On je, stalno i dosljedno, iz egzila, u kome je živio od početka 1919. godine (nikad se nije vratio iz emigracije, već je umro u egzilu, u Galveju, u Irskoj 22. novembra 1978, a sahranjen je u Limeriku, takođe u Irskoj), pozivao Crnogorce, kao zaseban narod u etničkom i nacionalnom smislu, da, rezolutno i konzistentno, zahtijevaju od strane Velikih Sila, koje su obećale obnovu (restauraciju) Crne Gore ispune svoja kategorička obećanja u tom smislu davno data (1918), a nikad ispunjena i garancije Kralju Nikolii crnogorskoj Vladi u egzilu, što je javno saopšteno tada od Francuske i saveznika iz bloka Velike Antante. 

To Milo Petrović-Njegoš apostrofira i u proglasu od 20. XII 1931. godine, upućenom Crnogorcima (oštampanom i distribuiranom na crnogorskom i engleskom jeziku), iz Ženeve (Švajcarska), u kojemu navodi sljedeće:

„CRNOGORCI,

Želim vam veseli Božić i srećnu Novu godinu! Moleći se Svemogućem Bogu da bi nam uskoro donio oslobođenje naše predrage i mnogo-napaćene Otadžbine.

Sa vama, Crnogorci, čvrsto obdržavam nadu da će biti povraćena Kruna koja je Crnoj Gori opljačkana, kruna Petrović Njegoša pod kojom su u stare dane Crnogorci bili vođeni iz trijumfa u trijumf, iz slave u slavu, dok je naša zemlja bila uzdignuta u očima ostalih naroda do visina zasluženoga dobroga glasa.

Nikada se Crnogorci nijesu ponosili materijalnim bogastvima. Njihovo se blago sastojalo od hrabrosti, Hrišćanskoga viteštva i nepokolebljivoga i nepopostljivoga otačastvo-ljublja.

Do nedavnih se je vremena svijet opominjao i divio junačkim podvizima naših praotaca. Poneki od najvećih umova najvećih naroda obesmrtili su u svojim pjesmama junačke podvige Crnogorskoga roda: nesravnjivoga u sukobljavanju sa ogromno nadmoćnijim brojevima neprijateljevim.

Takva je bila naša negdašnja slava! Ali kako stojimo danas?

Avaj! Svjetski je Rat buknuo kada je naš mnogoljubljeni Kralj Nikola već bio zašao u duboku starost, te je-donde pobjedonosan-bio primoran da napusti rodnu grudu i da ispusti svoju plemenitu dušu u tuđini.

Posljednje su godine njegovoga života bile savremenice sa najžalosnijim dobima koje je naša narodna istorija ikada zapisala u svoje ljetopise: kada je vladalac jedne susjedne i savezne Države unio u Crnu Goru oganj i mač, pljačkajući i silujući naš narod, i najzad prisajedini našu zemlju svojoj Kraljevini Srbiji.

Ali se približuje vrijeme kada ćete - zadahnuti uspomenom vaših predaka - biti oslobođeni sramnoga jarma Karađorđevića. Svijet će ponovo priznati da Crna Gora pripada Crnogorcima, a nijednome drugome narodu.

Na oslobođenje Otadžbine vi ste, Crnogorci, pozvani pravom nasljeđa i dužnosti. A imate i ovu utjehu: da su suverene i pobjednice Velike Sile Evrope i Republike Američkih Sjedinjenih Država u zalog dale svoje časne riječi da će Kraljevina Crna Gora biti vaspostavljena. Vaše je pravo i vaša dužnost da zahtijevate od tih Velikih Sila da ispune te njihove zaloge.

Pošto su se preostali članovi Kraljevske kuće Petrović-Njegošnaravnjali sa srpskim zavojevačem i odrekli se svoga zakonitog nasljeđa, Ja jedini ostajem da vas povedem.

Ja, koji sam predstavnik starije grane Petrović Njegoš i lojalni nasljednik slavnih Crnogorskih tradicija, nikada se nijesam uskolebao za ovih bolnih 13. godina izgnanstva.

Plemenito ste obdržali dostojanstvo Crne Gore vi koji ste radije izabrali izganstvo nego li naravnanje. A strepljivo ste podnosili vi koji nijeste mogli pregoreti žrtvu da napustite svoju rodnu grudu.

Moje je srce uza sve vas, i Ja vas sve preklinjem da imate nadu u Boga koji je našemu viteškome narodu davao pobjede u prošlosti i osposobio nas je da postignemo ono što bi bez Nebesnoga blagoslova bilo izvan ljudske moći. Bog nas se nije odrekao. S toga Ja neću da očajavam ni za našu Zemlju ni za Svijet.

Neka bi Nova 1932-na godina viđela trijumf istine i pravde: i vaspostavljanje slobodne i častne Crne Gore!

20-ga decembra 1931 

Milo, s.r.“.

Ženeva, Švajcarska.

(Proglas smo u cjelosti naveli prema: Prof. Dr. Šerbo Rastoder, „Crna Gora u egzilu 1918-1925“, knjiga II, Podgorica, 2004. str. 638-639)