Kultura

Goran Sekulović: Vitomir Vito Nikolić: Drumska koračnica smrti kao koračnica života

VREMEPLOV ZA JUGONOSTALGIČARE (III): VITO ILI ĐEČJA USPAVANKA O SMRTI

Apr 11, 2020 3 Komentara

(15 riječi)

Vito je pjesnik smrti, on je pjesnički princ bola i tuge, patnje i smrti, crni vitez, vitez smrti, poeta Hada i śenke Vito se nužno stvaralački našao u Hamletovom sazvježđu i na Hamletovom putu jer je pripadao boljoj strani čovječanstva. Čujmo riječi Branka Miljkovića o Šekspiru: "Veliki pisac je sasvim jasno osetio da svakom čoveku, koji je bolji, koji ima više osećanja i više osetljivosti, ostaje u društvenom životu punom surovosti, poroka i zla, samo jedan put na kome se može održati: to je put Hamletov"

Ako postoji pjesnik koji je u svoju poeziju utkao svo svoje življenje, sav svoj autobiografski opus, to je onda, bez ikakve sumnje, bio Vito Nikolić. To je poezija koja je samo naizgled površna, i tako izgleda samo površnom čitaocu, koji ako je takav u tom slučaju i nije čitaoc, već samo uzaludni čitač samom sebi i svima drugima, tj. pregledač i preletač stihova, njihov besmisleni registrator bez registrature. Vitovi kobajagi laki stihovi su zapravo ozbiljni i u ponajboljem smislu “teški” i poetski i umjetnički gledano izuzetno uspješni, čak i najteži u plemenitom smislu riječi za ljudskost čovjeka, za njegov bitak/biće što nije u njemu a što mu je, čini mu se, na dohvat ruke a opet tako daleko (Andrić je pisao: “Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje!”) i što rije u njemu neprestano ga podsjećajući da je sam na svijetu, da je sam u vasioni koja je opet sama u beskraju, koji je sam i besmislen i bezpočetka i bez svega i svačega, bez bilo kakvog uporišta. Vitu je bilo mnogo teže nego “kratkotrajnim pjesnicima...” (Jovan Hristić), njemu je zapravo bilo i najteže (uprkos tome, njegova poezija je u potpunosti odgovorila svojim misaonim, etičkim, jezičkim i umjetničkim standardima i izričajima, najvišim zahtjevima i shvatanjima poetskog bića kao takvog koje je on pred sobom i pred svojim čitaocima postavio), jer se nije maskirao, krio i samodopadljivo samoreklamirao, bježao, (samo)obmanjivao i (samo)otuđivao da bi opstao i preživio tuđim riječima, nepoznatim i teškim, tzv. knjiškim i akademskim a ustvari za poeziju ništavnim, beznačajnim i nemisaonim pojmovima. Mnoge druge poete su zaista teških, preteških, a zapravo lakih i neobaveznih stihova, tj. u potpunoj suprotnosti sa onim Vitovim.

 “Jednog dana, kada nas ne bude”

 Kako je zapisao Maksim Vujačić, jedan od najboljih poznavalaca ukupnog Vitovog i životnog i poetskog puta (a on je kod njega nesumnjivo nerazdvojan i jedinstven), “čudna je slava ovog crnogorskog pjesnika. S jedne strane to je nevjerovatna popularnost kod tzv. šire čitalačke publike i pomalo zavidnih kolega po peru, s druge strane, kad je u pitanju nadobudna književna kritika i snobovski, malograđanski naš javni književni život – on je gotovo anonimus?!” Ili, kako piše Dragica S. Ivanović: “Nasuprot pesnicima koji već nakon svojih prvih knjiga skreću na sebe pažnju ne samo dnevne kritike, čiji sud često i nije merodavan, jer je opterećen raznim vanliterarnim kriterijumima, već i pažnju ozbiljnih književnih znalaca, a da pri tom širi auditorijum nikada za te pesnike i njihova dela nije ni čuo, ima i takvih poeta sa kojima čitalačka publika odmah uspostavi kontakt, onih za koje svako zna, čiji se stihovi uče napamet i recituju ili citiraju u raznim prilikama, onih za kojima koračaju kolone epigona, a da književna kritika zadugo ostane nema. Među pesnike koje volimo i rado čitamo, ali o njima ne pišemo (a ako se i odlučimo na pisanje odmah se spotaknemo o biografiju) ubraja se i Vitomir Nikolić, kog svi ljubitelji njegove poezije zovu jednostavno i krajnje prisno — Vito.”

                                           Nastavlja se