Istorija

Izvještaj Krsta Popovića o srpskom teroru u Crnoj Gori i crnogorskom otporu srpskoj okupaciji

Jan 07, 2021 4 Komentara

(15 riječi)

Piše: Mr Novak ADŽIĆ, doktorand istorijskih nauka

Komandir (major) crnogorske vojske, Krsto Todorov (Zrnov) Popović, kao »šef svih crnogorskih ustaša«, odnosno, oslobodilačkih, martirijskih, patriotskih crnogorskih ustanika, je, iz šume 27. septembra 1919. godine, kraljevskom crnogorskom generalnom konzulu u Rimu, Velimiru (Veljku) Ramadanoviću, podnio opširan izvještaj, u kojemu piše sljedeće:

»Šuma, 27. septembra 1919. g.

Kr. Cr. Generalnom Konsulu

Gospodinu Veljku Ramadanoviću

                                            -Rim

»Naš izaslanik kazao mi je da nijeste primili nijedan moj izvještaj, koje sam uputio sa Sutormana- njih je bilo 6- i to: 18, 23, 24, 25, 29 jula i 2. avgusta ov. god. po novom. Sve pomenute izvještaje predao sam na Sutormanu Italijanskoj Komandi, gdje je bio jedan italijanski potporučnik. Mislio sam da će svaki izvještaj doći Vama u ruke, kao što su mi bili i obećali.

Ja, kao što znate nijesam imao na raspoloženje aeroplana, telefonsku i telegrafsku liniju da s Vama direktno komuniciram. Nikakvo čudo nije zašto nijesu izvještaji tamo stigli, nego je više čudo, kako je od nas ijedan mogao živ izaći na našu teritoriju, kada ste onako lijepo uredili komunikaciju sa odnosnim Italijanskim Komandantima.

Pri meni nemam kopija od ranijih izvještaja, ali ću Vam ovdje navesti sadržinu istih kao što slijedi:

14. jula u 3 sata izjutra ukrcali smo se na brod- Jedrenjaku pod Monopoli. Od naše pratnje tražio sam da se iskrcamo između Bara i Budve, kako bismo se što prije uhvatili Lovćenskih šuma i uputili određenom cilju. Istodobno upozorio sam ih da mi tim brodom ne možemo u određeno vrijeme na željeno mjesto stići, našto mi je odgovoreno: da će brod- Jedrenjaku-neki parabrod privući do obale za iskrcavanje.

Tom prilikom g. Baldaći obećao mi je, da će doći na Vir Pazaru naročiti Kralj. Italijanski poslanik za naše poslove sa kojim imam komunicirati i od kojega za naše pristalice imam tražiti i primiti: oružje, municiju i novac, kao i sve ostale potrebite nam stvari. Ovaj povjerenik, prema njihovom kazivanju, imao je stići na Viru prvoga dana našega stupanja na Crnogorsku teritoriju, ali od svega toga ne bi ništa što je upropastilo uspjeh, kojega sam prvih dana mogao učiniti.

Jedrenjakom smo otplovili i usljed velike morske bure lutali po Jadranskom moru, te smo 16. jula u jutro osvanuli pod Drač, a odatle za Medovo i da Italijanska posada iz Drača nije javila Italijanskoj Komandi na Medovu da nas spasavaju i mi i naša Jedrenjaka bili bismo pod vodom, te tako, sa dvije torpiljerke stigosno u 11 sati noću u Meduanski zaliv. Čim sam se iskrcao pošao sam kod Komandanta mjesta i kazao mu u čemu je stvar pošto mu o našem dolasku nije bilo ništa ranije poznato.

Istoga sam molio da nam dade sredstva da se iskrcamo između Bara i Budve, na šta mi je odgovorio da to nije njegov sektor, pa niti može niti smije to bez prethodnog naređenja učiniti, a da će nam pomoći da se od Bara do ušća Bojane iskrcamo gdje ja hoću.

Da se ne bi gubilo vrijeme na to sam pristao i tražio da nas prevezu na obalu kod Starog Ulcinja pod Mrkojeviće, kako bih se što prije uhvatio planinskog lanca između Bara i Skadarskog blata, te tako jedva 18. jula u 4 sati popodne krenuli smo iz Medova na određeno mjesto, a 19 u 3 sata u jutro prevezli smo se kraju i iskrcali.

