Kultura

OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE ,,ĐAVOLJE MEĐE” BRAHA ADROVIĆA

Jan 17, 2021 0 Komentara

(15 riječi)

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

          Iz pera istaknutog književnika, i novinara Braha Adrovića ovih dana sam na poklon dobio njegovu knjigu i na miru pročitao zbirku poezije ,,Đavolje međe.” Braho Adrović je u ovoj zbirci poezije distigao svoj vrhunac poetskog nukleusa. Zbirka je tematski podijeljena na šest poglavlja ,,Dostojanstvo riječi”, ,,Balkanska posla”, ,,Kvarenje ljudi”, ,,Domaće vaspitanje”, ,,Starinarnica” i ,,Osobine straha i tišine” u kojima se ističu sublimacija melanholije, prolaznosti, žala paradigme čovjekovog postojanja, izgubljene vjere u ljude, zabrinutosti za često ,,mračnu sadašnjicu.” Njegovo bogato pjesničko i životno iskustvo kao obelisk obasjava tamne i nemirne Balkanske prostore na kojima je sve moguće. Braho Adrović je dao unutrašnju sferu i dubinu kao i tragičnu dimenziju protkanu emotivnim nijansama savremenog čovjeka. Pa tako u ciklusu ,,Dostojanstvo riječi” u pjesmi ,,Mašina zla” autor navodi:

                                                      Čovjek je najopasnija mašina

                                                     za proizvodnu zla na Planeti

                                                     mudrosti odalji me od svaštočina

                                                     od zla u ljudima i ljudskih aveti.

     Adrović svojoj čitalačkoj publici ne podilazi niti im nameće zaključak. Autor je zaokupljen bolom i stanjima ,,pomračene svijesti” što autora dovodi do svojevrsne katarze. Ovdje je individua (čovjek) koji se nalazi u sopstvenim krugovima pakla. Pjesnik je zamišljen nad lirskim subjektom i  da li će dobro nadvladati svakodnevno zlo. Da li još ima vjere u ljudima ili će i ono malo dobra uništiti svojom pohlepom zlom, današnjicom, životom naše epohe, otporom koji nam Adrovićeva poezija pruža. Nije riječ samo o opažanju zla, već i o tome da je takva aktuelna definicija ovog ciklusa koja vjerno odražava promjene do kojih je došlo u ,,savremenom” Balkanskom mentalitetu koji nas često optrečuje ali i prati u životu.

 

                        U II ciklusu ,,Balkanska posla” u pjesmi ,,Gubilište” autor navodi:

                                                       Al kad vidim šta sve ljudi gube

                                                       kontinenti čitavi se sele

                                                       razgone ih ljute ratne trube

                                                       mutne vode sve im odnijele.

       Kroz gorčinu autorove poezije nema romatičarske zanesenosti idealima jasno je definisan Balkan kao područje sa kog su vodili mnogi životni i migratorni putevi. Opet je u središtu čovjek sa svojom sudbinom nevoljnika i stradalnika na surovim raskršćima koja je daju nadu. Ovaj ciklus pokazuje autorov etički moment, osjećaj ,,lične odgovornosti.”  Adrović se vješto odupire (auto) stereotipizaciji prezentujući nam specifičnu balkansku poetiku autodestrukcije (čovjeka) nespremnog da prihvati svoje slabosti. Pjesme su autorovi prostori umjetničke slobode i širi horizont očekivanja, opomene, i podsjećanja na ,,Đavolje međe” koje nas neprekidno okružuju i iz kojih kao da nikada ne samo da nismo iz njih otišli već i van ,,državnih granica” robujemo njima. U poeziji se jasno preslikava društveni ambijent u različitim (teškim) periodima: vrijeme socijalizma i nevinosti, vrijeme rata i društvenog pomračenja te vrijeme tranzicije i gubitka vjere u mogućnost stvaranja boljeg društva, vrijeme migracija i urušavanja društveno-moralnih principa i kodeksa.

       U ciklusu III ,,Kvarenje ljudi” u pjesmi ,,Ubice na korzou” Braho Adrović navodi:

                                                 Od zla što živi u njima

                                                i život i svijet ponekad se smuči

                                                ja sam naučio da živim s ljudima

                                                pa neka me ponekad i neko zlo i od njih zakuči.

                      Na uvjek nemirnim prostorima Balkana pa samim tim i Crne Gore vrijeme se dijeli na prije i poslije rata (dok Adrović se u ovom ciklusu se definiše na ono plemenito i humano ili nehumano i nečovječno u homo sapiensu). Misija Adrovića da probudi ,,savjest” u svijetu urušenih moralnih pojedinaca koji čine ,,okosnicu” drušvenog  ,,moderniza” nije prevaziđena već poetski sistematična  Sve socijalno- društveno-političke vrijednosti su se pokazale  moralno-posrnulim ništa se novo  ne dešava a čovjek pokazuje svoje pravo lice u Svijetu u kom nema ni velikih riječi ni velikih tema ni velikih ideala. Poezija Adrovića u ovom ciklusu može se sagledati više sa filozofskog aspekta i pristupa kakav je imao jedan Eliot ili  Hajdeger koji su tvrdili da poezija i filozofija najbolje se definišu sa aktuelnim trenutkom i vremenom. Paradoksi rušenja, zidovi ćutanja, odraz u ogledalu izokrenute (izopačene) stvarnosti, junaka koji u pjesmama Braha Adrovića liče na pajace ,,zlih namjera” i crnih silueta propadanja ljudske duše okovanih u vremenu pukog ,,egzinstecijalizma.”

