Goran Sekulović
VREMEPLOV ZA JUGONOSTALGIČARE (II): Kad život śedoči pjesmu Šobić: Čovjek čiste sreće i čiste tuge
Miladin Šobić je zaćutao u pravo vrijeme. U sam sumrak uoči noći nestanka zemlje i države kojoj je podario svoju poeziju i muziku i čiji je dio istorije. Zamislite da je nastavio da piše stihove i nastupa(o) u (ne)vremenu devedesetih, on, on koji je u svojim pjesmama naslutio, predvidio i vidio, tragični i krvavi zaplet, rasplet i građanski rat, kraj i nestanak jedne velike humanističke (i komunističke!) zemlje i države Nade i Utopije – “...građanstvo se kolje!?” (čime kao da je predvidio i aktuelni globalni terorizam) i “Al' medalja svaka zlatna/Ima ono iza plota/Gdje se crna jama kopa/Crno kolo gdje se mota”

“Pjesma
– to sam ja”! (Miladin Šobić, 12. 7. 2016.g.)
“Rasut
u komade / Vezan samo pjesmom / Sebi i životu / Tražim smisao i lijek” (U
pjesmi: “Od druga do druga”, album “Ožiljak”,1981.g.)
Ima, naime, u mnogim
Šobićevim stihovima ne samo puno toga lijepoga i duševnoga za čuti, i stihova i
muzike, već i profetski i proročki datog što se danas doživljuje i očituje kao
ponajbolji opis i slika savremene ljudske situacije i to na globalnom planu.
Jeste da je Šobić poput Arsena Dedića, pisac, između ostalog, i lakših i
laganijih stihova ljubavne sadržine, ali bogami i opšte (naravno, date bez
opštih, obezbojenih mjesta!) životne i društvene suštine, te prije svega
ljubavi kao biti i čovjeka i života u cjelini, što bi filozofi rekli onoga
po čemu je čovjek čovjek. Čak je to kod Šobića možda i prisutnije nego
kod Arsena, pa i bez obzira što je Arsenov opus neuporedivo kvantitativno
bogatiji od Miladinovog. Što se tiče kvaliteta, o ukusima se naravno ne
raspravlja. Posebno kada su takva dva velikana i majstora stiha i muzike u
pitanju.
Arsen je jednom podśetio
na neke teškoće koje imaju kantautori uopšte i posebno šansonjeri na našem
zajedničkom jezičkom području bivše SFRJ. Primijetio je malo u šali a
malo (više) i u zbilji da je mnogo lakše francuskim šansonjerima kada
imaju tako milozvučne, duševne i za ljubav kao stvorene riječi svog jezika.
Ali, zapitao se, što da radi naš šansonjer sa domaćim riječima nimalo skovanim
za tu vrstu autorskog, poetskog i muzičkog, izraza, čija paradigma može biti
jedna – sjekirica? (na crnogorskom jotovanom izrazu djeluje, ipak, nešto
ublaženije). A Šobić je i to “riješio”. Podśetimo se da je u remek-djelu,
pjesmi “Žana” zapisao ove stihove: “Niko ne zna moja Žana/ da si krčma i
kafana/U njedrima bombe dvije/krčmarice najmilije”. Eto kako i krčme i
kafane (ne samo bistroi i kafei), pa čak i bombe mogu biti milozvučne i drage i
tako daleko od najčešće i prizivanih i upotrebljavanih, i to dakako ne samo na
Balkanu, slučajeva kada su one, i ne samo one nažalost, u pitanju. Opore
balkanske riječi, dakle, kod Šobića vidimo da postaju melemne i sposobne za
šansonjerske note poput slavom ovjenčanih francuskih opjevanih stihova za tu
vrstu umjetnosti. I Arsenovih, dakako.
Nije zaista Šobić samo
lak šansonjer i zabavljač, već ozbiljan i uspješan – kakva protivrječnost u
sebi, contadictio in adjecto, ''uspješan pjesnik''!?: vezati uspješnost za
nekoga ko na “ukletom tragu” mora stalno ''neuspješno'' pisati nove pjesme u
nadi da će, ipak, nekako se jednom makar približiti neđe na konačnom,
definitivnom, krajnjem, kraju, onoj posljednjoj, savršenoj,
uzor-ideal-prvotnoj-iskonskoj-izvornoj-biću(bitku)-pjesmi, koja ga je, naravno
nekom tajnom višom silom, i pokrenula na to izuzetno rizično i neizvjesno
putovanje – pjesnik, pjesnik od velikog dara i rezultata koji čini čast
crnogorskoj umjetnosti, i poeziji i muzici.
