Autor: Vlado Vurušić

Kada su, u listopadu tmurne i ratne 1991. tenkovi JNA tutnjali idiličnim konavoskim pejzažom prema Dubrovniku, crnogorski književnik Milorad Popović napisao je otvoreno pismo tadašnjem predsjedniku Crne Gore Momiru Bulatoviću – Crna Gora je u ratu! Prvi put u povijesti bez jasnih i javnih ciljeva. Marionetsko rukovodstvo Crne Gore, pod vašim rukovodstvom, gurnulo je građane Crne Gore u rat (…) a jedini stvarni cilj je da crnogorska vojska uspostavi još uvijek imaginarne granice tzv. Velike Srbije.

Bolno iskustvo iz 1918. i činjenica da su Crnogorci s Hrvatima uvijek živjeli (…) u “bratskom miru i tišini” ne daju nam za pravo da za bilo čiji račun gazimo hrvatsku zemlju, rušimo njihove gradove, uništavamo kulturnu baštinu”. Nešto kasnije, Popović će, s grupom crnogorskih književnika i Liberalnim savezom Slavka Perovića, usred ratne histerije, imati snage i crnogorskog čojstva da s Cetinja pošalju poruku: “S Lovćena zora kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Tada to nije bilo iskaz samo ljudske hrabrosti, gotovo suludosti zbog koje se mogla izgubiti glava i biti proglašen izdajnikom i otpadnikom nego iskaz moralne snage uime zdravlja cijele nacije. To je bilo za listu za odstrel pa je Popović dva puta izbjegao likvidaciju, da bi danas kao uvaženi književnik s ovih prostora, dobitnik nagrada Meša Selimović i Njegoša, za knjige koje je objavio u ovdašnjoj nakladničkoj kući Fraktura (“Karnera” i “Čovjek bez lica”), opet 30 godina nakon toga, ponovno bio meta iživljavanja i napada istih tih reanimiranih i “probuđenih” struktura u crnogorskom društvu i vlasti.

– U Crnoj Gori, od izbora 30. kolovoza 2020., dogodile su se velike suštinske promjene, kakve nisu uobičajene u razvijenim demokratskim društvima, jer nova vlast nije imala ambiciju samo promijeniti staru vlast, nego cijelu, ne samo političku, već i nacionalnu, kulturološku i društvenu paradigmu Crne Gore – kaže na početku razgovora za Jutarnji list Milorad Popović.

– No, s obzirom na retoriku i ponašanje koje je prethodilo onima koji su danas zasjeli na vlast, u prvom redu radikalni Demokratski front to i ne čudi jer, podsjetimo, ovome su prethodila dva pokušaja državnog udara – 2015.i 2016. – kako bi se spriječio ulazak u NATO, zbog čega su i procesuirana dva lidera DF-a, četnički vojvoda Andrija Mandić i Milan Knežević.

Uz to, imali smo 2019. – 2020. jedan nacionalističko-klerikalni, anticrnogorski i antieuropski pokret, izražen u tzv. litijama (procesijama) koje je politički usmjeravao SPC i režim u Srbiji uz nadzor Moskve, kojima su najavljivane promjene svih onih paradigmi na kojima je stvorena i na kojima funkcionira Crna Gora kao neovisna država s vlastitim državno-etničkim, kulturnim i društvenim identitetom.

Jesu li stvari zbilja tako dramatične po opstojnost Crne Gore nakon ove promjene vlasti?

– Na žalost, moram odgovoriti potvrdno. Stvari koje se događaju zbilja su dramatične. U Crnoj Gori je ne djelu kulturno-obrazovna fašizacija – čiste se svi procrnogorski kadrovi, kako bi se onemogućio razvoj crnogorskih kulturnih institucija. Od dolaska nove vlasti ni najmanja sredstva nije dobila ni jedna jedina ustanova ili projekt koji promiče crnogorsku kulturnu posebnost i identitet. Za novog rektora podgoričkog Univerziteta doveden je predsjednik Matice srpske, a u Ministarstvu kulture smijenjeni su svi dosadašnji funkcionari. Događa se klasična čistka i to ne toliko članova DPS-a, koliko procrnogorskih intelektualca i pripadnika Crnogorske pravoslavne crkve.

