Vito pjeva o utopijski zavodljivoj, iluzornoj, čežnjivoj, čovjeku ontološki datoj i vazda mamećoj i slutećoj, ali kako on kaže “lažljivoj”, odnosno nikada i nemoguće ostvarivoj zemlji apsolutne, vječne, vanvremene i bezvremene sreće, nepropadajuće i neuništavajuće stvarnosti i životne zbilje, čija je simbolika za pjesnika sadržana u jesenjem “zovu ceste” i druma da se krene i ide, drumuje i skita “nekud”: “S jeseni / zeleni / tuga u meni, / s jeseni / kad dozru dunje i regruti / i djevojke se zanevjeste, / s jeseni / nekud me zovu ceste, / nekud / gdje lišće nikad ne žuti / i gdje su ljudi / - vječiti regruti, / a djevojke / - vječite nevjeste... // S jeseni / - tako su lažljive ceste.” (Pjesma “S jeseni”); “Jeseni, stara nevjero, / jesi li grešna koliko / te tako šapćeš večerom / ko da se tješiš molitvom?” (Pjesma “Jesenji katren”)

U sljedećim stihovima Rajnera Marije Rilkea i Jovana Dučića prepoznajemo isto ovo Vitovo osjećanje tuge, patnje, usamljenosti, daleke a bliske zle slutnje, slutnje smrti. “Gospode, čas je. Natraja se leto. / Zasenči sunčanike, razobruči vetar, / da poljem jesenjim zahuči. / Poslednjem plodu zrenje zapovedi; / još dva-tri dana južnija mu daj, usavršenju nagnaj ga, / nacedi poslednju slast u teškog vina sjaj. / Ko dom sad nema, taj ga steći neće. / Ko sam je sada, dugo sam će biti, / čitaće, pisma pisati i bditi, / i nemirno će gledati drveće kada se lišće stane zrakom viti.”(Rilkeova pjesma “Jesen”); “Zašto noćas tako šume jablanovi, / Tako strasno, čudno? Zašto tako šume? / Žuti mesec sporo zalazi za hume, / Daleke i crne, kô slutnje; i snovi // U toj mrtvoj noći pali su na vodu, / Kô olovo mirnu i sivu, u mraku. / Jablanovi samo visoko u zraku / Šume, šume čudno, i drhću u svodu. // Sam, kraj mirne vode, u noći, ja stojim / Kô potonji čovek. Zemljom, prema meni, / Leži moja senka. Ja se noćas bojim / Sebe, i ja strepim sâm od svoje seni.” (Dučićeva pjesma “Jablanovi”). Ovaj jedinstveni Vitov, Rilkeov i Dučićev poetski pristup može se obuhvatiti riječima Orhana Pamuka: “Tužna projekcija života je za pjesnika privlačnija od samog života.” (Iz romana “Istanbul”).

 Obezdrumljenost kao simbol distopije

 Iako su drumovi sinonim za puno oko i punu dušu, za život i budućnost, za lijek, bijeg i spas od smrti, od beznađa, od ništavila i od nemoći, od tragike i od kraja, Vitovom lirskom subjektu, drumovniku, buntovniku, skitaču, nema niti može biti lijeka, jer je on sam definitivno i konačno – “bez lijeka”. Tako se dolazi do “strašne jave”. Jer, ako je utjehe i lijeka, to može biti samo drumovanje, ako ono nestane, nestalo je i sve drugo, osim pjesme i poezije o tom lijeku bez lijeka, o tim drumovima bez drumovanja. “Strašna java” se krsti i menuje kao “obezdrumljenost”, kao (iz)gubljenje i nestanak, kraj i uništenje smisla i cilja postojanja, a skitanje i drumovanje, buntovništvo i bunovništvo, paradigma je smisla bitisanja i življenja. Obezdrumljenost se javlja i poima kao obezljuđenje i strašno, jezivo śećanje na ratno đetinjstvo kao naličje prvih dana života, pa se pjesnik pita kuda pobjeći iz ove “strašne jave” kada “ne vjeruje(m) ovoj noći”, kada je i drumovanju i skitnji, i drumovniku i skitaču, i buntovniku i hajduku, izgleda, konačno stigao kraj. “Zanoćila noć u meni, / motre na me crne straže, / lik nečiji skamenjeni / gleda u me preneražen. // Nad ugarkom mjesečevim / ludo drvo zapomaže, / neki grkljan presječeni / hoće ime da mi kaže. // Treba nekud pobjeć s licem / ispred ove strašne jave. / Ne u šake – zlokobnice / zakukaće oko glave. / Sve su skitnje odskitane, / umor pao na drum dugi. / Što me tako gledaš, dane, / kao da sam neko drugi...” (Pjesma “Obezdrumljenost”); “Ne vjerujem ovoj noći, / izdaće me. / Ako samo sklopim oči, / ako trepnem, / prikrašće se, / zaklaće me, / ili će me udaviti omčom mraka. // Ne vjerujem ovoj noći, / crnoj, / gluvoj, / bez koraka.” (Pjesma: “Ne vjerujem ovoj noći”)

Obezdrumljenost je za Vita simbol negativne utopije, distopije, obezljuđenja, obezčovječenja, sivila, prośečnosti, svijeta bez duhovnosti i duha, svijeta bezdušja, svijeta i života bez duše, bez individualnosti, bez autentičnosti, bez samosvojnosti, bez poezije, bez sumnje, bez upitnosti, radoznalosti, radosti i očajanja, svjetlosti i tame, života i smrti, jednom riječju to je svijet bez čovjeka i bez ljudi, pusti, sterilni, bezdušni svijet u kojemu “neće biti toga ko će smjeti / da posumnja u sve ko do sada, / poput teške omorine ljeti / svijetom će vladati dosada. // I ljudi će poći u povratak, / opčinjeni minulim stoljećem... / Drumovi će poželjet ludaka, / a ludaka više biti neće.” (Iz pjesme “Drumovi će poželjet ludaka” posvećene Pavlu Vujisiću).

                                           Nastavlja se