Geopolitički aspekti pobjede Joe-a Biden-a na izborima u SAD na situaciju i razvoj situacije na Zapadnom Balkanu
Vlasti Srbije na čelu sa predsjednikom Aleksandrom Vučićem bivšim potpredsjednikom ekstremno nacionalističke Srpske Radikalne Stranke “puzajućim” putem počnu da vrše reviziju rezultata ratova iz 1990-tih godina.
Geopolitički aspekti pobjede Joe-a
Biden-a na izborima u SAD na situaciju i razvoj situacije na Zapadnom Balkanu
Iako po pravilu pobjeda bilo kog od kandidata na
američkim predsjedničkim izborima najčešće ne donosi gotovo nikakvu promijenu
američke spoljne politike, i u principu na predsjedničkim izborima u SAD
spoljna politika je generalno marginalno pitanje koje ne interesuje previše
obične američke glasače, ipak su ovi izbori izuzetak od pravila. Pošto je
odlazeći predsjednik SAD Donald Tramp u velikom dijelu i američke i svjetske
javnosti viđen kao neka vrsta “antisistemskog” predsjednika, što znači da u
svojoj i unutrašnjoj i spoljnoj politici nije se baš pretjerano držao
dosadašnjih obrazaca i šablona, njegov odlazak će sasvim je izvjesno dovesti i
do ne baš tako beznačajne promijene američke spoljne politike. Naime Donald
Tramp je vodio popustljiviju politiku prema Rusiji i njenim satelitima, i
znatno tvrđu politiku prema Kini i Iranu, te je i sa saveznicima iz EU i NATO
vodio vise politiku konfrontacije posebno na trgovinskom planu nego saradnje!
Tako su SAD jednostrano 2018.godine odstupile iz nuklearnog sporazuma koje su 5
svjetskih nuklearnih sila + Njemačka sklopile 2015.godine sa Iranom i kojim se
Iran obavezuje da odustane od obogadivanja uranijuma preko dozvoljene granice
za mirnodopsku upotrijebu uranijuma u svrhu obezbjeđivanja nuklearne energije,
i sa druge strane nametnule su Kini i EU brojna trgovinska ograničenja. Nego da
ne ulazimo pretjerano u svjetske geopolitičke aspekte promjene američke
administracije i skoncentrišimo se na pitanja Zapadnog Balkana i šireg regiona
Jugoistočne Evrope, nama mnogo bližih i interesantnijih!
Izolacionistička politika Trampove administracije na
Zapadnom Balkanu najprije se očitovala u postepenom diplomatskom i vojnom
povlačenju SAD sa ovog područja, što je značajno doprinijelo znatnom jačanju u
najvećoj mjeri ruskog malignog uticaja, a isto tako i u nešto manjoj mjeri i
prodoru ostalih neevropskih sila na ovaj prostor prvenstveno Kine i Turske.
Centar malignog ruskog uticaja na Zapadnom Balkanu bez sumnje je Srbija.
Vlasti Srbije na čelu sa predsjednikom
Aleksandrom Vučićem bivšim potpredsjednikom ekstremno nacionalističke Srpske
Radikalne Stranke koji nikada nije ni odbacio javno ekspanzionističke i
nacional-šovinističke ideje vješto su iskoristile povlačenje SAD sa Balkana da
“puzajućim” putem počnu da vrše reviziju rezultata ratova iz 1990-tih godina te
pod plaštom “brige” za srpski narod ponovo objedine u Veliku Srbiju ili kako se
sada to popularno zove “srpski svet” Kosovo, Crnu Goru i dijelove BiH, tj.
bosanskohercegovački entitet Republika Srpska.
