Istorija

Sto godina od donošenja nelegalnog i nelegitimnog akta regenta-kralja države Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) Aleksandra Karađorđevića: Kako je ukinuta utokefalna Crnogorska pravoslavna crkva

Evropski sud u Strazburu povratio je autokefalnost Mitropolijske crkve Besarabije u Moldaviji (IX)

Apr 23, 2020 0 Komentara

(15 riječi)

Akt o ukidanju autokefalne Crnogorske crkve nije bio baziran na Ustavu Kraljevine Crne Gore, Ustavu Sv. Sinoda Crnogorske crkve i zakonitim već na nelegalnim odlukama tzv. ‘’Podgoričke velike narodne skupštine’’ te falsifikovanim i, kao takvim, bezvrijednim aktima Sv. Sinoda Crnogorske crkve i na golom nasilju srpske vojske

Dr  Goran Sekulović

Zbog svih nepobitnih istorijskih, državno-pravnih i crkveno-pravno-kanonskih činjenica, neophodno je da crnogorska država posreduje putem nedavno donešenog Zakona o slobodi vjeroispovijesti i pravnom položaju vjerskih organizacija i njegovom dosljednom primjenom u problemu između dvije pravoslavne Crkve, jer je na to obavezuju međunarodne Konvencije o ljudskim pravima. To nije stvar Crkve, kako kažu patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej i mitropolit Srpske pravoslavne crkve Amfilohije, već države. Država ne može da svaki čas poteže ‘’kanone’’, kako su u prošlosti činili neki njeni najviši predstavnici, da bi favorizovala jednu, a diskriminisala drugu crkvu. Presuda Evropskog suda u Strazburu kojom je po tužbi Mitropolijske crkve Besarabije naloženo tuženoj strani, tj. Vladi države Moldavije da povrati autokefalnost Mitropolijske crkve Besarabije u predmetu spora sa  Mitropolijskom crkvom Moldavije, pokazuje da se odvojenost države i crkve i ‘’neutralnost’’ države ne mogu uzeti kao argumenti za nemiješanje u sukob dvije crkve. Ova presuda biće ‘’reper’’ i za Crnu Goru.

Dobro bi bilo da država Crna Gora sama ovo pitanje riješi, bez međunarodnih sudskih procesa. Tim prije što je Crnogorska crkva prema svim činjenicama istorijski, državno-pravno, građansko-pravno i crkveno-pravno bila autokefalna, samostalna vjerska organizacija sa nadležnošću na ukupnoj teritoriji suverene i međunarodno priznate crnogorske države. Takođe,tim prije što je na pravno valjan, legalan i legitiman način, prema ustrojstvu pozitivnih zakona suverene države Crne Gore, bio uređen cjelokupan korpus vlasničkih i imovinskih prava crnogorske države u odnosu na svu pokretnu i nepokretnu crkvenu imovinu koja je bila data od stane države na korišćenje i čuvanje  autokefalnoj Crnogorskoj crkvi, iz čega proizilazi da je pravoslavna baština bila nerazdvojan dio ukupnog državnog kulturnog, materijalnog i duhovnog nasljeđa Crne Gore što danas u suverenoj crnogorskoj državi više nije slučaj. Sve su ovo bili razlozi za donošenje Zakona o slobodi vjeroispovijesti, tj. sasvim dovoljni razlozi da crnogorska država kao međunarodni i nacionalni-domicilni subjekat javnog života (jer je na to obavezuju međunarodni ugovori i univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i slobodama), posreduje kada su u pitanju sadašnji položaji Srpske i Crnogorske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Očito je da Srpska pravoslavna crkva ima tzv. ‘’višak prava’’, a Crnogorska pravoslavna crkva ‘’manjak prava’’, a na štetu crnogorskh vjernika i same države Crne Gore, njene unutrašnje, regionalne i međunarodne stabilnosti, kao i na štetu ostvarivanja ljudskih prava i sloboda crnogorskih državljana-građana koja su garantovana svim zakonskim aktima, i domaćim-nacionalnim i međunarodnim.   