Stanje neodoljivo podsjeća na vrijeme 90-ih na Kosovu kada su Albanci izbacivani s posla i nisu mogli obnašati ni jedni važnu političku ili kulturnu funkciju. Na djelu je politike otvorene srbizacije i negiranja crnogorske posebnosti. Sve se bazira na brutalnom poništavanju i negiranju svake pa i najmanje crnogorske nacionalne i kulturološke posebnosti, vodi se politika svođenje Crnogorca tek kao dijela srpskog naroda i kulture. Otvoreno se govori kako je Crnogorac lokalitet poput Šumadinaca, Bunjevaca ili Cincara, koji nisu politička nacija. Kao da su Crnogorci neko otuđeni i zabludjeli dio etničkog i teritorijalnog korpusa kojeg treba vratiti u srpsko okrilje.

Od izbora u Crnoj Gori poništena je prvostupanjska odluka o presudi za državni udar, poništen je Zakon o slobodi vjeroispovijesti, na čelo obavještajne zajednice doveden je čovjek iz DF-a čiji su lideri optuženi za sudjelovanje u pokušaju državnog udara, a uskoro se sprema i novi Zakon o državljanstvu kojim bi možda i gotovo dvjesto tisuća ljudi iz Srbije, koji su povezani na neki način s Crnom Gorom, imalo pravo na crnogorske “papire”, a time i pravo glasa. Ne moram ni govoriti što to znači.

Nedavno je i predsjednik Đukanović optužio Srbiju da se izravno miješa i upliće u politički život Crne Gore.

– Umiješanost Srbije u crnogorske stvari sa svim svojim političkim, financijskim, propagandnim i medijskim resursima je evidentna, a najviše se iskristalizirala tijekom lokalnih izbora u Nikšiću koji su za Srbiju, odnosno Aleksandra Vučića bili važni kao da se radi o izborima u nekom srpskom gradu. Govorilo se o “Bitki za Nikšić”, čak su na tamošnjim televizijama bile specijalne emisije pod tim nazivom, a nakon izbora nazdravljalo se “srpskoj pobjedi” kao važnom političkom događaju od nacionalne važnosti.

Na žalost, Srbija, odnosno gotovo cjelokupna politička i kulturna elita, uz časne iznimke, nikad se nije pomirila s crnogorskom neovisnošću i samobitnošću. Planovi za rušenjem uspostavljenih odnosa traju od proglašenja neovisnosti 2006. sve do danas. Stalno se pokušavalo da se u Crnoj Gori podmetne na izborima nekakvo kukavičje jaje s lažnom “građanskom” ili umjerenom opozicijom koja bi trebala zamaskirati dominantnu i proskribiranu velikosrpsku liniju na ovdašnjoj političkoj sceni. I bili su u stalnoj potrazi za nekim tko bi im mogao donijeti tih nedostajućih 5 do 10 posto, koje im je sada konačno priskrbio Dritan Abazović.

Srbija je stalno bila ta koja je sve to logistički odrađivala, pa je i litije pred same izbore, do granice Crne Gore, vodio recimo sin Aleksandra Vučića. To je bilo toliko evidentno i vidljivo, da čudi kako nitko iz Bruxellesa nije upozorio Beograd da to ne radi jednoj suverenoj državi, članici NATO-a koja je najdalje otišla u pregovorima o članstvu u EU, ali toga nije bilo.

Je li tu problem da je EU, ali i dio procrnogorski orijentiranih građana, “zamorena” dugogodišnjom vlašću Mila Đukanovića?

– Problem je što zemlje “stare” demokracije smatraju kako se njihova ustaljena liberalna načela mogu svugdje univerzalno prenijeti. To je, na žalost, zabluda. Oni ne sagledavaju realni kontekst crnogorskog problema gdje je na djelu negiranje ne samo jedne suverene države nego i nacije i njene kulturološke i etničke posebnosti te da se u Crnoj Gori političke opcije ne dijele na – lijeve, desne ili centrističke, nego isključivo po pitanju opstanka kao neovisne države ili pak pripadnosti srpskoj državi i naciji, poput kakve srpske provincije na Jadranu.

To je suština problema, a ne klasična stranačko-ideološka priča kakvu imamo u drugim zemljama. Na izborima glasamo samo za dvije oprečne i samouništavajuće opcije – opstanak nacije i države ili njeno ukidanje i zatiranje. Dok su opcije tako dijametralno suprotstavljene i apokaliptične, teško je razgovarati o dosezima liberalne demokracije. To su dva pretpolitička sukobljena bloka. Stvar je u, revolucionarnoj, promjeni kursa zemlje za 180 stupnjeva – hoće li Crna Gora biti dio proeuropskog kruga ili pak dio pravoslavne panslavenske konzervativne agende.

