebala između Pravnog i Ekonomskog.  Kada se vratio sa radne akcije na fakultet, vidio je da ga je poslušala. Milinko je zbog Rezolucije IB-a uhapšen rano, već 1948., a Antonija 1949. g. Izdržavala je kaznu u ženskom zatvoru u Zabeli. Puštena je na slobodu od strane tadašnjeg upravnika tog zatvora majora Veselina Popovića, koji je istih dana, kada je već bio pustio grupu zatvorenica, emigrirao u Rumuniju. Nakon izlaska sa Golog otoka, Milinko se vjerio, a nakon povratka iz Albanije i oženio baš sa ovom ‘’djevojkom sa pruge’’, Antonijom Bulat, koja je takođe kasnije postala vrsni i cijenjeni advokat. Dok je boravio u Albaniji sa tadašnjom vjerenicom dopisivao se tako što su, u dogovoru sa poštarom kome je davao dobar bakšiš, pisma ostavljana i podizana u duplji jedne suve masline!

Asistent Titovom sinu

U Diplomatskoj školi u Beogradu u kojoj je Milinko još kao student treće godine Prava bio izabran za asistenta, predavali su birani profesori koji su bili poznati po patriotskom držanju tokom NOR-a. I Tito je bio poslao sina Žarka u ovu prestižnu školu čiji su polaznici bili posebno birani kadrovi koji su prije Drugog svjetskog rata uspješno završili gimnaziju, u toku rata bili vojno-politički rukovodioci i istaknuti aktivisti u partijskom radu, a poslije rata već stigli da na studijama važe kao vrlo dobri studenti. Žarko je bio invalid iz rata, veseljak po prirodi, otvorenog karaktera, pomalo šaljivdžija…Nje volio knjigu i bilo je očigledno da će mu školovanje ići dosta teško. Tito se s vremena na vrijeme interesovao kako Žarko uči i kako se ponaša. Tražio je od nastavnika da mu ni u čemu ne bi slučajno popuštali kao njegovom sinu, nego da se prema njemu odnose kao i prema svakom drugom studentu.   

Jedini student u odboru za izdavanje fakultetskih udžbenika

Koliko su Milinka Stojanovića kao studenta Pravnog fakulteta u Beogradu odmah poslije Drugog svjetskog rata cijenili i uvažavali tadašnji i studenti i profesori, rječito govori i podatak da je kao student treće godine Milinko izabran za sekretara Odbora za izdavanje udžbenika na Pravnom fakultetu! Bio je to jedini student u odboru. Predsjednik Odbora je bio briljantni profesor građanskog prava dr Mihailo Konstantinović (prije rata poznat kao vaspitač kralja Petra II Karađorđevića i ministar u Simovićevoj a kasnije i u izbjegličkoj vladi). Članovi odbora su bili: prof. dr Boro Blagojević, prof. Dušan Dokčević, prof. Nikola Stjepanović i prof. Mehmed Begović.

Nije htio da ocjenjuje predmet koji još nije položio

Na jednoj od sjednica odbora desilo se da se rukopis profesora istorije filozofije Žujovića koji je bio inače na prozapadnom teorijskom stanovištu vratio na dopunu i korekturu. Prof. Konstantinović, i sam čovjek ‘’zapadne demokratije’’, uvažavao je prof. Žujovića i predložio da Milinko podnese referat i da svoje mišljenje o njegovim spisima. Međutim, Milinko to nije prihvatio jer je predmet prof. Žujovića bio na četvrtoj, a on je tada bio student treće godine. Nije htio da analizira i ocjenjuje predmet koji još nije položio. Na narednoj sjedinci odbora ili ‘’senata’’ kako ga je zvao prof. Konstantinović, poslije referata o spisima prof. Žujovića koji je podnio jedan njegov kolega, Milinko je predložio da se odobri izdavanje i štampanje udžbenika prof. Žujovića s obzirom da je on sam u međuvremenu izvršio njegove dopune. Time je ohrabrio članove odbora da daju svoju saglasnost. Ovo se dopalo prof. Žujoviću i on je to dobro upamtio.