Vjernici i poštovaoci Crnogorske pravoslavne crkve svoju vjeru, poštovanje i ukupna religiozna, kulturološka, nacionalna, civilizacijska i istorijska ośećanja prema pravoslavnoj konfesiji, kulturi, tradiciji, istoriji i Crnoj Gori, danas na teritoriji vlastite suverene i međunarodno priznate zemlje, čiji su državljani i građani, ne mogu da ispovijedaju i praktikuju, ispoljavaju i prenose ni u jednom tradicionalnom vjerskom hramu niti u jednoj pravoslavnoj crkvi. Za njih su zatvorena vrata svih pravoslavnih crnogorskih bogomolja u Crnoj Gori. Ovo je nesumnjivi apsurd i nonsens, tj. jedno od najozbiljnijih kršenja univerzalnih ljudskih prava i sloboda. Ono se, prije svega, sastoji u tome što kao pravoslavni vjernici i poštovaoci, oni stanovnici, dakle, građani kao pojedinci Crne Gore koji pripadaju Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci, kojima je maternji jezik crnogorski i koji baštine crnogorsku nacionalnu kulturu i istorijsku tradiciju, ne mogu upravo kao takvi – baš iz tog razloga što identitetski pripadaju i ośećaju se kao članovi jednih takvih vjerskih, nacionalnih i drugih korpusa i zajednica – da čak ni fizički pristupe i borave u pravoslavnim objektima na teritoriji suverene države Crne Gore. U ovome se sadrži prva diskriminacija individualnih građanskih prava.

Ne treba posebno isticati da je sada u Crnoj Gori takvo stanje da nema govora da Crnogorska pravoslavna crkva kao vjerska zajednica može obavljati svoje vjerske poslove za svoje članove i poštovaoce u pravoslavnim crkvama u Crnoj Gori. U tome je karakter druge diskriminacije kolektivnih ljudskih prava. Članovi i poštovaoci Crnogorske pravoslavne crkve su diskriminisani, jer ne mogu da realizuju i počnu da u kontinuitetu ostvaruju jedno od svojih temeljnih ljudskih prava i sloboda: da se udruže i zajednički ispovijedaju svoju vjeru unutar crkve, kojoj istorijski i državotvorno-nacionalno-autokefalno-konfesionalno pripadaju sa svim njenim identitetskim obilježjima, u svim pravoslavnim hramovima i objektima na teritoriji Crne Gore. Crnogorska pravoslavna crkva ne negira pravo da vjernici i poštovaoci Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori to isto čine takođe u istim pravoslavnim zdanjima. Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori, nasuprot ovome, onemogućava da Crnogorska pravoslavna crkva ima ista prava kao i ona, koja se, vidimo, garantuju svim međunarodnim dokumentima, a to je previše dugo blagonaklono i ‘’neutralno’’ gledala, odnosno omogućavala i štitila crnogorska država.

Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori ne želi i onemogućava svaki dijalog sa Crnogorskom pravoslavnom crkvom. Ovim Srpska crkva stvara još jedan dodatni problem i čini društveni, pravni, religijski, kulturni i civilizacijski okvir potencijalnog riješavanja ovog problema veoma nepovoljnim, netolerantnim, frustrirajućim i incidentnim. Američki Stejt department je još poodavno u izvještajima o religijskim slobodama u Crnoj Gori istakao karakteristične sukobe Crnogorske i Srpske pravoslavne crkve i neriješene sudske sporove oko crkvenog vlasništva. Zbog svih ovih razloga i radi nužnog preventivnog djelovanja na što je ustavno i zakonski obavezna,  crnogorska država ima sada preko odgovarajućeg Zakona sve uslove da svoju ustavno-pravnu, političku, moralnu i civilizacijsku obavezu realizuje i da posreduje u sporu između Crnogorske i Srpske pravoslavne crkve. Evropski sud u Strazburu, povodom moldavskog ‘’slučaja’’, ističe da ‘’primjenjujući svoja regulatorna ovlašćenja u ovoj oblasti i u svojim odnosima sa raznim religijama, vjerskim zajednicama i vjerovanjima, država je obavezna da ostane neutralna i nepristrasna. Ovdje je ulog očuvanje pluralizma i normalnog funkcionisanja demokratije, čija je jedna od osnovnih karakteristika mogućnost koju pruža za razrješenje problema države putem dijaloga, bez oslanjanja na prinudu, čak i kada su ti problemi neprijatni’’. (podv. G. S.)