Bosna i Hercegovina
iako je po Dejtonskom sporazumu kojim je okončan rat
u Bosni i Hercegovini iz novembra 1995.godine jasno predviđeno da je Republika
Srpska samo federalna jedinica, tj. entitet u okviru države Bosne i
Hercegovine, koji ni u kom slučaju nema pravo da se otcijepi od države Bosne i
Hercegovine, te da je razbijanje Bosne i Hercegovine zabranjeno po Dejtonu,
lider bosanskih Srba i clan tročlanog kolektivnog predsjedništva BiH uz
predutnu saglasnost zvaničnog Beograda i aminovanje Moskve sve češće najavljuje
otcijepljenje Republike Srpske od Bosne i Hercegovine, što je drastično kršenje
Dejtonskog sporazuma i po njemu i kažnjivo. Treba reći da je u Bosni i
Hercegovini i dalje prisutan Visoki predstavnik (OHR) međunarodne zajednice sa
prilično velikim ovlašćenjima kojima je predviđeno i smijenjivanje visokih funkcionera
zbog kršenja Dejtonskog sporazuma i koje je visoki predstavnik ranije obilato
primijenjivao ipak treba konstatovati da je međunarodno prisustvo u BiH
značajno smanjeno te je iako ima velika ovlašćenja visoki predstavnik
poprilično ostao bez instrumenata za sprovođenje svojih odluka, jer je u BiH
ostalo svjega cca 600 vojnika međunarodnih snaga EUFOR koje su nekada na
početku svoje misije brojale i do 60 000 vojnika. U BiH prema Dejtonu postoji
instrument tj. pravo veta koje se zove “zaštita vitalnog interesa” koji
omogućava predstavniku svakog od tri konstitutivna naroda da kad god procijeni
da je u pitanju zaštita interesa srpskog naroda, a to je po pravilu gotovo
uvijek. se pozove na ovu klauzulu i uloži veto na gotovo svaku odluku
centralnih vlasti BiH, praveći tako od Bosne i Hercegovine nefunkcionalnu
državu i koristeći upravo taj argument “nefunkcionalnosti” BiH kreira
opravdanje za otcijepljenje Republike Srpske od BiH.
Što će potencijalno uraditi Bidenova
administracija u BiH?
Obzirom da na čelo State Deparementa dolazi Anthony
Blinken čovjek koji se 1990-tih godina intenzivno bavio pitanjima Bosne i
Hercegovine tj. rata u Bosni i Hercegovini, i učestvovao u koncipiranju
Dejtonskog sporazuma iz drugog ili trećeg diplomatskog ešalona, te da se na
velika vrata vraća praktično cijela diplomatska garnitura State Departmenta iz
1990-tih godina koja je u dobroj mjeri i kreirala tadašnju američku politiku
prema Bosni i Hercegovini, za očekivati je da će se američka politika prema BiH
i zapadnom Balkanu tj. prostoru bivše SFRJ vratiti u dobroj mjeri na stare
principe. Naravno vremena i okolnosti nijesu u potpunosti iste pa će biti
nemoguće potpuno kopirati politiku 1990-tih. Takođe treba napomenuti da de se
doduše iz sjenke što nikako ne znači bez utjecaja u proces odlučivanja o
američkoj politici na zapadnom Balkanu vratiti stari znanci prvijenstveno bivša
državna sekretarka Madleine Albright, i takođe bivša državna sekretarka Hillary
Clinton, te poznati stručnjaci za Balkan Daniel Server i Janos Bugaiski, te
bivši pomodnik državnog sekretara Brian Hoyt Yee( Brajan Hojt Ji). Ovo znači
praktično vradanje američke politike na politiku bezrezervne podrške
integritetu Bosne i Hercegovine, te postepenim izmijenama Dejtonskog sporazuma
tj. ustava Bosne i Hercegovine kako bi se Bosni i Hercegovini omogudilo da
postane funkcionalna država. Treba takođe napomenuti da de u ovoj politici nova
američka administracija imati punu i bezrezervnu podršku svih ključnih
evropskih saveznika prije svega Njemačke i Francuske, ali i skandinavskih
zemalja, kao i zemalja Benelux-a. U tom cilju jačaće se ovlašćenja visokog
predstavnika u BiH i idi će se na priključenje BiH NATO-u bez obzira na
mišljenje i protivljenje Republike Srpske i Milorada Dodika. Takođe je vrlo
moguće da de se krenuti na jačanje američkog vojnog prisustva u BiH, što de
lako omogućiti realizaciju svih ovih zadatih ciljeva. Treba napomenuti da je
dovođenje nekoliko hiljada američkih vojnika u BiH tehnički i logistički
relativno lako izvodljivo, jer de se znatan deo američkih snaga u skorije
vrijeme povući sa Bliskog i Srednjeg istoka, tj. iz Iraka, Avganistana i
Sirije, te njihova dislokacija na Balkanu je vrlo logična i čak i poželjna. Uz
to nju sa velikim nestrpljenjem očekuju svi narodi sem Srba, a primarna
funkcija američkih trupa na zapadnom Balkanu bide odbrana svih ostalih naroda
od ekspanzionističke politike Rusije koju ona ostvaruje preko svog klijenta
Srbije! Za očekivati je takođe da će se u skladu sa jačom podrškom
teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine uvesti i kaznena politika prema
licima koja na bilo koji način potpomažu kršenje Dejtonskog sporazuma te na
ovaj ili onaj način daju podršku kršiocima Dejtona, tj. u ovom slučaju je to
Milorad Dodik!
