(Zašto i danas podržavam politiku i stavove predsjednika CG Mila Đukanovića u časnoj borbi za odbranu države)
Adžić: Neophodno stvaranje ponovnog suverenističkog bloka za spas Crne Gore od velikosrpskog projekta
Iskreno priznajem, relativno dugo sam se dvoumio, razmišljao i premišljao, da li uopšte, i kako i kada, da napišem ovo javno pismo, sa kojim i kakvim sadržajem, smislom i porukama.
Piše: Mr Novak ADŽIĆ, doktorand
istorijskih nauka
Ali, to sam, ipak,
suvereno i samosvjesno odlučio, jer sam uvjeren da je to, etički i
idejno-politički, sasvim legitimno i relevantno da učinim. Pogotovo u ovim,
sadašnjim, čak esencijalno, važnim političkim i uopšte društvenim trenucima i
lošoj situaciji u našoj državi, odnosno, u aktuelnim, višestruko prelomnim
događajima i procesima za državu Crnu Goru i njenu budućnost.
Ergo, odlučio sam se, i
to sam uradio, da javno napišem ovo otvoreno pismo podrške predsjedniku
Crne Gore i neprikosnovenom lideru DPS-a Milu Đukanoviću, s, upitno
je da li realnom, željom, ali sa dobronamjernom težnjom, da bi, možda, donekle,
isto moglo da ima realni širi, značajniji i dublji, smisao, kontekst, a bez
ikakvih ličnih pretenzija, interesa, lukrativnih motiva itd.
Smatram da je, u
kontekstu prezentiranog, relevantno istaći: Inače, to je objektivna i
provjerena činjenica, koja svjedoči o nespornoj-velikoj i zaslužnoj,
odnosno, istorijskoj ličnosti savremene Crne Gore - o njenom predsjedniku
Milu Đukanoviću, (uprkos svim, brojnim, manama, promašajima, devijacijama
DPS-a, ali i vrlinama, odnosno, uspjesima i neuspjesima u vršenju, više
decenija, primarne vlasti u Crnoj Gori, pod, suštinski, egidom samog Đukanovića
i njegovog DPS-a, uz višedecenijske, konstantne ili privrimene, koalicione
partnere, dakako).
I toj višedecenijskoj
vlasti DPS-a u Crnoj Gori, koju je od polovine 1997. godine primarno (nakon
raskola u jedinstvenom DPS-u), ali, dijelom, i ranije, personifikovao i Milo
Đukanović (i ne samo on, naravno), ima se mnogo toga, s razlogom i
argumentovano, prigovoriti, oštro i razložno kritikovati, i to je, notorna i
očigledna, istorijska, politička i pravna činjenica.
No, to je priča za,
eventualnu, neku drugu priliku. Sumarno, a istorijski tačno i provjerljivo
rečeno, predsjedniku Crne Gore gospodinu Milu Đukanoviću, između ostalog,
se ne može osporiti činjenica da je bio vođa suverenističkog državotvornog
pokreta, a koji je (taj suverenistički građanski pokret), demokratski,
legalno i legitimno, vodio na veličanstvenom, pobjedničkom referendumu, te je,
tada, voljom ubjedljive većine građana, obnovljena slobodna i nezavisna Crnu
Goru - 21. maja 2006. godine, i ona je, brzo, zatim, stekla, međunarodno
priznanje svoje nezavisnosti i postala punopravna članica OUN-a, a malo više od
decenije kasnije (2017) i punopravna članica NATO-pakta.
To su
Đukanovićeve, pored ostalih, dakako, velike, čak i epohalne zasluge, jer je on
tada predvodio tu oslobodilačku borbu i pobjednički pokret za slobodnu i
nezavisnu Crnu Goru.