Ovđe se ne radi o ‘’neutralnosti’’ kakva je dugo bila na djelu u odnosu države Crne Gore prema problemu u odnosima između Crnogorske i Srpske pravoslavne crkve. Riječ je o neutralnosti u pravom smislu te riječi, tj. o tome da država omogući potpuno jednak i ravnopravan, slobodan i dostojanstven status i položaj u društvu svim vjerskim zajednicama, bez obzira koliko imaju članstva, da li su ‘’kanonske’’ ili nijesu, od kada postoje i sl. Iz presude Evropskog suda u Strazburu vrlo jasno proizilazi o kakvoj se ‘’neutralnosti’’ države radi: ‘’Obaveza države da održi neutralnost i nepristrasnost, određena praksom Suda, nespojiva je sa bilo kakvim ovlašćenjima države da procijeni legitimnost vjerskih osjećanja.’’ (podv. G. S.) Država, kao što vidimo, nema prava i ovlašćenja da procjenjuje ‘’kanoničnost’’ i ‘’legitimnost’’ vjerskih osjećanja svojih građana i vjerskih zajednica koje ih okupljaju. Nasuprot tome, u znatnom, čak pretežnom oficijelnom dijelu političke realnosti i odnosa aktuelnih političkih snaga u Crnoj Gori smatra se da Crnogorska pravoslavna crkva, za razliku od Srpske pravoslavne crkve, nije ‘’kanonska’’, dakle, nije ‘’legitimna’’.

Sud, takođe, primećuje da ‘’u principu pravo na slobodu vjeroispovesti za svrhe Konvencije isključuje da država procjenjuje legitimnost vjerskih osjećanja ili načina na koji se ispoljavaju. Državne mjere kojima bi se davala prednost nekom vođi ili organima podijeljene vjerske zajednice ili vršio pritisak na zajednicu ili deo zajednice da se protiv svoje volje stave pod jedinstveno rukovodstvo takođe bi predstavljale povredu slobode vjeroispovesti. U demokratskom društvu nije potrebno da država sprovodi mjere da bi osigurala da vjerske zajednice ostanu pod jednim rukovodstvom ili se dovedu pod njega’’. Za razliku od ovih evropskih, demokratskih, civilizacijskih, održivih, pravnih i etičkih principa, država Crna Gora je dugo vršila grubu diskriminaciju Crnogorske pravoslavne crkve i povredu njenog jednakog i ravnopravnog tretmana sa svim drugim vjerskim zajednicama u zemlji. Ova se diskriminacija nesumnjivo vršila makar i samo kroz isticanje ‘’kanonskog’’ karaktera Srpske pravoslavne crkve i ‘’nekanonskog’’ karaktera Crnogorske pravoslavne crkve. Sada se donošenjem Zakona o vjerskim slobodama stiču uslovi da se ovo pitanje riješi na pravno i civilizacijski valjan način.

Evropski Sud smatra da država mora uložiti napor i obezbijediti da se u demokratskom društvu, u kom u istom stanovništvu istovremeno postoji nekoliko religija, usklade interesi raznih grupa i osigura poštovanje svake vjere. Iz presude Evropskog suda u Strazburu slijedi da uloga vlasti u takvim okolnostima nije da ukloni izvor napetosti eliminisanjem pluralizma, već da osigura da suprotstavljene grupe tolerišu jedna drugu, da se očuva mir u društvu i razumijevanje među vjernicima. ‘’To je u svojoj vjerskoj dimenziji jedan od najvitalnijih elemenata od kojih je sačinjen identitet vjernika i njihov pogled na svijet, ali je takođe i dragocjeno sredstvo za ateiste, agnostike, skeptike i nezainteresovane. Pluralizam koji je nerazdvojiv od demokratskog društva, osvojenog uz velike i vjekovne žrtve, zavisi od njega’’. Poznato je da su u svim međunarodnim dokumentima koji se odnose na ljudska prava i slobode – Evropski Sud u Strazburu se, takođe, poziva na praksu utemeljenu na univerzalnim načelima jednakosti, pravde, slobode – prava koja se odnose na slobodu misli, savjesti i vjeroispovesti, pomenuta u članu 9 Konvencije o ljudskim pravima, na koji se poziva i Sud u Strazburu, sam temelj svakog demokratskog društva. ‘’Budući da su vjerske zajednice po tradiciji organizovane strukture, član 9 se mora tumačiti u svijetlu člana 11 Konvencije, koji štiti zajednički život od neopravdanog ometanja od strane države. Gledano iz tog ugla, pravo vjernika na slobodu vjeroispovijesti, koje sadrži pravo da se vjera ispoljava u zajednici sa drugima, obuhvata i očekivanje da će vjernicima biti dozvoljeno da se slobodno udružuju, bez samovoljnog uplitanja države’’.