Obzirom na iznurenost vojnika koji su, usljed rđavog putovanja, bili veoma u slaboj moći, kao i pogledom na ukrivenost kretanja upotrijebio sam dan za odmor, a noć za kretanje i kako bi se na taj način mogao brže i što sakrivenije prodrijeti u unutrašnjost Crne Gore.

Neprijatelj je saznao o našem iskrcavanju, ali nije znao za našu snagu i pravac prodiranja, usljed čega je nastala od strane našeg neprijetelja velika komešancija i priprema. Srbijanska vojska iz Boke-Kotorske, Hercegovine i Sandžaka forsiranim maršom hitala je za Crnu Goru sa cijelom ratnom opremom, a u Crnu Goru na cijeloj teritoriji Srbijanske vlasti u zajednici sa našim domaćim izdajnicima, preduzeli su najhitnije mjere mobilizacije i koncentracije trupa.

Sve naše pristalice silom su namoravali da uzmu oružje i da se bore protivu nas. Koji nije htio to učiniti oni su ga ubijali ili zatvarali, imanje mu pljačkali, kuće palili, familije zatvarali i internirali, ili gole i bose nesretnje po šumama razagnjali, toljagama ih prebijali i primoravali ih. Takvih familija i sada ima po šumama gdje krepavaju, a koje se ne smiju niti imaju kud povratiti. Uputili smo se preko Mrkojevića, Rumije, Bijele Skele i 21. jula došli u Krajinu kod sela Gureze.

Da nebi sa onako malim i iznurenim brojem vojnika zapao u kritičan položaj i time se osujetila naša dalja akcija, a da bi se crnogorskim plemenima dao vidni znak našeg dolaska- i oficire i vojnike podijelio sam u pet grupova, i pošto sam svijema na okupu objasnio ulogu i zadatak uputio sam ih na svoja mjesta, a ono malo novca dao starješinama grupova sa instrukcijama, na kakve ih svrhe imaju trošiti i sa njima udesio način za komuniciranje i organizaciju dotadanjih u Crnu Goru ustaša, kao i onih koji bi se nam pridružili.

Katunski grup pod komandom Kom. Kape, da noću prijeđe Crmnicu, lati se lovćenske šume sa glavnim objektom Cetinje. Sa njime sam uputio i Nikšićki grup sa Kom. Todorovićem. Riječko-Lješanski grup sa Kom. Čelebićem preko blata za Bobiju i Lješansku nahiju. Zetski grup sa Kom. Vukovićem preko blata za Zetu i Pipere.

Primorsko Crmnički grup sa Kom. Vučerakovićem ostao je u svome mjestu. Svijema je preporučena čvrsta međusobna veza, saglasnost i aktivnost. Iz Medova nam se pridružio kapetan Krsto Ivanović sa 12 druga, a plemenski Kap. Mićo Ivović, kao bolestan vratio se natrag.

Pri prelazu preko Crmnice, od Nikšićkog grupa ostao je bio na putu Marko S. Martinović, kojega su naši neprijatelji uhvatili i predali Srbijanskoj Komandi na Viru. Martinović im je ispričao imena sviju oficira koji su došli u Crnu Goru, broj vojnika, kudijen je ko pošao i iz kojih su mjesta, kao i sve ostalo što je god znao o nama i našoj vojsci.

Na taj način našim neprijateljima bilo je jasno o svemu našemu radu.

Katunski grup naišao je nenadno na zasjedu vojske kod Obzovice i š njima stupio u borbu. Poslije poduže borbe grup je bio razbijen, te tako kako je koji mogao. Skrenuo je i hitao u unutrašnjost Katunske nahije tek su se poslije poduže vremena skupili i organizovali.

U borbi kod Obzovice sa naše strane zarobljen je Niša Vujošević iz Bjelica a Petar Gajov Nikolić s Čeva, kao junak, sa dvije bombe bombardovao je i sebe i dva neprijateljska vojsnina, koji su ga bili uhvatili da ga vode. Svi trojica u komadima pošli su u vazduh.