Podśetimo se na početku
Šobićevih stihova ispjevanih na njegoševskom tragu, uistinu njegoševske jačine
i misaonosti/filozofije: “Što i morskoj pjeni, suđeno je meni/Samo jedan tren
ću gledat’ sunca zrak/Što i morskoj pjeni, suđeno je meni/Jer već me dolje
vuku, dubina i mrak.” A njegovi stihovi ''Svetozara Markovića trideset devet/za
mene lift radi samo na dolje'', doimaju se danas kao važeći za čitavo
čovječanstvo, sa adresom Planete Zemlje koja se uputila samo u jednom,
regresivnom pravcu, pravcu ka ''dolje''. Savremeno čovječanstvo danas izgleda
kao njegov “otkačeni vagon” i moramo istinski podijeliti njegovu zabrinutost
“da l' će po nas ikad doći iko” i ''Vidiš li gdje smo/Vidiš li kud je poš'o
svijet''...(''za kormilom crni vrag''), ali i svo bogatstvo njegovih
“željezničkih” (oštečovječanskih) tuga darovanih u mnogim pjesmama. Viđevši
kako stvari u svijetu stoje i znajući kakva nas sudbina čeka u eventualnom
Trećem svjetskom ratu, Šobić poručuje: “Promjenio bih svijet/al' kako vidim
nemam moć” i “A čovječanstvo kao sizif/Za kamenom hukće muklo…/Gradi puške
gradi bombe/Dobro znade dok se penje/ U četvrtom ratu svjetskom/Oružje će bit
kamenje.”
Zna Šobić da i poslije
svega mora ostati makar neka ljubav, ljubav koja će učiniti da i “ranjena duša”
i “do srca mokar igrač s bolom” što “svojoj duši traži(m) krov,/svojoj duši
traži(m) dom”, lagan san usni o svome “krovu”, o svome “domu”. Makar poslije
svega ostalo samo jedno ''to pseto”. I to je dovoljno za jednu, veliku, pravu,
ljubav. I snove dakako (I život. I smrt). Jer, ''Ne računaj na ljubav više nego
na snove.'' Ipak – uprkos tome što je ''ljubav u krizi'', i što čak ''Ruši se
ljubav, sprat po sprat/Sve ređe se čuje/Da neko nekom želi biti brat/Ruši se
ljubav, zahladnjelo vrijeme'' i što “Prodaše ljubav, prodaće i
tebe(Ismijaše ljubav, ismijaće i tebe)/Da se neko popne da ne vidi/Više ništa
ispod sebe” – “Ljubav je, ljubav je/Živjet' će dovijek/Vjerujem kako će samo sa
njom/Čovjek biti čovjek.” Eto odgovora na vječno pitanje filozofa što čovjeka
čini čovjekom. Bez ljubavi je čovjek pola čovjeka: “Sunce tebi, Sunce meni/Tebi
jedan, meni drugi put…/ A bez tebe sam ko pola čovjeka”, jer čovjek bez doma
i nije čovjek a dom je zapravo tamo đe je ljubav i u ljubavi samoj čak
kao duhovnoj, čistoj, nematerijalnoj suštini i ukupnom ljudskom identitetu –“A
ti me čekaj,/Nek’ tvoja ljubav bude moj dom...”