Srpska pravoslavna crkva  stalno agresivno ističe i nastoji da prikaže Crnogorsku pravoslavnu crkvu kao ‘’sektu’’ i ‘’otpadnika’’, želeći da uvjeri domaću i međunarodnu javnost kako postoji samo jedna jedina pravoslavna crkva na prostoru bivše SFRJ, a to je Srpska crkva. Po Srpskoj pravoslavnoj crkvi (Beogradskoj patrijaršiji), u Crnoj Gori pravoslavni vjernik i poštovalac pravoslavlja može pripadati i biti član isključivo Srpske pravoslavne crkve i nacionalno se iskazivati kao Srbin i pripadnik srpske nacije. Evropski Sud u Strazburu pak suprotno od ovakve prakse Srpske pravoslavne crkve, ističe da ‘’nezavisno postojanje vjerskih zajednica je čak neophodno za pluralizam u demokratskom društvu, pa je to pitanje koje je u samom središtu zaštite koju pruža član 9 Konvencije o ljudskim pravima’’.

Ovakvim svojim stavom Srpska pravoslavna crkva ozbiljno remeti i ruši vjekovima uspostavljani međunacionalni i međuvjerski sklad i harmoniju u Crnoj Gori. S jedne strane, krajnje sužava toleratni, demokratski, civilizacijski i interkulturalni okvir crnogorske životne svakodnevice, a s druge strane radikalno i javno krši Ustavom i međunarodnim aktima zagarantovana ljudska prava i slobode. Valja podśetiti da osim Crnogorske crkve, Srpska crkva negira i Makedonsku crkvu. Time Srpska crkva želi da osigura sebi ekskluzivno pravo na monopol vjerske jurisdikcije na čitavom prostoru Zapadnog Balkana, fašistički negirajući i u teoriji i praksi postojanje drugih nacionalnih ośećanja, prije svega crnogorskog i makedonskog. Na ovaj način, manipulativni i politikantski status Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori u potpunosti je upregnut u funkciju onog suštinskog i krajnjeg cilja Srpske pravoslavne crkve i političkog i državnog velikosrpstva, a to je, bez sumnje, negiranje, falsifikovanje i nipodaštavanje crnogorske istorije, nacije, kulture, jezika i samostalne i međunarodno priznate crnogorske države.  

 Sud ‘’zahtijeva od države da sukobljene grupe tolerišu jedna drugu, čak i u slučajevima kada vode porijeklo od iste grupe. U posmatranom slučaju Sud smatra da je zauzimanjem stava da (Mitropolijska crkva Besarabije) nije nova verska zajednica i uslovljavanjem njenog priznavanja odlukom vlasti crkve koja jeste bila priznata – Mitropolijske crkve Moldavije – Vlada nije poštovala svoju obavezu neutralnosti i nepristrasnosti.’’ Iz presude proističe da Vlada države Moldavije mora omogućiti da vjernici bilo koje crkve u skladu sa ljudskim pravima i slobodama ispovijedaju svoju veru i imaju slobodan pristup svim hramovima i da im niko ne može ograničiti ova prava. Svaki vjerski objekat jedne religije mora biti otvoren za pripadnike svih crkvi unutar  jedne istovjetne konfesije.