Dakle sva lica koja nastupaju u regionu
sa pozicija ekstremnog srpskog nacionalizma mogu očekivati da će se razmatrati
zabrana izdavanja ulaznih viza za njih i članove njihovih porodica, mjera kakva
je bila primijenjivana krajem 1990-tih godina prilikom rušenja režima Slobodana
Miloševića. Treba reći jednu suštinsku stvar a to je da ulazak bilo koje osobe
u neku zemlju nije ničije pravo nego privilegija, te da nema pravnih smetnji da
se bilo kojoj osobi sa ovih prostora zabrani ulazak u EU ukoliko na bilo koji
način ta osoba svojim aktivnostima podriva politiku EU!
Crna Gora
Situacija u Crnoj Gori doživjela je radikalne
promijene u prethodnoj 2020.godini. Crna Gora jedina bivša republika SFRJ koja
je sačuvala skladne međuetničke odnose i jedina izbjegla ratni požar koji je
zahvatio gotovo sve druge bivše republike SFRJ. Naime prozapadna vlada oličena
u predsjedniku Crne Gore Milu Đukanoviću tokom 2020.godine suočila se sa
izuzetnim pritiscima i otvorenim miješanjem u unutrašnje stvari zemlje od
strane proruskih vlasti u Srbiji, sa glavnim instrumentom u liku Srpske
pravoslavne crkve koja faktički funkcioniše kao produžena ruka
obavještajno-bezbjedonosna države Srbije u Crnoj Gori. Crna Gora je možda
najdrastičniji primjer kako su SAD i EU “uhvaćene na spavanju” na zapadnom
Balkanu. Naime vlada Crne Gore je poslije gotovo 4 godine pokušaja dijaloga i
pokušaja da zajedno sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom nađe riješenje u pogledu
zakona o slobodi vjeroispovijesti krajem 2019.godine izašla u parlament sa
konačnom verzijom ovog zakona koji je usvojen u parlamentu Crne Gore koji na
jedan moderan način reguliše pitanja vjerskih zajednica, njihova prava i
obaveze, i kojima se zamijenjuje stari zakon iz 1977.godine koji je bio na
snazi prije ovoga. iako je zakon dobio zeleno svijetlo Venecijanske komisije,
on je izazvao višemjesečne proteste u organizaciji Srpske pravoslavne crkve.
Protesti su imali ogromnu medijsku, finansijsku, logističku i političku podršku
zvaničnog Beograda. Paradržavni tabloidi u Srbiji koji su nezvanični
glasnogovornici vlasti predsjednika Aleksandra Vučića vodili su i i dalje vode
jaku kampanju protiv predsjednika Mila Đukanovića i svih stranaka koji se
zalažu za nezavisnost Crne Gore a protiv njenog priključenja Srbiji ili njenog
zadržavanja u političkoj orbiti Srbije i Rusije. Konačno na izborima održanim
30.avgusta u Crnoj Gori pobjedila je uz podršku Srpske pravoslavne crkve i
zvanične Srbije kleronacionalistička koalicija koja se zalaže za približavanje
Crne Gore Srbiji i Rusiji a protiv je članstva Crne Gore u NATO je uz veoma
tanku većinu u parlamentu 41:40 ostvarenu uz pomoć etničkog Albanca Dritana
Abazovića i njegove građanske partije URA. Treba naglasiti da je novoformirana
vladina parlamentarna većina odbila da izglasa rezoluciju o osudi genocida u
Srebrenici, što jasno ukazuje na eventualne pravce njenog budućeg djelovanja i
vrijednosne sudove.
Što je vjerovatan pravac djelovanja
novoformirane američke administracije u Crnoj Gori?
