Sagovornici

Perović: Nije se Jugoslavija raspala jer nije bilo rješenja, već jer je Srbija odbacila postojeće rješenje

Feb 16, 2021 2 Komentara

(15 riječi)

Politikolog i istoričarka Latinka Perović govori za Vecernji.hr o razlozima raspada Jugoslavije i ulozi srpskog političkog vođstva.

Vaš otac imao je malu knjižaru pa nije čudo da su i vas od malena najviše privlačile knjige i učenje. Vi niste odabrali politiku, nego ona vas

Perović: Tačno je da sam od malih nogu bila upućena na knjigu. Na mene su mnogo uticali i moji profesori u srednjoj školi i na univerzitetu. To je bila generacija koja je bila rođena i formirala se poslije Prvog svjetskog rata. Oni su bili učeni ljudi, dobri stručnjaci i pedagozi. To je bilo vrijeme kada je škola bila ustanova sa snažnom ne samo obrazovnom i pedagoškom dimenzijom nego i snažnom socijalnom dimenzijom. Mislim da su naše razredne starješine poznavali roditelje svakog svog učenika, kako žive, kako se odgajaju…

Drugo, njihov vrijednosni sistem bio je vrlo uticajan, ideja oslobođenja, perspektive razvoja. Vrlo dobro pamtim svoje profesore i biće vam možda čudno ako vam kažem da i danas pamtim kakva je bila njihova odjeća, pamtim boju njihovih glasova. Ja sam dobro učila i politika je u to vrijeme vodila računa o kvalitetnim i talentovanim ljudima. Kad sam završila studije, trebala sam ostati na univerzitetu, za što se naročito borio moj profesor Mihajlo Stevanović.

Sjećam se da mi je on u posljednjem razgovoru rekao da je nauka nešto nedjeljivo i, kad u nju ulazite, morate znati da je ona vaš bog i da ne možete imati drugog osim njega. Ja sam se tih riječi često sjećala. Ali u to vrijeme Partija je išla za tim da dobije najbolje ljude, da bi se njima koristila i da bi ih za sebe vezala. Ne mogu reći da je ta odluka o mom političkom angažmanu bila protiv moje volje, ja bih je možda vrlo rado prihvatila i da je bilo drukčije, ali ako sada gledam na svoj život, iz staračke perspektive, mogu vam reći da sam uvijek nekako bila između nauke i politike.

Prije nego što sam izašla iz politike, na način koji je poznat, ja sam završila dvije magistrature. Nisam htjela doktorirati jer sam mislila da bi se to moglo shvatiti kao neka upotreba mog položaja, ali po izlasku iz politike to sam na neki način doživjela kao oslobođenje i vrlo brzo posvetila sam se izradi doktorske teze, a onda i proučavanju istoriji Srbije u drugoj polovini 19. vijeka, Kraljevine SHS, socijalističkih učenja…

Nije mi bio nikakav problem preći na tu vrstu djelovanja. Ja sam tome apsolutno posvećena i vjerujem da mi je to ispunilo život na koristan način za mene, a mislim da nije bio štetan ni za zajednicu, bez obzira kako je na to moja uža zajednica gledala i kako je to primala. Naravno, ja pri tom angažmanu, radu u bibliotekama, radu u arhivima, istraživanjima i pisanju, nisam ostajala bez moralnog i intelektualnog stava prema onome što se oko mene događa. To znači da sam bila vrlo opredijeljena i prema ratu koji se dogodio, prema odgovornosti moje sredine za rat, prema načinu na koji se raspala Jugoslavija. Taj rat smatrala sam teškim nasiljem koje je ostavilo i teško naslijeđe od kojeg se mi vrlo teško oslobađamo. Sva moja proučavanja i razmišljanja mene ne vode zaključku da je sve to što se dogodilo bilo neizbježno. Naprotiv, vode me zaključku da je uz izvjesnu zrelost i pretpostavke moglo doći do mirnog razlaza jugoslavenskih naroda.