U odluci Suda dalje se ističe: ‘’Mada je sloboda vjeroispovijesti prvenstveno stvar lične savjesti pojedinca, ona takođe podrazumijeva između ostalog i slobodu ‘ispoljavanja [svoje] vjere’ samostalno ili u društvu sa drugima, javno i u krugu drugih koji dijele istu vjeru. Potvrđivanje riječima i djelom tijesno je povezano sa postojanjem vjerskih osjećanja. Ta sloboda povlači sa sobom između ostalog slobodu vjerovanja ili nevjerovanja u Boga i ispovijedanja ili neispovijedanja vjere’’. Iz ovoga se jasno vidi karakter i profilisanje jedne interkulturalne, civilizacijske, tolerantne, pluralističke i demokratske slobode vjeroispovijesti, kako individualne tako i kolektivne, u okviru koje se u potpunosti i istorijski i aktuelno uklapa i koncept i praksa, i ideja i život, i riječi i djelo Crnogorske pravoslavne crkve, za razliku od Srpske pravoslavne crkve koja agresivno, klero-nacionalistički i politikantski želi da nametne svoju totalitarističku poziciju u crnogorskom društvu i da sebe postavi kao nedemokratski hegemon u pitanjima ne samo vjere i duhovnosti, već i nacije, istorije, kulture i države. Ovakvo agresivno nacionalističko, šovinističko, kleronacionalističko i fašističko djelovanje Srpske pravoslavne crkve ima izuzetno velike negativne posljedice na bezbjedonosni, politički i ukupni društveni život ne samo u Crnoj Gori, već i u čitavom regionu Zapadnog Balkana. Kao što je bilo jedan od presudnih uzroka za međuvjerski i međunacionalni rat na prostoru bivše SFRJ, ovakvo ponašanje Srpske pravoslavne crkve je i danas, poslije trideset godina, jedno od najvećih ograničenja za stabilizaciju i demokratizaciju regiona, te obnovu i izgradnju međunacionalnog i međuvjerskog povjerenja i (po)mirenja kao neophodne pretpostavke za miran suživot i prosperitetnu i civilizovanu budućnost Zapadnog Balkana kao neodvojivog dijela evropskih i evroatlantskih integracija. 

‘’Kanonska’’ prava ne mogu nikako onemogućavati ostvarivanje, nacionalnim Ustavom i međunarodnim dokumentima zagarantovanih, vjerskih (ljudskih) prava i sloboda, a posebno u onim slučajevima, kao i u primjeru Crnogorske crkve, kada je konkretna vjerska organizacija bila autokefalna i kada joj je nasilno i nepravedno ukinut taj status. Sve da i nije tako, Crnogorska crkva bi imala sva prava kao i sve druge crkve unutar pravoslavne konfesije, uključujući i Srpsku crkvu. Država Crna Gora mora da omogući beskonfliktno, bezbjedno i mirno odvijanje vjerskog života u svim vjerskim objektima, pa tako i nesmetano ispovijedanje vjere pripadnika svih crkava u okviru pravoslavne konfesije. Na njoj je da odluči, u ime efikasnosti, mira i racionalnosti, da li će dosljednom primjenom Zakona o slobodi vjeroispovijesti u svim pravoslavnim crkvama da omogući i crnogorskim i srpskim vjernicima ispovijedanje vjere, ili će, ako je to iz bilo kojih razloga neizvodljivo i sa bezbjedonosnog i ukupnog društvenog aspekta neracionalno i neproduktivno, podijeliti vjerske objekte po istorijskom i činjeničnom, realnom kriterijumu na one koje pripadaju crnogorskoj i na one koje pripadaju srpskoj crkvi, kako je to predlagao akademik Radoslav Rotković.    