           U IV ciklusu  ,,Domaće vaspitanje” Brahović u pjesmi ,,Nepriznati plamen” kaže:

                                                    Nešto mi ipak zbori

                                                   da ljubav to prava nije

                                                   iako sada u mojoj duši gori

                                                   plamen davni i tiho me grije

           Braho Adrović u ovoje pjesmi se definiše kroz prizmu prolazne mladosti, ljubavi, života i ljudske tragike, on postaje duboki analitičar psiholoških procesa savremenog društva u kome on definiše sebe iz alter ega svoje mladosti. Pjesnici najčešće ističu da je mladost prvo poglavlje velike knjige koja se zove život. Životno iskustvo autora pretočeno u poetiku, đe strasti ne blijede a iskustveno uzima primat. No, poezija je vrtlog života rekao bi ukrajinski pjesnik Vasilj Stus puna nepredvidih i nikada završenih i često zamršenih dubokih emocija. Adrović pjesnik izuzetno elegičan, mek,  senzualan, melodičan, autentični lirik, koji ne samo ovim ciklusom već kompletnom zbirkom podsjeća na Aleksandra Lesa-Ivanovića, svojim baladaičnim i elegičnim tonom ispisuje svoj život na svim raskršćima surovih puteva sopstvene slobode i mladosti.

          U svom V ciklusu ,,Starinarnica” autor nam u pjesmi ,,Slika po svom liku” ističe:

                                                      I stigla je ona daleko daleko

                                                     do Istambula Ciriha Luksemburga i Rima

                                                     neko je nekoga i sada i Frankfurtu čekao

                                                     i ne pitaj gdje nas još sve ima

            Nostalgija je u ovom ciklusu domonantni motiv koji je vezan za rodni kraj djetinjstvo, odrastanje vječitu inspiraciju Bihorom, Redžepagića kulom kroz vješto predstavljenu sintezu najdubljih emocija. Opijen svojim rodnim krajem u poetsku fontanu se prelivaju čudesni izvori prošlosti. Da li ta prošlost sustiže autora? zbog njegovih godina ili se u ovim stihovima kriju najdragocjenija svjedočanstva jednog vremena ostaje nam nedokučiva tajna. Da li se ovim ciklusom želi sačuvati rodni kraj od zaborava uspomena na majku i na teška ali ipak srećna vremena u kojima je Bihor bio pun dobrih ljudi i davno zaboravljenih običaja možda nam najbolje i odslikava sam naziv ciklusa. Da li se idila starog Bihora gubi sa vremenom ili je ovo još jedan autorov pokušaj za oživljavanjem uz psihološku i socijalnu pozadinu. Autorov sopsveni svijet, je indikativna pjesnikova parabola ,,tihi krici” dubine i suštine. Poetski svijet Braha Adrovića iznenađujuće je bogat i raznolik. Talent kojim ga je njegov rodni kraj velikodušno nagradio pomogli su pjesniku da stvori ovakve polifonije i melodične stihove.

  U završnom VI ciklusu ,,Osobine straha i tišine” u pjesmi ,,Preispitivanje” autor navodi:

                                      Ako postoji Božja kazna

                                     ovo je Božja kazna ljudi

                                     da čovjek svoju suštinu sazna

                                     i da se iz ovog sna probudi

          Tema ovog ciklusa je čovjek, samoizolacija, sloboda, bol, korona. Ovim ciklusom autor preispituje samog sebe svoj život i postojanje. I kroz ovaj ciklus se provlači sveukupna alegorija pesimističkih razmišljanja iz svih predhodnih ciklusa. Braho Adrović kao pjesnik je autentičan u crnogorskom duhu savremene poezije, a opet jako i duboko vezan za poetske tradicije svog bošnjačkog naroda. Autor sa svojom zbirkom ,,Đavolje međe” pravi svoj svojevrsni manifest ,,međa” i okvira koje nas sputavaju i koje (ne)želimo da svjesnio srušimo i da zakoračimo u jedan nov i slobodan svijet otrgnut od stigme zvane nihilizam. Adrovićeva zbirka pjesama ,,Đavolje međe” predstavlja skup izabranih stihova koje čuva jezičku građu od urušavnja a ne sputava pjesnički simbolizam. Ova zbirka je u odnosu na ranije postala melanholično zatamnjena. Da razlog njegove stvaralačke nesanice nije više bio samo trud filigranskog poetskog majstorstva kroz snaženje svijesti o ljudima kao prolaznim putnicima na Planeti. Autorova poezija istrajava u svom artizmu i humanizmu. U Adrovićevoj poeziji estetika i etika su nerazdvojivi dio njegove pjesničke ličnosti i forme. Siguran sa da je ovo kruna njegovog poetskog perfomansa koje dijeli sa svima nama usamljenim ,,sapatnicima” ,,Đavoljih međa” koje se svaki dan nalaze pred svima nama. ,,Đavolje međe” svojom apstraknošću povezuju blisko i daleko, nisko i visoko, zemaljsko i Božansko, ali tu se čuju i koraci istorije i obmane tirana, iskušenja. Siguran sam da će autorova zbirka poezije naći svoje mjesto i kod najprobirljivije publike koja će u njoj pronaći mnoge ,,zamršene” puteve našeg postojanja. Orhan Pamuk Turski pisac jednom je zapisao: ,,Pjesnici su, ako su dobri, vrlo blizu magije.“ a ja sam siguran da nas je Braho Adrović sve obasuo tom magijom.