Prije svega to će izvršiti pritisak na zvaničnu
Srbiju da odustane od miješanja u unutrašnje stvari Crne Gore a prije svega od
podrške Srpskoj pravoslavnoj crkvi, takođe da prestane da ohrabruje ekstremne
srpske nacionaliste da destabilizuju prilike u Crnoj Gori. Treba napomenuti da
je Srpska pravoslavna crkva crkva koja okuplja oko 40% stanovništva Crne Gore,
dok je 60% stanovništva protiv nje! Treba napomenuti da zvanična Srbija
godišnje izdvaja za podršku Srbima u Crnoj Gori 5 miliona dolara, što nije
uopšte mala suma imajudi u vidu da je Crna Gora zemlja sa cca 620 000
stanovnika, te da je nezvanično ta suma mnogo, mnogo veća. To samo po sebi ne
bi bilo ništa opasno da to nije eufemizam za novac kojim se plaća
destabilizacija Crne Gore i njeno vraćanje u orbitu Srbije, što u krajnjem
slučaju treba da dovede do njene konačne aneksije od strane Srbije. izvršiće
pritisak na Srbiju da obustavi svaku finansijsku podršku destabilizaciji Crne
Gore. Treba istaći da Srba autohtonih u Crnoj Gori nema, već samo ima prosrpski
orijentisanih Crnogoraca. Ukoliko Srbija ovo odbije da učini treba joj jasno
staviti u izgled diplomatsku izolaciju i ekonomske sankcije. Ekonomske sankcije
su dokazano efikasno, moćno i iznad svega miroljubivo sredstvo da se nekoj
zemlji pokaže da je njena politika neprihvatljiva. Naposlijetku nije realno ni
izvodljivo imati dobre ekonomske odnose sa državama sa kojima si na suprotnim
geostrateškim pozicijama a pri tom one su po veličini stanovništva i ekonomije
apsolutno beznačajne što je slučaj sa Srbijom, gde čak i uvođenje izvesnih
ekonomskih sankcija ne bi izazvalo nikakve šire ekonomske potrese. Takođe će se
jasno izvršiti pritisak na medijske i finansijske pokrovitelje
kleronacionalističkih vlasti da one odustanu od te podrške uz jasno stavljanje
na uvid posljedice nastavka takve podrške po lične ekonomske interese
pojedinaca.
Kao što je u slučaju BiH će se vrlo
vjerovatno ići na mjere zabrane putovanja i ulaska u EU licima koje krše
Dejtonski sporazum tako de se vrlo vjerovatno uvesti i u Crnoj Gori slične
mjere licima koja podrivaju Dejtonski sporazum iz Crne Gore tj. ona koja daju
podršku aktivnostima Milorada Dodika, i ne samo to već i ona koja su
glasnogovornici politike velike Srbije, tj. priključenja Crne Gore Srbiji i
poništavanja njene nezavisnosti. Obzirom je Crna Gora u NATO, a NATO je sistem
kolektivne bezbjednosti NATO ima obavezu da brani Crnu Goru od svake spoljne
prijetnje po njenu bezbjednost. Pogrešno je uvjerenje naime da su događaji u
Crnoj Gori “unutrašnja stvar” te da NATO ne arbitrira i ne može arbitrirati u
unutrašnjim pitanjima neke države. Crna Gora je slično Bosni i Hercegovini i
Hrvatskoj tokom 1990-tih suočena sa unutrašnjom destabilizacijom aktivno
potpomognutom spolja tj. iz Srbije a preko Srpske pravoslavne crkve što je
itekako potencijalno pitanje NATO-a!
Kosovo
Kosovo je najmlađa država stvorena raspadom bivše
SFRJ. Jasno je da su većina ljudi iz novoizabrane američke administracije
predsjednika Joe Bidena na direktan ili indirektan način učestvovali u
stvaranju nezavisnog Kosova. Nakon vojne intervencije NATO protiv tadašnje SRJ
i izbacivanja srpskih vojnih i policijskih snaga sa Kosova na Kosovo je došao
kontigent KFOR-a pod komandom NATO-a uz pravno pokriće rezolucije 1244 Savjeta
Bezbjednosti UN od 10.juna 1999. godine. Kontigent koji je tada brojao cca 50
000 vojnika sada se sveo na svega 3500 vojnika. Treba napomenuti da Srbija
nikada nije priznala nezavisnost Kosova niti to namjerava da učini, i da Kosovo
smatra dijelom svoje teritorije. Samo je prisustvo vojnih snaga KFOR-a odvraća
od vojne akcije za preuzimanje Kosova. U isto vrijeme paradoksalno je da Kosovo
nema sopstvene odbrambene snage ( osim simboličkih) da se odbrani u slučaju
pokušaja Srbije da silom reintegriše Kosovo u sastav Srbije. Bivši državni
sekretar SAD Madleine Albright već je rekla na panelu američkog kongresa za
spoljnu politiku da je pravo Kosova na nezavisnost prije svega pravo na
sopstvenu odbranu.
