Hvala Bogu, a i ne Hvala mu, vremena je napretek. Samoizolacionog! I svašta ti dođe u misao. Svega se sjetiš, i sve ti je lijepo-gledano iz samoizolacije. Šetam mojom terasom i sa telefona slušam svakojaku muziku. Ubijam vrijeme. A dokle? I tako ,puštam i neke izvorne, zbilja izvorne, prave narodne, popjevke i pjesmice , koje se sada pjevaju obično uz gusle. Naravno, to se dvoje baš slaže. Narodne pjesme i narodni instrument. I nešto razmišljam- zašto mi u Crnoj Gori, koji smo gusle okitili kao niko drugi, i koje su nas opjevale kao nijedan narod, nemamo ni muzej gusala. I guslarskih pjesama. Nešto na tome , doduše, radi guslar Milan Filipović iz Nikšićke Župe. Ali, gusle bi zasluživale državnu počast, čak i neku vrstu instituta. Kao što u Bosni, čini mi se, postoji Institut sevdaha.

I, svakako, gusle bi trebalo zaštittiti , u najširem smislu, sam instrument, ali i ono što se uz njih pjeva. Ne dolikuje guslama dosta toga što je uz njihov zvuk snimljeno. A pravi guslari i ne bi trebalo da svašta pjevaju uz gusle. Trebalo bi zaštititi i drvo od koga se gusle prave. Javorovo, ponajprije. Kažu-najbolji je džever javor, od njega mogu i violine da se izrađuju. Raste u kamenjaru. Ima ga neđe u okolini Mojkovca. Toliko o guslama. A guslama pristaju neke pjesme, mnogi bi danas rekli, seljačke. Nekad su, zaista, pjevane samo na selu, na seoskim zborovima, vašarima, sijelima, posijelima, sjednicima-o praznicima, kod voda, ali i na livadama, kad kosci odahnu od teškog zamahivanja naoštrenom kosom. Danas i gradski momci, bar oni koji su “porijeklom sa sela”, prihvataju tu vrstu pjevanja- u kafanama, kafićima…Manje na svadbama. E , baš svadbe su nam postale konfekcijske. Trube nam, zamislite, sviraju, na ulici, kad izađemo sa vjenčanja. Kao u nekoj tuđoj palanci. Kad se u Crnoj Gori ženilo i udavalo uz trubu?

Na svadbama, uglavnom, po šablonu, onako bez duše, svira se neka glasna muzika, I to ona novokomponovana, takozvani turbo folk. Rijetko da se zapjevaju stare, izvorne, crnogorske , u svakom pogledu, pjesme, pune ljepote, ritmike, melodike, osjećanja, sa raznovrsnom simbolikom. One koje su dio našeg identiteta, naša baština-koliko god to neko ne razumijevao, ili shvatao na drugi način.

Evo za primjer, dvije “seljačke” pjesmice. Njihov tekst sve govori, a još kad ih, i ko umije, da ih lijepo odpjeva, pravi dragulji. Jedna ovako kaže:

“ZA ČIJU SI LJUBAV MALA, MOG DORATA PREPINJALA”. 

Za one koji ne znaju, da objasnimo. Ranije, kad je svako domaćinstvo, posebno u planinskim krajevima Crne Gore, držalo konja, čak i po dvoje kljusadi, kad su se domaćini ponosili dobrim konjem, kad se lijep konj davao komšiji, rođaku, prijatelju, da mu dovede đevojku, ljudi su itekako pazili na konja. Kao danas na automobil. Da mu uvijek bude sit, da bude uglađen. I čim, s proljeća krene trava, konj bi se pripinjao. Veže se za dugaćki lanac ili konop, na čijem je kraju drveni kolac , ili metalni klin, koji se zabode u zemlju, na livadi đe će konj da pase. Kad konj opase parče koje mu je određeno dužinom konopca, premješta se, prepinje se, na drugo mjesto. Nekad i po dva-tri puta na dan. Može se desiti da se zaboravi na to, ili se ne stigne, ali, eto, nađe se neko ko prolazi, slučajno , ili namjerno,i prepne konja. A vidi se kad konja treba prepeti. Kad do same zemlje opase livadu. I ništa kao konj ne oglođe livadu. Eto, naiđe đevojka, zaljubljena u momka, vlasnika konja, i ona ga prepne. E, to je ljubav. Jača, i ljepša, od bilo koje SMS poruke. “Za čiju si ljubav mala, mog dorata prepinjala”. Metafora, ali ljubav.

Druga pjesma:”SRCE, DUŠO I ŽIVOTA POLA, VIŠNJIĆ VIŠNJA IZ VIŠNJIĆA DOLA”. Za antologiju , svakako. Sve je tu, riječi, milozvučni ritam, igra riječi, ama sve. Zamislite-kakva gradacija- prvo, srce, pa dušo, pa života pola. Bogami, da je Andrićeva, ili Jesenjinova, nije joj mane. A ko zna kako je nastala. Kažu da je Višnjić Višnja zaista postojala. Vjerovatno je neki momak, možda kao čobanin, nosio u srcu Višnju. I došla mu, iz srca, pjesma. Neđe je , onda, zapjevao. I tako je Višnja ušla u legendu.

Ostala je divna pjesma. Baš kao i ona “Duni vjetre , malo sa Neretve”.

Momak, Nikšićanin, bio je u vojsci , a srce mu žuđelo za Darom Spasojevom. I jednog dasna, iz te žudnje ote se melodija , koja se i dan- danas čuje“ Duni vjetre, malo sa Neretve, pa rašćeraj po Mostaru tamu, da ja vidim Spasojevu Daru, bil’ se Dara poljubiti dala”.

A koliko je tako nastalo pjesama. Koliko je tog biserja, prosutog u narodu, koje treba sakupiti. I sačuvati. Tako ćemo sačuvati sebe, svoje ime, svoju kulturu, svoj identitet. A trebaće, kaže jedna divna reklama , iz nekih prošlih godina. U današnjem globalizovanom svijetu, u ovome “poslije korone”.