Dakle, uz sve poznate i priznate slabosti Đukanovićeve vlasti, od klijentelizma i korupcije, ona je donijela jednu značajnu tekovinu za prostor zapadnog Balkana, opterećenog ratovima, sukobima i mržnjom, da može egzistirati jedna multietnička i multikulturalna opcija s građanskih pozicija. Ne zaboravimo, da su sve nacionalne zajednice, i albanska, i bošnjačka i hrvatska, osim srpske, pristalice procrnogorske struje.

To sigurno nije slučajno. Čini mi se da zapadni birokrati nisu to razumjeli. Iskorištena je opća konfuzija oko pandemije, ali i politike Trumpova izolacionizma koji je EU smatrao svojim suparnikom, što je išlo na ruku Rusiji. Stjecajem svih tih okolnosti, danas je Crna Gora neka vrsta europske radikalne teokracije, gdje vlast obnašaju eksponenti SPC-a i kriptočetnički elementi.

S jedne strane Milo Đukanović je kohezivni čimbenik procrnogorskih snaga, ali s druge i remetilački faktor s obzirom na određenu evidentnu odbojnost koju izaziva u Bruxellesu.

– Problem lidera u malim zemljama je često odlučujući. Đukanović je do 2006. imao jednu nesumnjivo važnu, pa i odlučujuću ulogu na ovim prostorima. Njegovo odvajanje od Miloševića bio je jedan od ključnih momenata novije povijesti ovih prostora. No, specifični odnosi unutar Crne Gore i činjenica da se Srbija nije pomirila s njenom neovisnošću zapravo su Đukanovića održavali na površini i vlasti, na njega su se procrnogorske snage oslanjale pa i u to ime znale progledati kroz prste. Svakako da je potrebna svježa krv i nove, mlađe snage koje bi potvrdile taj proeuropski pravac koji je kod procrnogorskih opcija neupitan.

Potrebno je vratiti onih pet do deset posto koji su otišli za Dritanom Abazovićem ili su se pacificirali. Ali u Crnoj Gori ne postoje elementarni uvjeti za demokratsku borbu, jer agresivno i militantno miješanje Srbije sa svim svojim političkim i crkvenim resursima ne daju da se na jedan regularan način odigra demokratska izborna utakmica. Kada bi se stvorili normalni uvjeti bez miješanja sa srpske i ruske strane, crnogorski blok bi imao najmanje onih referendumskih 55 posto.

Koliko bi Crna Gora mogla postati kompenzacija za Kosovo, jer je evidentno da je ono u većem fokusu nove američke politike?

– Mislim da to više nije aktualno. To je bilo onda kada je Crnoj Gori određen cenzus od 55 posto glasova za neovisnost, ali danas je to ipak u drugom planu, uz jednu ogradu, u vezi s nekim ruskim “idejama” koje bi mogle ići za tim jer, objektivno, Crna Gora zbog svog položaja i izlaza na more Rusiji i Srbiji više odgovara od Kosova. Dolazak Bidena stubokom mijenja situaciju koju su Putin i Vučić planirali. Biden se vraća staroj američkoj politici koja se bazira na dva stupa – NATO-u i EU i teško mi je vjerovati da bi SAD olako ispustila jednu članicu NATO-a. I bivši zapovjednik NATO snaga general Philip Breedlove nedavno je kazao kako će se ruski i američki interesi konfrontirati na zapadnom Balkanu. I ta promjena američke politike bila bi veliki vjetar u leđa proeuropskim i procrnogorskim opcijama.

SPC je, kako ste rekli, jedna od vodećih političkih snaga u Crnoj Gori koja je na poziciji negiranja crnogorske nacije, zasebne Crkve i države. Sada je za patrijarha odabran Porfirije, kojeg su mnogi s oduševljenjem prihvatili kao čovjeka liberalnih i ekumenskih pogleda.

– Da, mnogi su odahnuli kada je izabran Porfirije za patrijarha, prepoznajući u njemu nove svježe vjetrove, liberalne i ekumenističke tendencije, koje svakako treba pozdraviti, ali one se odnose na suradnju s katolicima, a ne na komplicirane odnose unutar pravoslavlja, pogotovo na Balkanu. Možda će on i donijeti promjene na toj razini, ali što se tiče Crne Gore, (a to se ne smije zaboraviti i “kompenzirati” popravljanjem međureligijskog dijaloga s katolicima), bojim se da tu nema velikih promjena u odnosu na ono što je bilo.

