Piše : Ramiz Hadžibegović

Fenomen sestrinske ljubavi, koji je za mnoge zagonetka, ali i velika tema koja u svom tkanju ima pozlatu istine, omogućava da uđemo u dušu našeg naroda, da otkrijemo drugu stranu te duše i narodnog identiteta i da razotkrijemo pravu istinu o ovoj pojavi. Ljubav sestre prema bratu nazvao bih kultivisanom originalnošću, u kojoj egzistira hipersenzibilan i intenzivan unutrašnji dijalog razuma i emocija na prostoru gde žive mitovi i legende. To je istorijska, nacionalna i literarna priča, još uvek  prisutna i snažna, jer demistifikuje identitet crnogorske žene, prikazujući ga u svom sjaju i svoj surovosti.

Koliko god mislili da znamo, crnogorska porodica, u kojoj se oblikovao karakter djece, nepoznat je ambijent, a posebno njen skriveni i složeni unutrašnji život. Ojađen prostor, gde se pojam sreće protezao od običnog parčeta hleba do slobode, ruralno, agresivno, dinarsko-gorštački mentalitet, mačističko-patrijarhalna kultura i tradicija uronjena u prošlost; puno patnje, kletve, zakletve, misticizma; robovanja mitskim slikama utkanim u narodnu epiku i prenošenim s generacije na generaciju. Naš svijet je epski svijet, koji veruje u poštenje, herojstvo i podvig, u ratnu sreću, u čojstvo i junaštvo. Crna Gora je oduvjek bila muško ratničko društvo, u kome vlada zakon oca, bez prostora za dijalog, a želja za muškim potomkom nije nigde tako izražena kao ovdje. Muškarci i žene, u okamenjenim pogledima na brak, nikad nisu ravnopravno djelili ovaj svijet i svoje živote i blagodeti koje on nosi. Patrijarhalna porodica, bratstvenička struktura i organizacija, solidarnost i poštovanje, bili su imperativ i moralna obaveza, a sestrinska ljubav je kondenzovala sve vrline naše žene i njenog karaktera, sa svim posebnostima moći i nemoći u okviru takve zajednice.

Sestrinsku ljubav poželjno je analizirati u kontekstu pozicije i uloge oca, sina i brata, budući da je muškarac oduvek i u svemu imao ekskluzivno pravo i privilegije, u porodici posebno. U tome su značajnu ulogu imali roditelji, koji su pravili razliku između muškog i ženskog djeteta. Sin je nasljednik, temelj, oslonac, ratnik, osvetnik. On je budućnost porodice i bratstva; na njemu ostaje potomstvo. Rođenje djeteta bila je, kao i svuda, posebna radost, ali mnogo veća kad se rodi sin jer je time bio osiguran produžetak loze, a žensko je tuđa nafaka. U Crnoj Gori se držalo da je neko uklet ako je bez muške djece. Porodica sa više sinova bila je posebno cijenjena i poštovana, a kuće bez muške djece nazivane su prazne kuće, pustoš, pustinje, puste pećine, iskopane kuće... Majke su preuzimale na sebe teret opstanka i vaspitanja, očevi su bili za rat, a brat za ljubav. Osnovni ženin zadatak je bio da rađa đecu, prvenstveno sinove. Majke i sestre uvek su bile heroine ognjišta, jer su sve svoje muke živjele tiho i nečujno, brinući o dobrobiti čitave familije . To je intimna realnost porodičnih odnosa i tajni u periodu teških lomova, na granici sna i jave. Jovan Cvijić kaže: Kad ove žene nisu sasvim utučene bijedom mučnog života, nesporno su najotmeniji tip jugoslovenske žene.

Za Crnogorku, brat je najvažniji muškarac u životu. On je oduvek bio na početku i na kraju. U svojstvu brata, on je održavao, a u svojstvu oca, produžavao porodičnu i bratstveničku lozu. Sestra je uverena da je njena ljubav temelj i oslonac svijeta i čovjeka, svoje familije i bratstva. Zato je ljubav prema bratu njena najjača emocija, jača i od majčine. Njena ljubav je nedosegnut kriterijum u emocionalnim odnosima u porodici. Bez mrlje na obrazu, bez dlake na jeziku, beskompromisna, ona je cijelog života tu svoju ljubav branila, hranila i štitila kao vatru na ognjištu, u uslovima kada je čovjek bio bliži smrti nego životu, u ambijentu kada niko, pa ni žene, nije pošteđen patnji i neizvjesnosti, gorkih razočaranja i potresnih zbivanja, pretnji i ispaštanja tuđih ili nepostojećih krivica.