Da, ''Ruši se ljubav,
sprat po sprat/Sve ređe se čuje/Da neko nekom želi biti brat...’’, ali pjesnik
i u tom oskudnom vremenu ustaje protiv mržnje i rata. Koliko je samo divnih i umnih stihova napisao
protiv rata kao najbesmislenijeg i najapsurdnijeg ljudskog fenomena: “Gitarom
svjetom odo/Tražit druga tražit brata/I u miru i u ljubavi/Svima pjevat protiv
rata”; “Parolu iz mraka dići/Rata neće i ne sme biti/A čovjek se sa
čovjekom/Uvijek treba pobratimiti”. Šobićevi stihovi potvrđuju vjerodostojnost
i višu kosmičku i metafizičku istinu sljedećih stihova Tina Ujevića iz njegove
pjesme ’’Pobratimstvo lica u
svemiru’’: ’’Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego
ti/koji nepoznati od tebe žive tvojim životom,/I ono sve što ti bje, ču i što
sni/gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.//Ne gordi se! Tvoje misli
nisu samo tvoje! One u drugima žive./Mi smo svi prešli iste puteve u mraku,/mi
smo svi jednako lutali u znaku/
traženja, i svim jednako se dive.//Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste
isti./I pamti da je tako od prastarih vremena./I svi se ponavljamo, i veliki i
čisti,/
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.//I snagu nam, i grijehe drugi s
nama dijele,/i oni su naši sami iz zajedničkog vrela./I hrana nam je duše iz
naše opće zdjele,/i sebični je pečat jedan nasred čela.//Stojimo čovjek protiv
čovjeka, u znanju/da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmusa,/a naša krv, i
poraz svih, u klanju,/opet je samo jedna historija duša.//Strašno je ovo reći u
uho oholosti,/No vrlo sretno za očajničku sreću,/da svi smo isti u zloći i
radosti,/i da nam breme kobi počiva na pleću.//Ja sam u nekom tamo neznancu, i
na zvijezdi/dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,/u cvijetu ugaslom,
razbit u svijetu što jezdi,/pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?//Jer sam
ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,/ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;/o
vasiono! ja živim i umirem u svijema;/
ja bezimeno ustrajem u braći.’’
Podarivši, skupa sa
nekoliko kolega velikana šansone, onoj velikoj jugoslovenskoj zajednici
antiratnu mogućnost koja ne samo da nije iskorišćena već nije ni razmatrana,
Miladin Šobić je iznenada zaćutao. U pravo vrijeme. U “mračnoj noći duše”
(sveti Jovan od Krsta), u sam sumrak uoči noći (“a u noći su sve krave crne” –
Helderlin) nestanka zemlje i države kojoj je podario svoju poeziju i muziku i
čiji je dio istorije. Zamislite da je nastavio da piše stihove i nastupa(o) u
(ne)vremenu devedesetih, on, on koji je u svojim pjesmama ne samo naslutio,
predvidio i vidio tragični i krvavi zaplet, rasplet i građanski rat, kraj i
nestanak jedne velike humanističke (i komunističke!) zemlje i države Nade i
Utopije (i na svjetskoj ravni, a o kojoj je i sam napisao lijepe stihove i
note, kao i muziku na stihove drugih poput onih u pjesmi “Dok zbori Tito”
Dušana Kostića) – “Četa luđaka, ne da se rijeci/A batina tuče, bez kičme je
bolje/Ljuti se stoka al' bodre me preci/Skupo je voće, građanstvo se kolje” (čime
kao da je predvidio i aktuelni globalni terorizam) i “Al' medalja svaka
zlatna/Ima ono iza plota/Gdje se crna jama kopa/Crno kolo gdje se mota” – već
je dao i opis, suštinu, dijagnozu i kritiku nadolazećih kriznih vremena
globalnog svijeta i čovječanstva u cjelini, neautentičnih života i vrijednosti,
kada bez obzira na cijenu vlada isključivo želja za profitom, bogatstvom,
vlašću i moći, “Kada svako pita,/'Đe je lova”, kada “Jadni čovjek danas svoju
sreću novcem mjeri.../I u trci za bogatstvom/Čovječanstvo hrđu hvata/Jer ne
gleda niko nikog/Drug na druga brat na brata'', kada “Svijet pjeva pušti
fer/Muti, laži, pravi ime/Budi car i milioner...” Na sve to pjesnik se smije i
viče “Ostavi me/Ostavi me/Ostavi me” poručujući: “A zar ne bi bilo ljepše sad,/Misliti
na vinograd,/Kao dragom dičite se njime,/Čuvati ga zime” i “A zašto ne bit
običan,/Voljet male stvari,/Zašto svako mora biti glavni,/Šta to lijepo ima
obraz zakrpljen s flekom,/Zašto s tugom gledam za čovjekom.”