Prvo, on je odmah kazao kako se protivi autokefalnosti Crnogorske i Makedonske pravoslavne crkve, drugo, koji dan pred izbore u Nikšiću, Porfirije je primio Andriju Mandića te Milana Kneževića. Bojim se da je njegov stav o Crnoj Gori i crnogorskom zasebnom identitetu isti ili vrlo sličan onome koji su izražavali pokojni patrijarh Irinej i mitropolit Amfilohije.

Konačno, on je dao podršku litijama koje su bile jasna politička velikosrpska manifestacija. Porfirije je u Hrvatskoj učinio značajne pozitivne pomake, djelovao je vrlo pomirljivo i ekumenski, shvaćajući da je to korisno za ovdašnju srpsku zajednicu s obzirom na njenu nedavnu sudbinu i na sve ono što se događalo između Hrvata i Srba u zadnjem ratu. No, prema Crnoj Gori nije pokazao takvo razumijevanje.

Može li doći do ozbiljnijeg konflikta jer očito su to dva posve nepomirljiva pola, pogotovo jer je predsjednik Đukanović nedavno kazao da će tekovine neovisnosti, ako treba, “braniti i u šumi”?

– Prvi problem je što se Srbija ne želi baviti sobom i onim teritorijalnim okvirom koji posjeduje, nego stalno izlaze iz njega, kao da se radi o nezavršenim balkanskim ratovima s početka i kraja 20. stoljeća, želeći dominirati regijom i okupiti ono što oni smatraju svojim na politici Načertanija i Memoranduma. Postoje tri scenarija da se to zastavi – prvi je da Vučića netko izvana zaustavi i obuzda, a drugi da prozapadne snage na sljedećim izborima ponovno postanu većina.

Nastavi li se ovakav odnos prema crnogorstvu i dođe do destabilizacije iz koje bi se možda mogli izroditi i neki elementi građanskog rata treći je, najdramatičniji scenarij. Postoje neke sredine u Crnoj Gori, poput Cetinja, gdje se to neće dozvoliti, imate i neke sredine gdje su manjinske zajednice, poput bošnjačke ili albanske u većini te ni one neće dozvoliti vlastitu devastaciju.

Ne bi me čudilo da Crna Gora uđe u jedan kaos kakav smo imali 90-ih u drugim dijelovima bivše Jugoslavije, jer konačno svjedoci smo da su snage koje su sada na vlasti dva puta pokušale izazvati nasilje, a mnogi su bili i aktivni sudionici ratova 90-ih. Prema tome oni to imaju u svojoj kalkulaciji.

Kako gledate na reakciju u susjedstvu, poglavito Hrvatske?

– Moram priznati da me ponekad čudi kako zemlje u okruženju kao da ne shvaćaju da se ovakvim pokušajima i nastojanjima da se promijene državno-etničke, ideološke i geostrateške paradigme u Crnoj Gori, mijenja i cijela konfiguracija ovog prostora. “Padom” Crne Gore regija izmiče iz proeuropskih tendencija, pojačava se nestabilnost, a time rastu apetiti velikosrpskih, ali i proruskih snaga na cijelom našem području.

To mora biti jasno, jer time bi sigurno ojačale tendencije prema BiH, gdje stalno vidimo da Milorad Dodik provocira i ispipava teren s referendumom o izdvajanju Republike Srpske, da je unatoč svemu Kosovo još uteg ovog prostora, a odnosi Srbije i Hrvatske daleko su od neke normalizacije. Koliko god Crna Gora izgledala mala ili nevažna, ona je vrlo značajna za balans snaga unutar Balkana, pogotovo kada vidimo da se neke aveti iz 90-ih bude ili stalno potiču.

Emancipacija Crne Gore kao samostalne države interes je Hrvatske i BiH, jer njenim opstankom velikosrpske tendencije gube na snazi, jer bez Crne Gore ta ideja je na izdisaju. I u tome je važnost neovisne crnogorske države kao negacije velikosrpskih težnji. I upravo tu bi tu važnost Crne Gore Hrvatska, kao susjedna zemlja, mogla predstaviti u Bruxellesu.