U fokusu

Pravda za Boženu

Jan 08, 2021 0 Komentara

(15 riječi)

Piše: Aleksandar Radoman

Sintagmu „korisna nejasnoća“ u crnogorski politički život uveo je Momir Bulatović. No, Bulatović nije samo kumovao pojmu, kumovao je, naime, i istinskome šampionu u toj disciplini – Svetozaru Maroviću. Marovićevi logoreični nastupi i danas se pamte, doduše samo u fragmentima i naizust, jer ih je bilo nemoguće prepričati.

I taman kad smo mislili da su „korisne nejasnoće“ i njihovi promoteri dio naše bizarne političke prošlosti i da se Crna Gora kreće, tromo i nespretno, valjda naprijed, politički se život sunovratio ravno u devedesete, oživljavajući i ondašnje velikodržavne planove i ondašnju retoriku, a u moru naših dnevnih bizarija oživljene su i „korisne nejasnoće“. I ovoga puta titula šampiona odlazi u Budvu, a njen novi vlasnik je profesorica Božena Jelušić.

Ali ako se od Svetozara Marovića, nekadašnjeg marksiste koji je svoje utočište našao u duhovnoj pustoši propovijedi Nikolaja Velimirovića, nekako očekivalo da uporno i dugo nikad ništa ne kaže, a da ipak nešto dvosmisleno poruči, „korisne nejasnoće“ Božene Jelušić drugačijeg su karaktera.

Njena duga unutrašnja saplitanja, hamletovske dileme i autopolemike, imaju jasnu poruku. A ta je poruka da je profesorica Jelušić sve ono što je dobar dio svojega života kritikovala – dosljedni sljedbenik „suda svoje partije“ i licemjerni perač njezina prljavog veša. Hoće se to tako. Istrajavate cijeli život na nekim principima, ali kad vam komedijant slučaj umjesto teorije ponudi praksu, ostanete zarobljenici vlastitih pređašnjih kritičkih opservacija.

Njen sramni nastup u Skupštini Crne Gore u gluho doba noći već sam komentarisao, pa ću sad skrenuti pažnju na njen najnoviji pokušaj da očiglednu izdaju nacionalnih interesa opravda nekakvih šupljim legalizmom.

Jer što je do šuplji legalizam poruka da ćete glasati za Zakon oko kojega imate izvjesne dileme, ili to tako samo servirate javnosti, pa da ćete potom na Ustavnom sudu testirati da li je on ustavan. E pa ne ide to baš tako, gospođo Jelušić. Dobro Vam je poznato da je u obrazloženju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o slobodi vjeroispovijesti za koji se Vi pripremate da ponovo glasate, rečeno da se Izmjene donose jer je Zakon „neustavan“.

Ako zaista jeste legalista, prva Vaša reakcija morala bi biti upućena ministru Leposaviću i pravnim stručnjacima Srpske crkve da obrazlože kako su došli do zaključka da je Zakon neustavan, ako je za tako nešto u ovoj državi nadležan samo Ustavni sud, a ne ni ministar ni crkovni pravnici.

Ako je cilj političke grupacije kojoj pripadate i koalicije na vlasti „borba protiv korupcije i kriminala“, kako nas uvjeravate, a ne razgradnja države Crne Gore kako svakim svojim potezom svjedočite, siguran sam da niko neće imati ništa protiv ako zatražite da se usvajanje Izmjena odloži dok Ustavni sud ne ispita ustavnost Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Tek nakon što na Vašu inicijativu Ustavni sud ocijeni ustavnost aktuelnoga Zakona, Izmjene će ili dobiti svoju pravnu potvrdu ili biti odbačene.

U tom slučaju, gospođo Jelušić, pokazaćete puni demokratski kapacitet, legalizam i poštovanje prema državi. U suprotnom, glasaćete ponovo za legalizaciju najgorega nasljeđa DPS-a, u formi nezakonitih prijepisa ogromne imovine i sakralnih spomenika jednoj u Crnoj Gori neregistrovanoj ustanovi, čije je śedište u Republici Srbiji.

Ako, pak, Vaši koalicioni partneri ne budu spremni da prije usvajanja Izmjena sačekaju odluku Ustavnoga sudu, onda to, gospođo Jelušić, znači da njihove namjere nijesu čiste, da je ovako hitra procedura poklanjanja crnogorske imovine ustanovi druge države zapravo samo uvod u njihove dalje planove, na koje smo Vas upozoravali i prije i poslije izbora.