Vi ste već nekoliko dana nakon sjednice u Karađorđevu, na političkom aktivu SK Srbije, navodno izjavili da je to bila velika greška, i to za sto godina unaprijed.

Perović: Tačno je, to sam rekla. Ja mislim da se jugoslovenski narodi nisu odjednom iznebuha počeli klati kao žuti mravi. To odbacujem kao jednu paušalnu ocjenu koja se ne zasniva ni na znanju ni na iskustvu. Zemlja je bila bremenita vrlo ozbiljnim problemima i u tom jednopartijskom sistemu, s tim gvozdenim jedinstvom, s Titom kao njegovim simbolom, vrlo su bile neprohodne staze koje bi vas vodile k razmišljanju, debatama, racionalnim rješenjima.

Te 1972, odnosno 1971. godine s Karađorđevom, napravljen je jedan brutalan zaokret Partije od pokušaja demokratizacije i liberalizacije. Društvo se vratilo na 1952. godinu, na Partiju kao štab vlasti i poretka, sa snažnom ličnom ulogom Josipa Broza Tita. To je svakako bila duboka involucija koja je, prema mom mišljenju, lišila Jugoslaviju kritične mase za promjene u političkom, odnosno, možda još tačnije, u ideološkom smislu. Jer postojala je mogućnost da se izvrše političke i dijelom društvene promjene, ali barijera prema tome uvijek je bila ideološka. To je bio vlasnički odnos i monopol Partije. To što se početkom sedamdesetih godina dogodio najprije obračun s hrvatskim proljećarima i slovenačkim reformistima oko Stane Kavčiča, što se napravila temeljna čistka 1972. u Srbiji, što su tim čistkama bile, naravno u nešto manjoj mjeri, zahvaćene i ostale republike, sve to je, prema mom mišljenju, pripremilo kasniji ishod. Jer ljudi koji su sklonjeni 1971. i 1972. bili su ljudi dijaloga, kompromisa i sporazumijevanja.

Ne vjerujem da bi jedan Tripalo, Stane Kavčič ili Marko Nikezić u kritičnim trenucima devedesete godine izabrali rat kao rješenje i silu kao sredstvo uređenja međusobnih odnosa. Tada su u rukovodstva dovedeni ljudi sa srednjeg nivoa nomenklature koji nisu imali ni tu kompetentnost, ni tu političku kulturu ni to razumijevanje Jugoslavije. Ja ne mislim da se Jugoslavija raspala na način na koji se raspala zato što nije bilo rješenja. Ustav 1974. godine donesen je veoma teško i, prema mom mišljenju, predstavljao je rješenje za period poslije Tita. Jugoslavija se raspala zato što je Srbija jednostrano odbacila postojeće rješenje.

Tadašnje vodstvo Srbije vratilo se na centralizaciju i unitarizaciju Jugoslavije, poništen je konfederalni status republika, ukinute su pokrajine i počelo se razgovarati s pozicije sile. Postupno su se rušili stubovi koncepta Jugoslavije koji je nastao tokom i neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Najprije je to došlo s biološkim krajem Josipa Broza Tita, onda je došlo do raspada SK na Četrnaestom kongresu, a na kraju se vojska stavila na srpsku stranu, što se dogodilo i ostalim višenacionalnim saveznim institucijama. Nakon svega toga bilo je vrlo jasno da drugi u Jugoslaviji ne mogu pristati na rat protiv samih sebe u ime jedinstva neke centralizovane Jugoslavije s dominacijom relativno većinskog naroda. Tako ja to vidim.

Je li sam Tito imao čvrstu kontrolu nad svim tim procesima početkom sedamdesetih, je li to bio smjer koji je on lično želio?