Već rečeno, predstavlja,
samo neke presudne elemente, iz ukupnog mozaika, bolje reći, relevantne
istorijske činjenice i dokaze, krucijalna svjedočanstva, koja ekspilicitno
govore, između ostalog, u tom smislu, i o značajnim, i nekim
od glavnih Đukanovićevih zasluga za Crnu Goru, odnosno, o
akcijama, pregnućima, nerijetko i podvizima njegovim, te koja svjedoče o
državotvornom i državničkom, već višedecenijski emaniranom, djelovanju
crnogorskog predsjednika (ranije i više puta premijera) g. Mila Đukanovića. To
su nesporni fakti, uprkos svim, evidentnim, anomalijama, već bivše
parlamentarne i izvršne vlasti, koja je bila pod presudnim uticajem moći,
prevage i pod kišobranom DPS-a, a kojeg je on, predsjednik Đukanović,
dominantno predvodio, u prošlosti i sadašnjosti.
Ali, stara je narodna
izreka: Sjedi krivo, zbori pravo.
Nesporno, za Crnu Goru,
velike zasluge predsjednika Mila Đukanovića, za njenu slobodu, obnovu naše
državne nezavisnosti, građansku i viševjersku i multietničku državu, već više
od dvije decenije potvrđene i pokazane, istorija pamti i, zasigurno, pamtiće
trajno. Uprkos bezvrijednim i propalim dnevno-političkim pokušajima negacije i
nihilizacije toga. Ti, jalovi i apsudni, pokušaji negiranja naše savremene
istorije, i značajnog uspjeha, kojeg je Crna Gora postigla od 1997. do 30.
avgusta 2020. godine, su, elem, od početka do kraja, glupi, pokvareni, zluradi
i lažni, a svakako tendenciozni.
Po mom saznanju i ocjeni,
notorna i očigledna je činjenica da predsjedniku Milu Đukanoviću, niko
normalan, razuman i dobronamjeran, koji je svjedok tog vremena (a moja
malenkost je jedan od njih), te svaki onaj građanin, a istraživač prioritetno,
koji zna što su utvrđene istorijske, pravne i druge realne činjenice, ne može
osporiti hrabru i, maltene grandioznu, državničko-patriotsku i to glavnu ulogu,
koju je vodio tada za dobro Crne Gore, od 1997, a naročito tokom 1999. godine,
odnosno, njegov jasno pruženi otpor suludoj ratnoj politici konfrotirannja s
NATO-m, vođenoj od strane Slobodana Miloševića i njegovog režima.
Ili, da budem još
precizniji, Đukanovićevu istorijsku i veliku ulogu u objektivnom,
realnom, tada i kasnije, spašavanju, građana, naroda, infastrukture itd...,
Crne Gore, od posljedica tadašnje vojne NATO intervencije na SRJ, teško i da
najveći njegovi kritičari mogu ne samo negirati, nego ni natruniti. Kratko
rečeno, to se negirati ne može. To je istorija. I dnevnopolitičko politikanstvo
i uskointeresno strančarenje i petparačko klevetanje, nužno, u startu,
kapitulira pred istorijom utvrđenim činjenicama.
Podsjetimo
se, tada se (1998-1999) predsjednik Crne Gore Milo
Đukanović energično protivio suprotstavljanju ondašnje SRJ - NATO-u; on je
bio je za mirno, sporazumno rješenje kosovskog pitanja i sve je uradio, i to
uspješno, zajedno sa drugim organima ondašnje vlasti Republike Crne Gore, da
kosovski Albanci njih preko 110.000, kao i više desetina hiljada srpskih,
dijelom i crnogorskih izbjeglica sa Kosova, nađu sigurno utočište u Crnoj Gori,
tokom brutalnog rata na Kosovu 1999. godine i sukoba SRJ sa NATO alijansom.
To je istina koja se ne
smije preskočiti u ovoj elaboraciji, ali još manje zaboraviti. Istorija to
sigurno pamti, jer je ona borba protiv zaborava, glas istine i učiteljica
života, kako je davno rekao Marko Tulije Ciceron.
Da ne bude zabune ili
zablude, ovim pismom ne želim, politički i u istorijskom smislu, ponajmanje,
abolirati i amnestirati mnogobrojne pogrešne i štetne po Crnu Goru i njene
građane i neke naše susjede, odnosno, države, koje se s Crnom Gorom graniče.
