Krševito i bezvodno područje, kakva je Lješanska Nahija,  oduvijek su život tamošnjim mještanima činili teškim i mukotrpnim. Voda se isključivo dobijala s neba, pa su ljudi dragocjene kapi sakupljali u bistijerne. Ta voda je  služila za piće i ostale potrebe, kao i za stoku, dok o navodnjavanju nije bilo ni riječi.

Imućniji seljani  su imali sopstvene  bistijerne, a bilo je i zajedničkih koje  su se uglavnom nalazile na sredini sela. Putevi do imanja su takođe bili loši, do nekih se moglo volovskom zapergom, a do velikog broja samo su mogli  čovjek i životinje.

Bez konja i magaradi život na selu u to vrijeme bio je nezamisliv. Seoske puteve mještani su, koliko su mogli,  sami
izgrađivali, bilo je pomoći i države. Bistijerne su sve do osamdesetih godina prošlog vijeka bile jedini “vodovod”. Tada  je odlučeno da se gradi Lješanski vodovod, ali i u njegovoj izgradnji učestvovali su i stanovnici samodoprinosom. Taj vodovod je poslije više od dvije decenije dat na upotrebu,  ali samo za Donju Nahiju, dok je izgradnja vodovoda za sela Gornje Nahije u toku.

Kako je građen lješanski seoski put uoči samog Drugog svjetskog rata,svjedoči i jedan dokument,  sačuvan iz tog perioda. Radovi u selu Gornji Kokoti u Lješanskoj Nahiji 1938. godine odvijali su se preko, (i) tada nazvanih, javnih radova. Građen je put do zajedničke seoske vode, mještani su je zvali Biomuž, ali u dokumentu piše  Bijomuž.


Inače, za naziv vode postoji legenda koja kaže da je kod te vode neka žena tukla (bila) svog muža, pa otud naziv Bijomuž. Kako god , u njemu i danas ima dovoljno vode, ali tamo odavno niko ne ide, jer se u Gornjim Kokotima koji pripadaju Gornjoj Lješanskoj nahiji mještani vodom snadbijevaju iz vodovoda. Tako je ostala legenda , za koju malo
ko zna, a Bijomuž je davno zaboravljen.

U pomenutom dokumentu naveden je platni spisak (tako se  dokument i zvao) radnika, uposlenih na javnim radovima, koji su, kako je obrazloženo, izvođeni po pravilniku o hitnom pomaganju pasivnih krajeva od 8.oktobra 1938.godine.

Za  pomenute radove, kako  piše na stranicama Platnog spiska,  navodi se da je odobren kredit od 2.000 dinara, a onda spisak ljudi koji su radili na  putu, njihove godine starosti. To su sve bili mještani Gornjih Kokota njih 25, zarada je za većinu iznosila 54 dinara, dok je nekoliko njih  zaradilo 18, 36, 45 i 49 dinara, zavisno od broja sati koje su proveli na radilištu. Ukupan iznos koji je tada isplaćen radnicima iznosio je  1281 dinar.

Na dokumentu  su osim potpisa  rukovodioca rada i isplatioca bili i potpisi prisutnih prilikom isplate, svojeručni potpisi radnika koji su primili novac, a umjesto nepismenih  potpisao se neko drugi.