Budete li imali političke i ljudske hrabrosti da stvari postavite u pravno jedino logični redosljed poteza, biću prvi koji će Vam uputiti javno izvinjenje zbog ranije izrečenih stavova da je Vaše glasanje odraz licemjerja i da je upereno protiv crnogorskih nacionalnih interesa.

Jasno mi je, međutim, da je sud partije, uprkos Vašoj ustavnoj obavezi da odlučujete u Skupštini samostalno, mnogo jači argument i od mojega apela i od Ustava, ali i od moralnih normi, koje ste prenosili generacijama učenika.

Izdaja nacionalnih interesa, ipak, nije baš ni uobičajen, ni jednostavan posao. Možete ga vazdan maskirati parolama o pomirenju, vašoj ulozi u demokratizaciji društva i čišćenju od korupcije i kriminala, no izvjesnu nelagodu onih koji su krenuli zlim putem ništa ne može sakriti.

A ta nelagoda vrišti iz saopštenja URE u kojem krivca za narušavanje stabilnosti pronalaze u medijima, upozoravajući građane da „na kritički način pristupaju medijima koji na neprofesionalan i senzacionalistički način objavljuju vijesti, često ne vodeći računa o multinacionalnom i multivjerskom skladu u Crnoj Gori.“

Ovo klasično vrijeđanje pameti građana, nije ništa drugo do nastavak kampanje koju je pokrenuo njihov predvodnik, crnogorski Berija, pozivom da se zabrane pojedini mediji i prijetnjom Javnome servisu „grčkim scenarijem“. Poželjni građanin je, dakle, onaj koji isključivo probavi istine po mjeri URE što ih servira bilten Srpske crkve u Crnoj Gori, koncern Vijesti.

Ali čak i ta poželjna medijska kuća morala je crnogorske građane informisati da je glasovima URE, nakon sastanka u jednome manastiru, za crnogorskoga premijera izabran vjerski fundamentalist koji teroristu smatra simbolom otpora, koji Crnu Goru smatra srpskom državom, a želio bi da se ne slavi Dan pobjede nad fašizmom, za planine veli da se pokreću vjerom, za vjernike da se ne mogu zaraziti virusom, i pri svemu tome smatra da je notorni fašist Amfilohije Radović najznačajnija istorijska ličnost, „poslije Njegoša“!?

Potom su iste te Vijesti morale prenijeti da je uz saglasnost URE Premijer izabrao Vladu „ne vodeći računa o multinacionalnom i multivjerskom skladu u Crnoj Gori“, kronistički skrojenu uz tvrdnju da „ne preispituje krvna zrnca“, pa se sasvim slučajno potrefilo da je u njoj baš svaki ministar vjernik iste u Crnoj Gori neregistrovane ustanove, a da u njoj nema mjesta ni za Srpskoj crkvi nepokorne Crnogorce, potom ni za Bošnjake, Albance i Hrvate...

Vijesti su nam prenijele i informaciju da je Crna Gora za svega 2 dana rada Vlade zadužena 890 miliona eura, a da nikad nijesmo čuli detalje o toj sumnjivoj operaciji, na što s pravom upozoravaju i predstavnici vlasti. Vijesti su nas izvijestile i da je za direktora ANB postavljen bivši pravni zastupnik Kavačkoga klana, inače nosilac liste na posljednjim lokalnim izborima, iako zakon tako nešto ne dozvoljava.

A što reći o informacijama da je predśednik Odbora za ljudska i manjinska prava deklarisani homofob, negator genocida, neko ko tvrdi da najbrojnija nacija u Crnoj Gori ne postoji i sl.

Sve ovđe nabrojano, a i mnogo toga što ne može biti obuhvaćeno ovim tekstom, nije nikakvi medijski spin, već gole činjenice koje su rezultat rada URE i zato dok se samozavaravaju da su pomirili Crnu Goru, neka se malo pogledaju u ogledalo đe će viđeti, a možda i shvatiti dok su još na vakat, da niko drugi u Crnoj Gori ne „narušava stabilnost“ „ne vodeći računa o multinacionalnom i multivjerskom skladu“, do oni sami.

Bezbrižno vrijeme bojkota ustanova i opozicionoga kritizerstva je za njima. Preuzeli su odgovornost vršenja vlasti, žmureći na oba oka da ulaze u avanturu s nesrazmjerno moćnijim partnerom čija je idejna osnova klerofašizam. Danas dok tancaju po taktovima koje diktiraju njihovi ravnogorski partneri, URI ne mogu biti izgovor ni bivša vlast, ni kritički mediji, a ni slobodni građani koji neće propuštiti priliku da njihovu izdaju građanske Crne Gore prepoznaju i obilježe za sva vremena.