Po mom dolasku 22./7. na Sutorman obratio sam se italijanskoj Komandi na Viru radi veze, ali bez uspjeha. Zatim sam se obratio Komandantu u Baru pismeno i preko naročitog objasnio mu stvar u koliko je trebalo i tražio da se sa njim sastanem, kako bi na taj način utanačio komunikaciju i snabdijevanje ustaša. Sastanak nikako nije mogao biti, a obećao mi je da će mi šiljati u koliko mu bude moguće, oružja, municije i  taina što je faktično i učinio u koliko su dozvoljavale prilike.

Poslao mi je 26 pušaka, viši broj municije kao i nešto taina. Za pisma (izvještaje) koja budem ja Vama upućivao, molio sam ga da ih ne šilje nadležnim Komandama na cenzuru, nego ako mu je potrebno, da on to učini, pa da ih direktno i najhitnije upućuje Vama što mi je i obećao.

Kad sam došao na Sutormanu počeo sam na brzu ruku pozivati prvake i naše jednomišljenike iz Donje Crmnice i Krajine, š njima se savjetovao i naredio da se popišu svi naši jednomišljenici i učini se potrebna organizacija. Ovaj poziv otpravljanja bio je u najvišoj tajnosti. Naši neprijatelji organizovani i spremni preduzeli su odmah akciju u Primorsko-crmničku oblast. Ustali su da nas gone: iz Bara, jedan Srbijanski bataljon (jurišni); iz Budve dije čete, iz Krajine jedna četa i posada Srbijanska sa Vira, sa našim domaćim izdajnicima. Svi su bili naoružani i snabdijeveni artiljerijom, mitraljezima, mašinskim puškama, bombama i.t.d. Gonjenje su otpočeli 25. jula prije no je svanulo. Sva sela naših pristalica posjeli su i počeli vršiti nad njima teror. U Limljanima ubili su od naših pristalica četvoricu: Mitra Špadijera, dva rođaka Šorojevića, jednog Boškovića, a jednog ranili, zbog toga što nijesu htjeli primiti oružje protivu nas.

Gonjenje je trajalo za svo vrijeme moga boravka u Sutormanu, te smo tih dana trpjeli od svega nesnosnih muka. Naši neprijatelji počinili su od stanovništva najgroznije tirjanstvo pred kojim događajima i Neron i Ivan Grozni, bi se od čuda skamanili.

Dok sam ja bio tamo izgorjeli su kuće i sve njihove imovine uništili: Ministru Predsjedniku g. Jovanu S. Plamencu i Svetozaru Plamencu u Boljevićima, Bar. Joku Androvu i Niku Nikovićima, Kom. Marku, Tomu i Blažu Vučerakovićima iz Krnjica. Osim toga opljačkali su ne, pojedan put, naše jednomišljenike: Limljane, Krajinjane, Barane, Mrkojeviće i.t.d. Krajinskih familija ima mnogo prebjeglih u Skadru i Albaniju.

Dalje su životinjski i nemilosrdno sve poništili Vranjinašima, Zećanima, a i da ne govorim za Katunsku i Nikšićku oblast, gdje su Srbijanske vlasti i vojska počinile najgroznije strahote od starnovništva i njihove imovine, o čemu ste ranije izviješteni.

U Katunskoj nahiji opaljeno je od strane neprijatelja mnogo kuća, a ostale su sve opljačkane.

Ja sam primoran silom okolnosti, a najviše zbog toga, što nijesam mogao dalje komunicirati sa Sutormana noću između 5 i 6 avgusta s mukom uspio prevesti se preko blata, pa preko Zete i Lješanske nahije došao u Katunsku nahiju, gdje sam učinio reorganizaciju Katunskih ustaša i udesila se veza, složnost i potpomaganje sa ustašama iz Nikšićke oblasti, a preko ovih i sa ostalima u Crnoj Gori.

G. Ramadanoviću,

Od crnogorskog stanovništva jedva jedna šestina politički stoji i još zavedena za izvjesnim degenerisanim crnogorksim individuama. Svi ostali koji služe Srbijanske vlasti- služe ih pod silom oružja Srbijanskog kao n.p.r. regruti, od kojih ima viši dio što nije po voltovima, žandarmi i gardisti.

