Vitomir Vito Nikolić: Drumska koračnica smrti kao koračnica života
VREMEPLOV ZA JUGONOSTALGIČARE (X): VITO ILI ĐEČJA USPAVANKA O SMRTI
Život je jednak smrti,
kao i obrnuto, smrt je dio života, onaj njegov posljednji odsječak, krajnji
dio, kao što je i život dio smrti, vječnosti, u okrilju koje se on definitivno
uklopi i dobije svoje konačno mjesto i značenje, mjeru i vrijednost. Smrt i
život su vezani pupčanom vrpcom: “Čak ni život ne shvaćate, kako ćete smrt
shvatiti.” (Konfučije). Na početku se život privremeno izdvoji da bi se na
kraju opet vratio toj staroj, novoj početnoj tački smrtnog ishodišta i uvira,
iliti konačne, definitivne, krajnje, nepovratne i zauvijek dobijene/izgubljene
nirvane! Ili kako pjeva Vito u pjesmi “Koračnica” (mogla se zvati i “Koračnica
smrti”, jer se i u njoj jasno ćuti Njegošev zavjetni vapaj i poklič – “Neka
bude što biti ne može”): “Evo idem i ja / idem i ja / s ovom rusom glavom / ka
krvniku / da mi pukne / strašna pogibija / i studeni mramor / u vidiku. // Evo
idem i ja / idem i ja / ko što idu divni očajnici / da poginem / ispred tih
busija / i kad kliknem slavu svom ubici. // Evo idem i ja / idem i ja /
isturenog čela / prema metku / evo idem / strašno zaošijan / ka svršetku svome
/ ka početku.” Smrt je već u početnoj tački života, kao što je završni elemenat
života u posljednjoj i sopstvenoj i smrtnoj tački jednog neponovljivog,
autentičnog i nepovratnog procesa. Isto je rodno mjesto, ali i mjesto umira i
izmira i života i smrti. U “posljednjoj pjesmi” ili u “autopogrebu”. Koračnica
smrti kao koračnica života ili konačnica smrti kao konačnica života.
Očigledan je Vitov
umjetnički otklon od tradicijskog crnogorskog, i poetskog i životnog, odnosa
prema smrti. Umjesto patetike i egzaltacije lirski subjekat daje jednu svedenu,
cjelovitu, ironijsko-sarkastičnu sliku o smrti u kojoj ne samo da i žrtva može
biti krvnik već je u istoj osobi potencijalno prisutno međusobno suočenje i
suprotstavljenost žrtve i krvnika. Vito je sa stihovima “...(Ispada, eto, da
sam bio divan, / smrti, moja jedina greško!) // Ležim na odru, tih, uprošćen, /
napolju sunce svakodnevno sja. / Ne znam da li je ko ožalošćen, / ali, zaista,
jesam ja.” (Iz “Posljednje pjesme”), parodijski i ironijski maestralno iskazao
crnohumornu zbilju karaktera odnosa crnogorskog mentaliteta prema umrlima i
načina žaljenja, odavanja im počasti i ukazivanja na njihove vrline i
vrijednosti, ali i dao bit uobičajene, široko rasprostranjene teze “o pokojniku
sve najljepše.”
I život i smrt umiru,
zajedno, na kraju krajeva, u posljednjem međusobnom odnošaju izdišu u jednom
istom, jedinstvenom trenu i događaju. To se simbolički, metaforički i
paradigmatski saopštava u pjesmi “Fotografija sa osmrtnice”, u kojoj se na taj
način, u tom obliku i u tom okviru, ramu i času, izjednačavaju, spajaju i
susrijeću čovjekov smijeh i čovjekova smrt, dva fenomena koji su samo djelić
vremena ranije, u punom životu, izgledali tako i toliko, apsolutno različiti i
neuporedivo, beskonačno, bezgranično i kosmički međusobno udaljeni: “Kada li se
nasmijao / čovjek što se jutros smije / sa posmrtnog svog plakata / ko da nikad
umro nije. // Je li znao dobri čovjek, / je li mogo i da sluti, / da će jednom
s tim smijehom / tako crno osvanuti. // Kakva je to davna sreća / ozarila njemu
lice - / da bi mu se narugala / jutros s crne osmrtnice.”
Nastavlja se
0 Komentara