‘’Nikada neću zaboraviti vaše dobročinstvo’’

Kada se Milinko nakon napuštanja Golog otoka, poslije šest godina vratio na Pravni fakultet i položio za dva dana sve ispite i sa četvrte godine, nije mogao da odmah podigne diplomu već su mu rekli da je u međuvremenu uveden još jedan fakultativni predmet koji se mora položiti. Studenti su mogli birati između ‘’kriminalistike’’ i ‘’istorije ekonomskih doktrina’’. Istog dana kada je to saznao Milinko je odlučio da bez sekunda spremanja polaže ‘’istoriju ekonomskih doktrina’’ koju je ispitivao, i to je tog dana saznao, prof. Žujović. Milinko mu se nije predstavio. Čitajući pitanja sa cedulje vidio je da mu gradivo nije poznato, ali pošto je izvanredno poznavao političku ekonomiju odlučio je da pokuša da ‘’skrpi’’ nekakav odgovor. Govorio je tečno bez zastoja. Profesor je bio oduševljen. Rekao je da je prava šteta što su svi studenti ranije završili polaganje pa nijesu mogli da čuju ‘’kako se odgovara’’. Milinko, međutim, nije bio zadovoljan i u sebi je pomislio da je baš dobro što su pošli da ne čuju kako on ‘’bezveze odgovara’’! Profesor je u index upisao devetku i Milinko mu se tek tada predstavio. Odmah je skočio iza stola, zagrlio ga srdačno i rekao: ‘’Zaboga kolega Stojanoviću, zašto mi se niste odmah predstavili čim ste ušli? Nikada neću zaboraviti vaše dobročinstvo o kojem mi je pričao moj prijatelj i kolega prof. Konstantinović.’’ Rekao je još da mu je poznato da je Milinko bio u zatvoru i na velikim mukama i da je srećan što ga vidi dobrog zdravlja i što sa njim može razgovarati. Vratio se za katedru, precrtao devetku i upisao desetku.     

Nije lako biti sin dobroga oca

Jedan od posebno angažovanih komunističkih aktivista na selu prije Drugog svjetskog rata bio je i Raško Popović, stari član partije. Rijetko se ko mogao uporediti sa njim po pitanju organizacije demonstracija i širenja letaka. Kada je izbio sukob sa Informbiroom, deportovan je na Goli otok. Izdržavao je teške zlostave i teror, a i inače je bolovao od raka kože što je iziskivalo posebno liječenje. Umro je u velikim mukama na Golom otoku. Poslije objavljivanja knjige u kojoj je govorio o Rašku Popoviću, Milinko je pozvao njegovog sina i poklonio mu primjerak knjige sa posvetom, rekavši da nije lako biti sin dobroga oca kakav je njegov bio.

Drvena noga ukradena iz komšijskog šljivika

Milinko je tokom višedecenijske advokature imao prilike da na suđenjima vidi veliki broj neobičnih ljudi. Na jednom suđenju tužitelj tuži komšiju da mu redovno potkrada drva iz njegove obližnje šume. Saslušavaju se dvojica svjedoka koji tvrde da je tuženi sklon takvim radnjama. Jedan od svjedoka kaže za tuženika koji je kao težak invalid imao jednu drvenu nogu sljedeće: ‘’Vidite sudija, i ovu drvenu nogu ukrao je iz velikog komšijskog šljivika.’’ Zaista, proteza o kojoj je je riječ bila je od šljivova drveta, ali da li ju je ukrao ili nije, to konačno nije dokazano. Ipak je bio obavezan da nadoknadi štetu za dva kubika ogrevnog drveta za što ga je tužitelj teretio. Inače, tuženi sa drvenom nogom skoro svake nedjelje se nalazio u sudskim hodnicima i tužio se sa svakim o svačemu!

’’Druže Tito, istorija te neće zaboraviti’’

Prilikom turističkog putovanja u Jordan, dok su boravili u glavnom gradu Amanu, stigla je vijest da je umro Josip Broz Tito. Jugoslovenski ambasador je tražio da neki stari borac održi kraći, prigodni govor pred osobljem anbasade i turistima. Izbor je pao na Milinka, ali on to nije prihvatio pravdajući se velikom potrešenošću! Naravno, Milinko se odmah sjetio kako je Tito svoje stare borce ‘’nagradio’’ mučenjem na Golom otoku! Kada se trebalo upisati u knjigu žalosti, Milinkova supruga Antonija je predložila da upišu sljedeću rečenicu – ‘’Druže Tito, istorija te neće zaboraviti’’. I sasvim sigurno, kaže Milinko, da Tita istorija neće zaboraviti, ali, kako i sa kakvim priznanjima, to će se dalje u istoriji vidjeti.