Srbijanska vlada naoružana neobjašnjivom mržnjom prema Crnoj Gori i njenim moralnim i materijalnim bitnim interesima, a potpomognuta na sramotu i stid od naših Saveznika, u prvom redu zvanične Francuske, sa svojom vojskom čini takva zvjerstva od ničim nezaštićenog Crnogorskog Naroda, kakva se nikada ni od koga činila nijesu.

Ovo je istorijski sramni stid za čitavo Čovječanstvo, koje je prašina bezobzirne Srbijanske politike obmanula i zaslijepila da niti vide niti znadu što se radi u Crnoj Gori od nesretnjeg naroda.

Za sažaljenje su svi oni političari i predstavnici Saveznika koje bi francusko-srbijanska politika u Crnoj Gori mogla i još obmanjivati. Oni treba da znadu da je Podgorička skupština mitom i silom sakupljena ne pitajući narod Crnogorski. Ona je po sve nezakonita i lažna i upravo Skupština Srbijanskih ageneta.

Molim Vas, saopštite našoj Kralj. Vladi, ako članovi konferencije svjetskog mira žele doznati želju Crnogorskog Naroda, neka narede da Srbijanska vlast i vojska odmah napušte Crnogorsku teritoriju, a prepuste Crnogorskom narodu da taj obračun učini među sobom, pa će u kratskom vremenu vidjeti želje i težnje Crnogorskog naroda.

Sve Komisije koje su saveznici u Crnoj Gori izašiljali, pretpostavljam, da nijesu mogle ni iz daleka upoznati se sa željama Crnogorskog naroda, naročito stoga, što su im srbijanske vlasti većinom činili prepreke i smetnje da ne dođu u dodir sa našim narodom i ustašima.

Kroz Crnu Goru vode se najkrvavije borbe u stvari sa Srbijanskom vojskom. Narod Crogorski u mukama se davi a Saveznici su do njega zanijeli glavu.

Crnogorski narod u mukama i patnjama daveći se pita: Zar su naši Saveznici zaboravili da je njihova diplomacija oduzela nam one zemlje koje su naši predci od neprijatelja svojom krvlju oslobodili kao Boku Kotorsku, Sjevernu Albaniju i Skadar pod čijim zidinama leži 10.000 Crnogorskih vitezova.

Ovoga puta kad je Crnogorski narod dao sve što smrtni mogu dati za slobodu naroda, Saveznici odobravaju i ravnodušno posmatraju gdje narod crnogorski Srbijanski bajonet davi potpomognut zvaničnom Francuskom.

Mi pozivamo svakoga pravoga Crnogorca koji je u inostranstvo da hita u svoju domovinu da branimo čast i ponos Crne Gore, našu egzistenciju i suverenitet koja je krvlju i mukom Crnogorskom stečena nizom šest vjekova.

Nedamo nikome da je oskrnavi, ma ko i koliko bilo naših neprijatelja dok ijednoga pravoga Crnogorca ustraje.

Molim Vas, g. Ramadanoviću, izvolite ovaj akt hitno uputiti našojVladi po naročitom kuriru.

           

                                                                    Šef svih ustaša.

                                                               Komandir Krsto Popović«

 

Cuce 30.IX 1919«.   

 

(Navedeno prema: Novak Adžić, “Brigadir Krsto Zrnov Popović (1881-1947)-prilog za portret”, zbornik radova sa naučnog skupa, pod naslovom “Đeneral Krsto Zrnov Popović-ličnost, djelo i vrijeme”, DANU, Cetinje, 2011, str. 99-102).

 

Elem, pustimo istorijske činjenice neka same govore po sebi, svoj smisao i sadržaj, kako je autentično prezentirano, istoriografski, a ovaj, Popovićev, izvještaj iz 1919, jasno govori o srpskoj okupaciji i naslnoj aneksiji Crne Gore, te mu nije potreban bilo kakav naš komentar. Res non verba- (djela, ne riječi), što je stara sentincija iz rimskog prava. Ili sto bi slavni Gete rekao: “Činjenice se ne mogu ignorisati bez opasnosti po ignorante » .