Perović: Reći ću vam direktno. To bez njega nije bilo moguće. Ne samo zbog njegovih ličnih karakteristika vođe, šefa države i Partije. Nego, on je jednostavno bio završetak piramide vlasti u partijskoj državi. On je bio na njenom vrhu. To je struktura koja je bila karakteristična za sve istočnoevropske države koje nisu na čelu imale čovjeka i ličnost Titovog formata, nego koferaše koje je doveo Sovjetski Savez. Tito je neodvojiv od tog sistema. Naravno, nikad neću reći da on nije bio istorijska ličnost. To su priznavali i ljudi koji su u jednom periodu bili vrlo kritični prema njemu, poput Koče Popovića ili Milovana Đilasa.

On je bio taj koji je neposredno poslije diktature kralja Aleksandra 1929. konsolidovao Partiju, naravno po uzoru na boljševičku partiju, ali tada drugog uzora nije ni bilo. Ljudi gube iz vida da je Oktobarska revolucija bila globalna pojava, da je ona zahvatila svijet, da je bila neki novi početak u istoriji. Dakle, nitko mu nije poricao tu ulogu u konsolidovanju Partije, u njenoj pripremi za rat, u njenom vođenju rata, a onda i u njenom otporu Staljinu.

Naravno, problem je postao stvaranje njegove harizme, izgradnja njegovog kulta, na što se i on sam navikavao. Sve te garniture 1971. i 1972. otišle su pod optužbom da su prozapadne, antisovjetske, nacionalističke, liberalne, tehnokratske… ali i kao antititoističke. To nam je bio najveći kremen. Tito je balansirao između istoka i zapada, imao je oko sebe vrlo iskusne i talentovane ljude, takva je bila jugoslavenska diplomatija.

Onda je došla politika nesvrstanosti i on je govorio u ime trećeg svijeta. Sve je to učvršćivalo njegov položaj. Ali nadilazile su ga promjene u svijetu i modernizacija. On je imao ideološku barijeru, granicu preko koje nije mogao preći. On je bio čovjek jednog vremena. Nikada nije prihvatio kapitalizam i politički pluralizam, za njega je jedinstvena Komunistička partija ostala alfa i omega upravljanja jednom relativno uspješnom državom kakva je Jugoslavija bila pedesetih i šezdesetih godina. I, naravno, odigrao je ulogu, ako se gleda površno, neočekivano, a ako se gleda dubinski, onda vrlo očekivano, koja ga je na neki način označila kao začetnika krize iz koje Jugoslavija nije mogla izaći.

Istoričar Milivoj Bešlin koristi zajednički termin “liberalna koalicija” za ondašnja partijska rukovodstva Hrvatske i Srbije…

Perović: Ako čitate istorije Jugoslavije, recimo poznatog slovenačkog istoričara Jožu Krivca, on je sve te garniture koje su se javile sedamdesetih godina nazivao mladim lavovima. To su bili ljudi kojima je glavni impuls bio modernizacija. Znači, sustići svijet, što je više moguće u razdoblju hladnog rata, udaljiti se od modela socijalizma u Sovjetskom Savezu i istočnoevropskom lageru. Ne možete se uključiti u Sjeverno-atlantsku alijansu, ali civilizacijski smo pokušavali biti što bliže njoj.

To je bio i generacijski sukob i Tito se tu vratio na ratnu generaciju koja se, kako je izgledalo na Osmom kongresu, mirno povukla i ustupila, što se teško događa u revolucijama, mjesto dolazećoj generaciji. On je tu lično napravio zaokret. Imate nova istraživanja koja je sprovodio upravo moj mlađi kolega Milivoj Bešlin koja pokazuju kako Tito lično nisko pada tražeći način da održi taj sistem, ali na neki način i sebe. Kako se on oslanja na vojsku i kako se, iako je odbacio Aleksandra Rankovića, još uvijek služi Službom bezbjednosti u pripremi obračuna s novom generacijom u svim republikama.

