Život je jednak smrti, kao i obrnuto, smrt je dio života, onaj njegov posljednji odsječak, krajnji dio, kao što je i život dio smrti, vječnosti, u okrilju koje se on definitivno uklopi i dobije svoje konačno mjesto i značenje, mjeru i vrijednost. Smrt i život su vezani pupčanom vrpcom: “Čak ni život ne shvaćate, kako ćete smrt shvatiti.” (Konfučije). Na početku se život privremeno izdvoji da bi se na kraju opet vratio toj staroj, novoj početnoj tački smrtnog ishodišta i uvira, iliti konačne, definitivne, krajnje, nepovratne i zauvijek dobijene/izgubljene nirvane! Ili kako pjeva Vito u pjesmi “Koračnica” (mogla se zvati i “Koračnica smrti”, jer se i u njoj jasno ćuti Njegošev zavjetni vapaj i poklič – “Neka bude što biti ne može”): “Evo idem i ja / idem i ja / s ovom rusom glavom / ka krvniku / da mi pukne / strašna pogibija / i studeni mramor / u vidiku. // Evo idem i ja / idem i ja / ko što idu divni očajnici / da poginem / ispred tih busija / i kad kliknem slavu svom ubici. // Evo idem i ja / idem i ja / isturenog čela / prema metku / evo idem / strašno zaošijan / ka svršetku svome / ka početku.” Smrt je već u početnoj tački života, kao što je završni elemenat života u posljednjoj i sopstvenoj i smrtnoj tački jednog neponovljivog, autentičnog i nepovratnog procesa. Isto je rodno mjesto, ali i mjesto umira i izmira i života i smrti. U “posljednjoj pjesmi” ili u “autopogrebu”. Koračnica smrti kao koračnica života ili konačnica smrti kao konačnica života.

Očigledan je Vitov umjetnički otklon od tradicijskog crnogorskog, i poetskog i životnog, odnosa prema smrti. Umjesto patetike i egzaltacije lirski subjekat daje jednu svedenu, cjelovitu, ironijsko-sarkastičnu sliku o smrti u kojoj ne samo da i žrtva može biti krvnik već je u istoj osobi potencijalno prisutno međusobno suočenje i suprotstavljenost žrtve i krvnika. Vito je sa stihovima “...(Ispada, eto, da sam bio divan, / smrti, moja jedina greško!) // Ležim na odru, tih, uprošćen, / napolju sunce svakodnevno sja. / Ne znam da li je ko ožalošćen, / ali, zaista, jesam ja.” (Iz “Posljednje pjesme”), parodijski i ironijski maestralno iskazao crnohumornu zbilju karaktera odnosa crnogorskog mentaliteta prema umrlima i načina žaljenja, odavanja im počasti i ukazivanja na njihove vrline i vrijednosti, ali i dao bit uobičajene, široko rasprostranjene teze “o pokojniku sve najljepše.”

I život i smrt umiru, zajedno, na kraju krajeva, u posljednjem međusobnom odnošaju izdišu u jednom istom, jedinstvenom trenu i događaju. To se simbolički, metaforički i paradigmatski saopštava u pjesmi “Fotografija sa osmrtnice”, u kojoj se na taj način, u tom obliku i u tom okviru, ramu i času, izjednačavaju, spajaju i susrijeću čovjekov smijeh i čovjekova smrt, dva fenomena koji su samo djelić vremena ranije, u punom životu, izgledali tako i toliko, apsolutno različiti i neuporedivo, beskonačno, bezgranično i kosmički međusobno udaljeni: “Kada li se nasmijao / čovjek što se jutros smije / sa posmrtnog svog plakata / ko da nikad umro nije. // Je li znao dobri čovjek, / je li mogo i da sluti, / da će jednom s tim smijehom / tako crno osvanuti. // Kakva je to davna sreća / ozarila njemu lice - / da bi mu se narugala / jutros s crne osmrtnice.”

                                           Nastavlja se