U tom cilju vrlo vjerovatno da će se
novoizabrana američka administracija skoncentrisati između ostalog i na
stvaranje armije Kosova, njeno opremanje i naoružavanje. Takođe vrlo je moguće
i dovođenja novog kontigenta američkih trupa koje se ionako vraćaju iz Iraka i
Avganistana. Jasno je da de se nova Bidenova administracija prije svega
skoncentrisati na jačanje kapaciteta Kosova kao države, što između ostalog
znači i znatno jačanje odbrambenih kapaciteta Kosova, tj. ubrzano naoružavanje
i obuka kosovske vojske kako bi se ona efikasno mogla suprotstaviti i odvratiti
eventualnu oružanu agresiju Srbije u nekom budućem vremenu!
Srbija
Srbija je kao država prošla kroz veoma traumatičan
period raspada bivše Jugoslavije uzrokovan prije svega agresivnom politikom
srpskog nacionalizma aktivno vođenom od strane tadašnjeg predsjednika Srbije
Slobodana Miloševića, gdje je tu jedna značajna karika bila i Srpska Radikalna
Stranka Vojislava Šešelja čiji je potpredsjednik i jedan od najbližih saradnika
bio i sadašnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Cilj ove politike na
početku je bio zauzimanje negde oko 2/3 Hrvatske, cijelu Bosnu i Hercegovinu,
Crnu Goru i Makedoniju koje bi ušle u sastav neke zamišljene Velike Srbije.
Kako se taj cilj kasnije ispostavio kao nerealan, prešlo se na nešto realniji
cilj a to je da se sve oblasti gdje Srbi čine većinu u Bosni i Hercegovini i
Hrvatskoj, te cijela Crna Gora inkorporira u sastav velike Srbije ili neke
skraćene Jugoslavije. Akcijom “Oluja” hrvatske vojske u avgustu 1995.godine i
reintegracijom područja koja su u Hrvatskoj imale srpsku većinu i koje su bile
u sastavu paradržave zvane “Republika Srpska Krajina” koja je samo formalno
bila nezavisna, a zapravo suštinski bila pod kontrolom zvaničnog Beograda, tj.
režima Slobodana Miloševća, privremeno je otpala ideja o uključenju etničkih
srpskih teritorija u Hrvatskoj u sastav neke zamišljene velike Srbije ili
skraćene Jugoslavije. Dalje združenom akcijom hrvatske vojske i armije BiH
nazvanom operacija “Maestral” u ranu jesen 1995.godine Vojska Republike Srpske
pod komandom ratnog zločinca osuđenog u Hagu Ratka Mladića dovedena je na ivicu
vojnog poraza te je morala pristati na primirje jer je prijetila realna
opasnost od pada Banjaluke, te je nakon toga 21.novembra 1995.godine u
američkoj bazi “Wright-Paterson” u Dejtonu, Ohio potpisan Dejtonski sporazum
kojim je okončan rat u BiH, na osnovu koga je Republika Srpska priznata kao
entitet u sastavu Bosne i Hercegovine, tj. federalna jedinica bez prava na
otcjepljenje.
– Okončanjem rata u Hrvatskoj i BiH Srbija je
formalno priznala međunarodne granice ovih država, a procenat Srba u Hrvatskoj
je sa predratnih 12% pao na negdje oko 4% te je opcija destabilizacije Hrvatske
preko upotrebe srpske manjine tj. ideja “ujedinjenja” područja gdje su većinom
živjeli pravoslavni Srbi sa maticom Srbijom privremeno otpala tj. od nje se
privremeno odustalo, no opcija razbijanja BiH i ujedinjenja Republike Srpske sa
Srbijom još uvijek je vrlo živa u pretežnom delu establišmenta u Beogradu i
većini intelektualne javnosti! Kasnije 1998.godine počinje rat na Kosovu gdje
bezbjedonosne snage Srbije nakon početka oružane pobune Albanaca vrše ozbiljne
zločine nad kosovskim Albancima što u proljeće 1999.godine izaziva 78-dnevno
NATO bombardovanje strateških ciljeva u Srbiji i dovodi u junu 1999.godine do
istjerivanja srpskih vojnih i policijskih snaga sa Kosova i dolaska međunarodne
vojne misije KFOR-a što efektivno dovodi do gubitka efektivnog suvereniteta
Srbije nad Kosovom. 2008.godine Kosovo je proglasilo nezavisnost a tu
nezavisnost priznalo je oko 100 država svijeta ali ne i Srbija koja i dalje
tvrdi da je Kosovo deo njene teritorije.
