Potpredsjednik savjeta Mitropolije Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) Stevo Vučinić kazao je u izjavi za portal Aktuelno da se najavljenim izmjenama Zakona o slobodi vjeroispovijesti nastavlja crnogorska identitetska tragedija.

Ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimir Leposavić proslijedio je Vladi izmijenjeni Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica. Kako je to zahtijevala SPC, iz Zakona su izbrisani članovi 61,62,64 tako da SPC ne mora biti registrovana u Crnoj Gori.

Vučinić ističe da je u pitanju ”okupacioni akt” i da bi mudro bilo da svi koji budu glasali za te izmjene, razmisle o dalekosežnim posljedicama koje se, kako ističe, ne mogu ni pretpostaviti.

“Crnogorska identitetska tragedija se nastavlja u još radikalnijem obliku. Afirmišu se crkveni kultovi oblikovani u Rusiji i na Bliskom istoku, preoblikuju se crkve i manastiri u svetosavskome duhu a svetosavlje ponovo doživljava zvjezdane trenutke; naravno, za njega će se naći mjesta i u školama, državnim ustanovama, institucijama i državnim medijima. Sve mi se čini, buduće vrijeme za njega će bit ponovo Periklovo doba. Sudim da glasači DF-a treba da budu zadovoljni novom Vladom, jer će im se ostvariti svi ciljevi čak i oni za koje su mislili da su samo pusti snovi”, navodi Vučinić.

Ne prvi put, kako dodaje, da su Crnogorci dovedeni “uza zid”, i nove nužde porodiće nove snage. Vučinić ističe da će se te snage vidjeti i “demonstrirati javno nezadovoljstvo prilikom usvajanja izmjena Zakona o slobodi vjeroispovijesti kojim se temelji pravni osnov  za upisivanje crnogorske pokretne i nepokretne crkvene baštine na Srbiju”.

“To će biti okupacioni akt, i kao takvome će se prema njemu odnositi, i Ustav ih na to obavezuje. Svi koji budu glasali za te izmjene, mudro bi bilo da razmisle o dalekosežnim posljedicama koje se ne mogu ni pretpostaviti, i svima nam se mogu o glavu obiti. Ako je od kakve koristi, neka znaju i da do danas nema primjera da je istorija častila aktere nečasnoga akta časnim mjestom u nacionalnoj povjesnici. Pitanje crkvene imovine i kulturne baštine opterećivat će crnogorsko društvo, i biće uzrok budućih unutrašnjih sukoba sa nepredvidivim posljedicama, sve dok se pravedno ne riješi. Tu polarizaciju Crna Gora neće moći da sanira dok se ta imovina ponovo ne uzakoni na crnogorsku državu, Crnogorska crkva dobije domicilni status i Crnogorci budu svoji na svome. Dakle, dok Crna Gora ne bude građanska država u kojoj je svima, uključujući i Crnogorce, komotno”, naveo je Vučinić.

                                                        Stevo Vučinić

On podsjeća da smo mi više od sto godina međusobno konfrontirani.

“Kako biva u ratničkom narodu  konfrontacija je dva puta radikalizovana, 1918. i 1941. godine, prerastajući u oružane sukobe sa zastrašujućim posljedicama. Nažalost, iz oba sukoba pobjednici su oblikovani: prvi put, okupacionim srpskim a drugi nacionalnim jugoslovenskim identitetom. Zato su iza Drugoga svjetskoga rata, svakoga građanina koji bi u javnosti samo pomenuo Crnogorski jezik ili Crnogorsku crkvu, crnogorski komunistički rukovodioci čašćavali  progonom, upisom u policijsku Bijelu knjigu i nazivali ga separatistom”, kazao je Vučinić.

Podsjeća da im je pred raspad Jugoslavije na Cetinju upućena prijetnja “nećemo ubijati komarce nego ćemo isušivati bare”.

“Dok je istovremeno srpski identitet indukovan iz Beograda, posredstvom medija i školske literature doživljavao zvjezdane dane; za njega je vrijeme socijalizma u Crnoj Gori bilo Periklovo doba. Tako je oba puta stradao crnogorski identitet; nije doživio afirmaciju, čak je ponižavan. Pred raspad bivše zajedničke domovine, osamdesetih godina prošloga vijeka, svi koji su se nacionalno identifikovali kao Crnogorci u početku samo su nazivani separatistima. Nakon sloma Crne Gore, 1989. godine, povezivani su sa zločinačkom organizacijom iz Drugoga svjetskoga rata i nazivani ustašama. Red bi bio i da pomenem jednu skupinu umišljenih Crnogoraca koji su rukovodili ili se bavili crnogorskim identitetskim pitanjima od 1989. do danas, izuzimajući profesore Fakulteta za crnogorski jezik i književnost sa Cetinja, koja se nije proslavila”, rekao je Vučinić.

Vučinić navodi da se na njih ne treba “ljutiti; doprinijeli su koliko su mogli, znali i umjeli, a mi boljih nijesmo imali”.