Međutim, u isto vrijeme nastavlja s izradom Ustava koji će biti donesen 1974. godine…

Perović: Tito je sve te promjene donekle podsticao i slijedio do neke mjere, dok je mislio da je sve to više-manje formalno. To što spominjete zanimljiv je paradoks. Pazite, sedamdesetih godina uklonjene su ekipe koje su u svim republikama pripremile Ustav iz 1974. i došli su ljudi koji ne samo da su učestvovali u tim velikim ideološko-političkim okršajima nego su bili ljudi nivoa srednjih kadrova koji nisu mnogo razmišljali o budućnosti, ne dovodeći u pitanje njihov ljudski format – mada je i on bio na probi.

Dakle, došli su ljudi koji su sve te forme odnosa koje je nudio Ustav iz 1974. praktički ispraznili, sveli ih na nadmudrivanje parcijalnih interesa, ucjene centra. Tito je sve to zaustavio sigurno iz uvjerenja, ali i iz pragmatičnih razloga. Ako vi pratite njegov obračun sedamdesetih godina u zapadnoj, pa čak i u istočnoevropskoj štampi, oni su svi govorili da je Tito započeo borbu protiv titoizma, da se vraća na konzervativne pozicije, da se približava istočnoevropskom lageru, da se udaljava od zapada. Ali su i istok i zapad u njemu još uvijek vidjeli faktor sigurnosti u Jugoslaviji, da bi netom nakon njegove smrti svi sukobi izbili na površinu. Svaki istoričar koji je pratio zbivanja u Jugoslaviji, te podvodne struje, bio je svjestan da Jugoslaviju tek čeka suočavanje s istinom o tim procesima.

Nikezić i vi nikako niste pristajali na uključivanje u obračun s Hrvatima, premda vas je Tito, kao što opisujete u “Zatvaranju kruga” na to podsticao…

Perović: To je bio dio naše strategije i našeg razumijevanja Jugoslavije s republikama koje su na neki način suverene i koje učestvuju u formulisanju jugoslovenske spoljne politike. Mi smo smatrali da ne može jugoslovenski vrh s pozicije moći i Titovog autoriteta intervenisati u ono što se zbiva u republikama. To je vodilo u međusobne sukobe republika i mi smo, ako tako smijem reći, u tom davanju šlagvorta da se mi u razgovoru s njim obrušimo na Hrvate, vidjeli provokaciju, vidjeli smo nešto intrigantsko i nismo na to nasjedali. Mi smo uvijek govorili da mi razgovaramo s Hrvatima i sa svima drugima i uistinu su se počele uspostavljati te horizontalne veze. Republička su se rukovodstva sretala, o tome postoje brojni izvori, razgovarala o spornim pitanjima i o jugoslovenskim pitanjima. To nije uklanjalo Titovu istorijsku poziciju, ali na neki ga je način eliminisalo. Pokazalo se da je to jedinstvo bilo moguće ostvariti i izvan arbitrarne uloge njegove ličnosti i mislim da on to nije mogao podnijeti, a nije mogla podnijeti ni ta generacija, taj krug ljudi koji je bio oko njega.

Je li se tada, prije vaše smjene, možda dogodilo to da je neželjena modernistička elita na trenutak postala dominantna, ili da je možda bila na korak da se nametne u cijeloj Jugoslaviji i zada smjer daljnjeg razvoja i događaja?

Perović: Ne mislim da je bila stvorena objektivna situacija da se mi nametnemo. U Srbiji je to jedna teška borba koja traje od 19. vijeka. Da vam kažem, ta je liberalno-demokratska vertikala neprestano postojala u Srbiji, ali ona je stalno na neki način bila lomljena, ljudi su eliminisani, ideje su poništavane. Ja ništa drugo, čini mi se, nisam ni radila u ovim decenijama nakon izlaska iz politike, nego pokušavala rekonstruisati baš tu vertikalu i pokušavala pokazati da je ona uvijek postojala. Ona je definitivno poražena baš u ratovima devedesetih godina. Reći ću vam jedan zanimljiv slučaj koji zaslužuje proučavanje.