Nije htio Miladin Šobić
da (u)prlja svoje stihove, svoju muziku. Nije htio da prlja svoje pjesme,
samoga sebe, jer, kako reče: ‘’Pjesma – To sam ja’’. Vidio je veoma dobro kakva
je stvarnost na pomolu, kakva se ’’igra’’ igra (prava igra se igra radi sebe
same, radi igre kao igre, a ovđe su u pitanju neke druge ''igre'') i u njoj
nije htio da učestvuje. Nije htio da iznevjeri sebe, svoje poštovaoce i
poklonike, svoje stihove, htio je da do kraja ostane svoj, da bude bez ostatka
u svojim pjesmama, u svojoj muzici, u svojoj glavi. Nije htio da budu ''Filmovi
tuđi/A ja moja traka''. Imao je snage i hrabrosti (reče Arsen da ‘’ne može biti
strah, već hrabrost temelj u životu’’, a dokaz za to je upravo Šobić, jer da
nije tako ne bi nam ostavio svoje divne pjesme), ljudskosti i časti (''Nema tih
para za moje cijene''; ''Ja nosim kičmu čeličnu šinu/Ne volim kada glava mi
pada/S njom spajam zemlju i visinu/I kad se leti i kad se strada''; ''Ne
pokušavaj mijenjat' me/Ovo je ipak moja glava...''; ''Ne daj da tebe
mijenja neko/Budi do kraja to što jesi...''), osobenog soja i sojluka (''Kažu
da sam čudan soj/Ne valja Šobiću bit' heroj''), poštenja i viteštva (''Ja se
pjesmom bunim/Ja ljubavlju borim/Ničeg se ne bojim/Ničeg se ne bojim''), što
sve mogu samo uistinu veliki, da shvati i zapjeva, i time, u njegovom slučaju,
u isto vrijeme i da sagori jednom za svagda svoj neizmjeran talenat i da
razgori opet jednom za svagda svoj neizmjerni humanitet: ‘’Uvijek drugi
mirni u zbrci/Uvijek drugi sa srećom svježom/A ja nevičan prljavoj trci/Smijem
se čestit nad praznom mrežom/Al' ja imam sebe u sebi/Poštenog druga/ I volim
što su tako čiste/Moja sreća, moja tuga.'' Filozofi kažu da je čista savjest i
moralni sud (a o tome Miladin ovđe pjeva) ono božansko u čovjeku, ono najviše
što čovjek može da učini da bi potvrdio da je božanskog porijekla, kako piše
Bela Hamvaš.
Eto, zašto sve Miladin
Šobić gleda s tugom za čovjekom…Imao je i imali smo velikih razloga za tako
nešto, a njih je danas poslije trideset godina i jedne pune ljudske generacije
još neuporedivo više i to onih koje i na globalnom planu sve više zatamnjuju
bilo koju Nadu i Utopiju, tako potrebnih ipak nepresahloj i vječnoj čovjekovoj
čežnji ka humanoj i boljoj Zemlji budućnosti, čežnji koja dok postoji śedoči da
s čovjekom i njegovom istorijskom borbom (bombom!?) nije još uvijek gotovo za
svagda kao što su to neki pomislili i knjigama pokušali ovjeriti upravo tamo
neđe neposredno nakon što je Miladin Šobić, dakle, u pravo vrijeme, okačio
svoje umjetničke ‘’kopačke o klin’’. Jer, podśetimo se, što da ne!, i riječi iz
programa nekadašnjeg Saveza komunista Jugoslavije da ‘’ništa što je stvoreno ne
sme za nas biti toliko sveto da ne bi moglo biti prevaziđeno i da ne bi
ustupilo mesto onome što je još naprednije, još slobodnije, još ljudskije!’’
Nije valjda da smo zadovoljni današnjim svijetom, čovjekom i životom?! Il' što
bi rekao Miladin Šobić: ''A zar nije štos/Životu razbit nos''?!
Šobićeva ‘’Duša k'o
snijeg čista…’’(‘’Ne može svašta da se gura u moj svijet’’), njegovi stihovi
''Što ih svija struna moja'' (‘’Gitara mi samo osta/Njene strune moje suze’’),
danas su jedina terapija, jedini lijek i svakako dio onih istinskih suza za
svaku dušu koja ''ne znade kud da krene/kad je ovi puti lažu''. Jer, ‘’Duša
tvoja ako jednom/Mimo volje sama krene/Tražit spokoj, mir i ruke/Dušu moju,
tražit' mene/A ne znade kud da krene/Kad je ovi puti lažu/Tad' stihovi nek' joj
kažu/Što ih svija struna moja/Da zna, to sam ja, to sam ja’’. Da, kako reče
Miladin Šobić po uručenju Trinaestojulske nagrade, nadamo se ’’tragom svoje
poslednje suze’’ – ’’Pjesma – To sam ja’’. Za sva vremena. Vječna vrijednost za
vječnu Crnu Goru, za vječnost čovjeka kao takvog, za njegovu vječnu radost i
bol.
1 Komentara
YBjWmrxFp Postavljeno 15-07-2023 20:54:50
Inhalational anaesthetics as an adjunct to ventilator management in severe status asthmaticus viagra and cialis online
Odgovori ⇾