U kovitlacu svakodnevnih nevolja, gde nije bilo mjesta za snove,  lelujajući između dva života, onog realnog i onog u snoviđenjima, osetljive sestre osetljivog naroda – savijene pod otupljenim moralnim vizijama i imaginarnim krivicama, konfliktnom odanošću, nekontrolisanim žudnjama, neostvarenim ljubavima, napadima gorčine, ludačkim teškoćama, dugotrajnom bedom, iscrpljenošću, otuđenošću – svoju ljubav prema bratu u večnost su upredale. Njihova ljubav je tjerala inat vremenu, doticala nebo, rojila zvezde, vraćala smisao posustalima, davala snagu onima koji su ostajali bez nje, donosila radost ukućanima.  Nema ničeg svetlijeg i nenametljivijeg u ovoj zemlji od sestrinske ljubavi. Crnogorske majke vole kao i svake druge, s tim što su od mnogih drugih kadrije da pregore đecu, osobito u ratovima i pogibijama. Majke su majke u Crnoj Gori. Ali,Crnogorke vole braću, čak i rođake, ako rođene braće nemaju, ljubavlju koja ima ženske osećajnosti u najčistijem i najnečulnijem vidu, i iskonske neodoljivosti da se održi loza iz koje se poteklo(Milovan Đilas, Besudna zemlja). Sestra je tu ljubav doživljavala kao strast, kao veliku privilegiju i ogromnu radost življenja. Takvim emocijama ona je, sputavajući logičko razmišljanje, bojila svoj život i činila ga punim.

Mnogi psiholozi smatraju da posle odnosa roditelja i dece, najveći stepen povezanosti i bliskosti postoji u romantičnoj vezi i braku. Biće da su zakinuti za saznanje o odnosu sestre i brata u Crnoj Gori, čija je veza bila doživotna. Percepcija o sestrinskoj ljubavi, o granicama, intenzitetu i prirodi takvih osećanja, nije samo oskudni zbir činjenica o toj pojavi već snažna emocija koja ispunjava svaku njenu poru i misao. Koliko se sestra udaljavala od roditelja i sebe, toliko se vezivala za brata, a to je stanje velike osećajne i saznajne zrelosti. To je simbiotski odnos u kojem se stalno prelaze granice između ljubavi i žrtvovanja; preplet nežnog i brižnog i veliki iskorak ka razumevanju ove tajne.

Sestrina ljubav nije patetika, niti sentiment sladunjavih osećanja, već intenzivan doživljaj koji u duši stvara istovremeno bolove i setu, uzvišenost i tugu. Njena ljubav, koja izvire iz istih krvnih sudova njene majke, intimni je pokušaj da se opstane i postane, na prostoru koji nije blagorodan za uživanje, već pun muke, tegobe, ukletosti, besmisleno smislene samoće. Njena ljubav, kao jedinstven fenomen duha, jeste borba protiv nesreće, protiv uzaludnosti života i propalih nada, protiv sveukupne ništavnosti. To je zavetna nota koja prevazilazi život i arhetipska naslaga koja u bratstveničkim i plemenskim sredinama ima mnogo učvršćenih negativnih obrazaca, gde se sestre nikada ne žale ni na šta. Ponosno i dostojanstveno provode život, oskudevajući u svemu, integrišući tako svu svoju lepotu samotništva. Njihov život se odvijao ponajviše u snovima i u mašti, jer negde se, valjda, morao odvijati: živelo se kroz junake svojih bratstvenika, živelo se više u nestvarnom nego u stvarnom životu. Zato je njihova ljubav prema bratu puna kosmičke tuge, kolektivnog bola i lične tragike.

Crnogorka, s vremena na vreme osorna, raznovida, sa jakim osećanjem časti, između ponosa i žrtvovanja, ljutita, a potom ispunjena kajanjem, puna nepatvorenog života, beskrajno skromna, otresita, nesavladiva, dinamična, draga, dirljiva, brzoreka, neustrašiva, otvorena i iskrena u patnji i u malim pobunama i nepristajanjima, svoju ljubav prema bratu ne zatrpava, ne dekoriše, ne zamajava, ne uvija u sedam koža, ne skriva iza sedam brava. Iako odmjerena, gorda, promišljena i škrta u svemu, čak i u osmehu, ona poseduje pritajenu strasnu prirodu koja sagoreva unutrašnjim emocijama. Takva mitopoetska ljubav liči na ornamente i boje najlepšeg ćilima. Njena ljubav je bogata, ekspresivna, raspričana i rečita. Ljubav je njeno utočište, inspiracija, njena sudbina, kob, nežnost prema svemu što je okružuje. Ona nosi život brata, nastanjujući njegovu dušu u sebi, u svojoj duši, ne znajući da li njena ljubav odjekuje iz daljine crnogorskog krša ili dolazi iz narodne duše. Svoju emociju, koja egzistira između razloga i izgovora, istine i zablude, prokletstva i sudbine, poverenja i usamljenosti, doživljava kao božansku, demonsku, anđeosku privilegiju.