Pazite, u svim istočnoevropskim zemljama, uključujući i jugosovenske republike, vi ste poslije kraja komunizma imali vraćanje toj reformatorsko-liberalnoj struji među komunistima. Tako je došlo do okruglih stolova između opozicije i reformističkih komunista kojima se došlo do alternativa, promjena u ekonomskim odnosima, tržišne privrede, višepartijskog sistema, pravne države, od Poljske nadalje. Jedina struja koja nije doživjela istorijsku revalorizaciju i koja nije bila ni pozvana da učestvuje u traženju rješenja bili su srpski liberali. I to je ostalo do danas tako. Da bi onda u antikomunističkoj propagandi još bili proglašeni kao glavni žandari. Tako su srpski liberali, koji su otišli da ne bi zabranjivali tekstove i pozorišne predstave, bili optuženi da su upravo oni to činili, iako su i sami godinama, ako su se bavili intelektualnim radom, bili zabranjivani. To govori o odnosu snaga koji je nastao. Ta dominantna elita koja je bila, bez obzira na retoriku, antizapadno i antievropski orijentisana, parohijalna, zatvorena, posvećena samo tom etničkom, pa ako hoćete i organističkom jedinstvu srpskog naroda, prevladala je i mislim da je Srbija još uvijek, a teško mi je zamisliti iz kojih rezervi može doći do regeneracije, pod njenim teretom. Ona se, naravno, redukuje, nema više ni snagu ni uticaj jednog Dobrice Ćosića, ali to živi u njenim institucijama, u pojedincima koji govore. Ovdje je kritičko mišljenje još uvijek subverzivno i još uvijek je izdajničko.

Dobrice Ćosića više nema. Vidite li u nekome njegova nasljednika?

Perović: A ne. Da vam kažem, nema više ličnosti koja bi bila uporediva po svojoj ulozi s Dobricom Ćosićem. On je simbolizovao neke karakteristike srpske istorije i srpskog društva. On je u mladosti bio pristalica Nikolaja Velimirovića, koji je poricao Evropu i humanizam. Onda se opredijelio za oslobodilački pokret preko kojeg je i postao vrlo uticajan u Srbiji, od njega je Partija pravila svog pisca i intelektualca. On je čovjek koji je sintetizovao spoj te srpske nacionalističke opozicije i Partije. On je vrlo važan i griješe svi koji ga potcjenjuju. I kada me pitate ima li neko ko ga nasljeđuje, odmah ću vam reći da ima više pretendenata da to postanu, ali nema ličnosti koja bi sintetizovala sva ova svojstva, uključujući i pripadnost komunističkom pokretu. Međutim, ono što je bilo zavještanje Dobrice Ćosića, to se danas na neki način održava. On je na sjednici Skupštine Republike Srpske, kada je odlučivano o prihvatanju Vance-Owenova plana, rekao: “Ja sam tvorac paradigme ‘pobjednici u ratu, gubitnici u miru’, a danas vam kažem, okrenimo tu paradigmu: ono što nismo postigli u ratu, probajmo drugim sredstvima ostvariti u miru.” Ja mislim da je to ono što se na djelu događa. Mi jesmo verbalno za Evropu, ali odlučnog preloma nema.

U Hrvatskoj i u BiH puno se govorilo o Memorandumu SANU 2, pa čak i 3. Što vi kažete na to?

Perović: Ja to ne gledam ni iz perspektive Hrvatske ni Bosne, iako pratim što se tamo događa. Što se tiče Memoranduma 1, 2 ili 3, mislim da ih uopšte nije potrebno numerisati. Taj duh je prisutan, ako čitate tisak, ako slušate političare koji i danas u Srbiji kažu da je njihova generacija kao cilj postavila stvaranje srpske države u etničkim granicama, to jest ujedinjenje srpskih zemalja. To je još uvijek prisutno, to je nešto što izaziva nepovjerenje u regiji, što izaziva otpor i što, ako hoćete, izoluje Srbiju kao centar nestabilnosti na Balkanu, a na neki način je udaljava i od tih, istina turbulentnih, ali različitih procesa koji se događaju tokom globalizacije.