I pored specifičnosti moldavskog i crnogorskog ‘’slučaja’’, opšta načela sadržana u nužnosti poštovanja ljudskih (i vjerskih) prava i sloboda su ista. Takođe i potreba i državna obaveza da se svima građanima omogući da, ako oni to žele, u skladu sa svojim vjerskim ośećanjima, nesmetano i bezbjedno mogu da pristupe i borave u objektima religije čiji su vjernici i obavljaju svoje vjerske obrede. U toj funkciji i sa tim zadatkom i ciljem donešen je i Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Crnogorski ‘’slučaj’’ je mnogo jasniji i čistiji od moldavskog. Crnogorska pravoslavna crkva je vjekovima bila stožer crnogorske nezavisne države, ona nije ni pod čijim uticajem sa strane, već je vezana isključivo za državu Crnu Goru, crnogorsku naciju, ali i pripadnike svih drugih nacija i vjere. Uvijek je istorijski bila otvorena prema svim ljudima bez obzira na vjeru i naciju i to je njen i države Crne Gore zajednički i jedan od najvažnijih karaktera ispoljavanja – dakle, otvorenost, interkulturalizam i ekumenstvo.  Sve to za razliku od druge pravoslavne crkve u Crnoj Gori, Srpske pravoslavne crkve, koja je svoju vjersku egzistenciju u crnogorskoj državi vezala za određeni politički koncept koji je negirao i ništio crnogorsku državu, a kasnije sve učinio da negira i crnogorsku naciju i da zatru ime i čak i śećanje na Crnu Goru i njenu državnu i ukupnu viševjekovnu identitetsku tradiciju. U skladu sa tim, SPC i danas i prilikom nedavne obnove crnogorske države, zalaže se isključivo za afirmaciju srpskih vrijednosti, jezika, baštine, nacije, države, crkve, apsolutno nemajući pozitivno mišljenje o osnovnim vrijednostima, istoriji, državi, crkvi, jeziku, kulturi Crnogoraca kao nacije-naroda koji je istorijski stvorio crnogorsku državu, odnosno u kontinuitetu beskrupolozno negirajući i uništavajući iste.

Mitropolit Amfilohije vodi otvoreni rat protiv Crne Gore (otvoreni vjerski rat mu je samo sredstvo), blati i harangira sve što je crnogorsko, državno, nacionalno, jezičko, kulturno i suvereno, ruši građansku državu po vjerskim ’’šavovima’’, zvecka oružjem, vrijeđa pripadnike različitih nacionalnih i vjerskih osjećanja, prijeti, proklinje, vrši pritiske i ucjenjuje državu, podgrijava atmosferu bezakonja, straha i mržnje. Pred naletima kleronacionalističkog i šovinističkog  negiranja, prirodno je, dakle, da crnogorska država uzme u odbranu sve svoje vitalne istorijske i savremene identitetske institucije i vrijednosti: naciju, državu, kulturu, crkvu, jezik. U suprotnom, radi i radiće u korist sopstvene štete, autodestrukcije i nestajanja sa identitetske istorijske, nacionalne i geopolitičke mape svijeta. Ako najviši državni i politički predstavnici ne prepoznaju pravu, sa stanovišta interesa Crne Gore kontraproduktivnu i zlu suštinu činjenja određenih anticrnogorskih društvenih, političkih i vjerskih snaga, oni postaju njihovi direktni saučesnici i propagatori. U prošlosti takvi državni i crkveni velikodostojnici Crne Gore nikada nijesu bili na njenom čelu. Sve su ovo očiti dokazi da se prema Crnogorskoj crkvi, njenim vjernicima i poštovaocima, vrši diskriminacija po nekoliko osnova u kontekstu kršenja ljudskih prava i sloboda, što je u medijima i u javnosti nedovoljno poznato. Crnogorska država je u obavezi da dosljednom primjenom Zakona o slobodi vjeroispovijesti i pravnom položaju vjerskih organizacija stvori sve uslove koji će omogućiti prestanak diskriminacije prema Crnogorskoj crkvi, po bilo kojem osnovu, i da postupi u skladu sa svojim međunarodnim obavezama, tim prije što na taj način ukida i više falsifikata, nelegalnih, nelegitimnih i diskriminatorskih akata prema samoj sebi, učvršćujući svoj unutrašnji legitimitet, državni, nacionalni, kulturni, konfesionalni, civilizacijski, interkulturalni, demokratski i međunarodni dignitet i identitet, što je ona i državno-nacionalno i međunarodno u obavezi, kako prema svojim državljanima i građanima, prema samoj sebi i budućim generacijama, prema svojim korijenima, śećanjima, precima i potomcima, tako i prema interesima uže i šire regionalne stabilnosti i bezbjednosti, kao i ukupne međunarodne zajednice.  

     (Nastavlja se)