Sestra je u svemu bila najveći oslonac bratu, njegova podrška, snaga, inspiracija. Još kao dijete, ona svoje srce preda bratu. Njene spontane i nesputane emocije dolaze duboko iz utrobe, iz one nepredvidive tajne ljudske duševnosti, čime negira sebe, jer je više odana njemu nego sebi. Bez želje da tu vrstu ljubavi veličam, preinačim ili zloupotrebim ovim esejom, tvrdim da je ona biće sa dva srca. Jedno pritvorno, nesavladivo žensko, i drugo bratsko. To nije iluzija, ni imaginacija, već realno impresivno osećanje koje nema meru i granicu. Toj emociji u kojoj se spaja i izmiruje impulsivnost i razložnost, silovitost i prefinjena nježnost, ona daje svoju ovozemaljsku mjeru i boju. To je protejska ljubav prefinjene destilisane osećajnosti, ali i nešto moćnije, iz čega se oseća miris i dah ljudi i zemlje. Ako hleba i vode nije bilo dovoljno, njene ljubavi nije nikad nedostajalo. Takva ljubav je najveće moguće srodništvo u patnji i radosti.

Ljubav sestre prema bratu jedna je od tajni crnogorskog identiteta, pa je treba posmatrati kao sastavni dio naše kulture i duhovnog nasleđa. To je jedinstvena i potpuno autentična pojava, vrlina i dimenzija vremena u kojem su živeli naši preci. Ona govori o našem karakteru, o našim sudbinama, o našoj istoriji, tradiciji, o patnji i borbi za najsvetlije nacionalne i ljudske ciljeve. Možemo je odgonetati, ali je ne možemo odgonetnuti. Za današnje shvatanje, mnogima je takva ljubav neobjašnjiva, jer je to prelivanje emocija izvan i preko onoga što se smatra normalnim, a ona nema sposobnost da samu sebe objasni. Uostalom, skrivanje emocija rasprostranjenije je u savremenom društvu nego u tradicionalnom. Kako god takve emocije tumačili, sve će biti tačno i netačno. Ona nije metafora, a ako i jeste, onda je to živa i istinita metafora. Ona je pobjeda ljubavi i najintimnija afirmacija narodne duše. Voljeti toliko nije vrlina, ali je ljudski. Naizgled apsurdno, ali zbog takve svoje ljubavi sestre su bile najsrećnije jer su uspjevale da, saosećajući i prepuštajući se toj emociji, dostignu punoću svog srca. Ostaje dilema da li je takva ljubav tamna strana u svetlu duha ili svetla strana u tami duha. Bilo kako, sestrinska ljubav je čudesan portret jedne zemlje, njenog naroda, jednog vremena, tradicije i kulta familije.

Ponosni na svoju starinu i na daleko čuvenu duševnost predaka, djeci ovog vijeka nije jednostavno pripovjedati dramatične priče pune teških, dubokih i potresnih osećanja, i možda ih, baš zato, valja s vremena na vrijeme na to podsjećati. Vrijeme je da nove generacije zakorače u tajne i svijetle prostore prošlosti i svojih predaka. Da se tako postupa, ne bi me nagrizala slutnja o razlozima zbog kojih danas znamo iznevjeriti sopstveno postojanje, u koje su ontološki utkani ljubav, ljepota, dobrota i duhovnost, nesebičnost, prosvijećenost i požrtvovanje prethodnih generacija. No, ponekad je spoj savremenosti i jednog očiglednog arhaizma ekstremno plodan i sa aspekta fikcije.

Sa kricima i jaucima svoga vremena, u dosta izmenjenoj fizionomiji, sestrina ljubav prema bratu još živi iznad arahaičnog idioma crnogorskog krša, nastojeći da bude putokaz i duhovni testament budućim sestrama.