Što Srbija dobija, a što gubi stavom o nepriznavanju Kosova ni pod koju cijenu?

Perović: Mislim da dosta gubi jer problem Kosova tu ostaje kao neka magma, a to više nije nikakva realnost i tu imate manjinu Srba koje sprečavate da se integrišu u kosovsko društvo. Mislim da je to gubitnička pozicija koje se vodeća politička garnitura ne odriče.

Niste optimistični ni u pogledu opozicije?

Perović: Realistična sam. Dok vi slijedite jedan isti program, a samo je pitanje ko će biti na vlasti, tu nema nikakvog pluralizma u društvu. Vi na istom tragu možete smijeniti jednog pa drugog predsjednika… pa smo na kraju dobili današnjeg, kada je sve svezano u čvor za ili protiv njega. A to je zapravo pitanje dubokog oranja u srpskom društvu, analize zašto smo tu gdje jesmo, kako smo dotle stigli, što smo mogli izbjeći, što nam je danas potrebno…

Koliko u Srbiji danas živi svijest o tome što je zapravo htio Đinđić?

Perović: Ne mnogo. To je obično vraćanje o godišnjicama njegova ubistva, moram reći često vrlo prigodno, od vlasti isto moram reći često neiskreno. Ali, ono što barem ja vidim kao suštinsko ostaje u drugom planu i to za mene nije neočekivano.

A to suštinsko je odnos prema ratu?

Perović: Tako je. Đinđić je rekao da nikad neće braniti zločin i da svaki zločin mora biti sankcionisan, ali da u tome očekuje i podršku društva. Nije on Srbiju tumačio Miloševićem. On je Miloševića tumačio Srbijom, on je govorio o tom širokom konsenzusu za jednog vođu koji bi narod poveo u rat za rješavanje nacionalnog srpskog pitanja kao državnog pitanja. On je to vrlo tačno razumio.

Kako ste doživjeli podizanje spomenika Stefanu Nemanji?

Perović: To da se sada, kao prvo, krivotvori istorija, jer takav srednji vijek nije realno postojao, da se podiže taj spomenik i da se na početku 21. vijeka vraćamo obnovi srednjeg vijeka kao ključnoj tački identiteta, to govori gdje smo. Tako je i osamdesetih godina sve počelo vraćanjem srednjem vijeku s nošenjem mošti kneza Lazara po cijeloj Srbiji, s pojačanom ulogom Crkve, s izjednačavanjem srpstva i pravoslavlja. Ako to i sada radite, to indicira da ste još uvijek u ćorsokaku istorije.

Srpski liberali 1971. neprestano su govorili o opasnosti ne hrvatskog, nego srpskog nacionalizma. Politika čišćenja vlastite kuće bila bi vjerovatno i danas vrlo korisna na našim prostorima, zar ne?

Perović: Potrebno je sazrijevanje, stalno preispitivanje, kritička svijest i kultura sjećanja. Upravo čitam knjigu posvećenu 80. godišnjici rođenja Milana Kučana i duboko sam impresionirana tom zrelošću, kritičnošću slovenačkog društva. Tu o Kučanu govori 85 ljudi koji imaju različita iskustva s njim. Ali, to je i opserviranje društva prije, tokom i poslije osamostaljenja. Koliko su se i zašto se nisu ostvarili mnogi snovi, a što je ipak neupitno i što se moralo dogoditi na prelazu osamdesetih u devedesete? To je zrelost društva koju jako cijenim. Ali, mi se ne rađamo ni kao pojedinci ni kao zajednice sa zrelošću. Mi je stičemo iskustvom, osvajanjem znanja i kritičkim razmišljanjem.