Ili još preciznije rečeno, ne mogu se abolirati, u istorijskom i političkom
značenju i kontekstu, brojni pogrešni potezi i odluke vlasti DPS-a u zadnjih
trideset godina, kao ni mnogobrojne ekonomski i socijalno, takođe, pogrešne i
promašene odluke te iste vlasti i njenih koalicionih partnera, a naročito one
tokom devedesetih, ali i u novije vrijeme.
Naprotiv, one su
evidentne i o tome sam lično, politički i u istoriografskom smislu, nebrojeno
puta javno reagovao i osudio ih. Što sam kritički govorio i pisao, dugo vremena
i nebrojeno puta u raznim medijima, a naročito u istoriografskim knjigama, o
režimu DPS-a, od 1991, do danas, dužan sa reći da ne odstupam od toga, već
dosljedno stojim iza toga.
No, ovo je posebna i nova
priča, vezana za aktuelnu, novonastalu situaciju, jer su nakon završenih
parlamentarnih izbora od 30. avgusta 2020. godine nastale zabrinjavajuće
okolnosti u Crnoj Gori i za sami opstanak Crne Gore, u pogledu, kako njene
sadašnjosti, tako i njene (neizvjesne, nesigurne) budućnosti. To je naročito
emanirano od kada je formirana ova, nova, svetosavko-teokratska i (pro)srpska,
koja je u suštini antigrađanska i anticrnogorska vlada Crne Gore, u kojoj
politička stranka, koja je bila tas na vagi u njenom formiranju,-URA igra,
realno, ulogu Trojanskog konja u službi povampirenog, ali konstantnog projekta
velikosrpskog nacionalizma i ekspanzionizma.
Politika aktuelne Vlade
Crne Gore vrši se, suštinski, sa ciljem da se Crna Gora učini kolonijom Srbije
i realno obezdržavi i obesmisli, a da se Crnogorci kao nacija posrbe, odnosno,
asimiliraju.
I da Crna Gora postane
vazal, odnosno, marioneta, protektorat Beograda i Moskve, odnosno, politike
tamošnjih režima, koji su protiv njenog ne samo postojećeg i punopravnog
članstva u NATO-u, već i kontra njenog evropskog puta, stremljenja ka članstvu
u Evropskoj uniji.
Po
meni, i danas je predsjednik Crne Gore, gospodin Milo Đukanović i njegova
ispravna, istorijski i moralno, politički utemeljena, patriotska i moralna
ideologija, za pravo, čast, slobodu i nezavisnost Crne Gore, jedan od
aktuelnih, ako ne i najvažnih, i to dorskih stubova, kamena temeljaca, u
odbrani građanske, demokratske, evropske i euro-atlanske Crne Gore i njenih
vrijednosti.
Pogotovo u odbrani od
povamirenog velikospskog demona, koji bi želio i hoće reprizu kako 1918.
godine, tako i sunovrata koje smo doživjeli devedesetih godina XX vijeka.
Ostajem u nadi, najboljoj
želji i namjeri, i zalaganju da se uskoro formira kompaktni i koherentni
zdravi i uspješni crnogorski državotvorni suverenististički crnogorski
građanski blok, a nakon potrebne i dodatne katarze i oslobađenja od javno
kompromitovanih, aferaških i drugih kontrapoduktvnih kadrova, a koji bi
sačinjavale one političke stranke i drugi subjekti u društvu, koji su
izvojevali pobjedu nezavisne i slobodne države Crne Gore na referenudmu 21.
maja 2006. godine. I koji su na tračnici tekovina 21. maja 2006. godine.
Hoću da vjerujem da
predsjednik Crne Gore gospodin Milo Đukanović radi predano na tome, potrebno je
i da drugi politički, stranački subjekti rade intenzivno u tom smislu, makar ja
mislim da bi tako trebalo bili, a sa ciljem da se dođe do neophodnog
zajedništva, integracije, jer je to, moguća i realna solucija spasa za danas
enormno ugroženu sekularnu i nezavisnu Crnu Goru.
I zato, predsjedniku
Đukanoviću, iskazujem podršku, uvjeren da neće ništa uraditi što bi štetilo
Crnoj Gori. Naprotiv.
0 Komentara