Padom Slobodana Miloševića 5. oktobra 2000.godine
stvorili su se uslovi za demokratske promjene i Srbija je nakon ovoga dugo
godina bila na putu približavanja EU i još uvek formalno jeste na tom putu. U
prilog demokratizacije ide i to što se Crna Gora na demokratskom referendumu
odvojila od Srbije, i Srbija iako nevoljno je priznala te rezultate referenduma
od 21.maja 2006.godine.
– Današnja politička klima u Srbiji odlikuje se u
najkraćem u udaljavanju od EU i političkom, vojnom i bezbjedonosnom
približavanju Rusiji i u manjoj mjeri i Kini, a takođe u svim srbijanskim
mainstream medijima sve češće se protura teza o istorijskom revizionizmu tj. o
otcjepljenju Republike Srpske od Bosne i Hercegovine i njenom pripajanju
Srbiji, te ponovnom vraćanju Crne Gore u zajedničku državu sa Srbijom. Treba
naglasiti da je Srbija uz pomod Rusije značajno obnovila naoružanje svoje
vojske, u potpunosti obnovila svoju lovačku avijaciju, kupila novi sistem
protivvazdušne odbrane “ Pancir” te znatno modernizovala svoje oklopne snage
kupovinom ruskih modernizovanih tenkova T-72. iako ove sve nabavke i
modernizacija naoružanja ne izlaze iz okvira međunarodnih dogovora ipak bude
zabrinutost, iz jednog jedinog razloga što je strategijom odbrane Srbije
predviđeno da u slučaju ugrožavanja Srba u regionu Srbija ima obavezu da ih
brani, što se tumači kao potencijalna prijetnja ratom prije svega Bosni i
Hercegovini i Crnoj Gori, jer je u Bosni i Hercegovini Srba oko 30% ukupnog
stanovništva a u Crnoj Gori 28.7% prema popisu. Ne treba zaboraviti da su iste
priče o “ugroženosti Srba” bile povod za izazivanje rata u Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini početkom 1990-tih godina.
_________________________________________________________________
Takođe treba naglasiti da je u
poslijednjih nekoliko godina Srbija postala glavni punkt lažnih vijesti u
Evropi i glavni poligon ruskih obavještajnih agentura za destabilizaciju
zapadnog Balkana i cijelog prostora jugoistočne Evrope pa i ostatka Evrope. U
Srbiji se ruski obavještajni agenti osjećaju kao kod kuće te su tu potpuno
bezbjedni od bilo kakve kontrole. Poznat je slučaj iz oktobra 2016.godine kada
je ruska služba organizovala državni udar u Crnoj Gori, da bi spriječili
pristupanje Crne Gore NATO-u planirali da ubiju tadašnjeg premijera a sadašnjeg
predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, a dva agenta ruske vojne bezbjednosne
službe GRU optužena u Crnoj Gori su zavjeru organizovali iz Beograda, i premda
su se državne vlasti Srbije javno ogradile od njih, ipak je jasno da su znale
njihove prave namjere te onda kada je već izbio međunarodni skandal šef ruskog
GRU-a Nikolaj Patrušev došao je lično u Beograd da bi u Rusiju doveo agente
koje su crnogorski pravosudni organi optužili za učešće u pokušaju državnog
udara.
__________________________________________________________________
Jedan od optuženih ruskih agenata za učešće u
zavjeri Edvard Šišmakov(Širokov) već je u Poljskoj bio optužen za špijunažu i
protjeran kao diplomata, te se ne može reći da vlasti u Beogradu nisu znali
njegov identitet i o kome se radi?!
Takođe treba obratiti pažnju i na slučaj rumunskog
tajkuna i bivšeg parlamentarca Sebastiana Ghite(Gice) za kojim je u Rumuniji
raspisana interpolova potjernica zbog korupcije i kome je izrečena mjera
zabrane napuštanja mjesta stanovanja u Rumuniji, a koji se krajem 2016.godine
na volšeban način izvukao i došao u Srbiju, gdje je u aprilu 2017.godine dobio
politički azil u Srbiji. Ovaj slučaj je interesantan što je Gica u Rumuniji
poznat kao čovek blizak Rusiji!
1 Komentara
GRAĐANSKI Postavljeno 10-03-2021 19:07:46
Jedni ste od rijetkijeh u Crnoj Gori koji strana imena i prezimena pišete u originalu - što je, za mene, jedino pravilno i skidam vam kapu za to. Molim, budite dosljedni i to činite u svakojem tekstu i bez propusta poput ovoga Tramp umjesto Trump u ovom tekstu.
Odgovori ⇾