“Pjesma – to sam ja”! (Miladin Šobić, 12. 7. 2016.g.)

“Rasut u komade / Vezan samo pjesmom / Sebi i životu / Tražim smisao i lijek” (U pjesmi: “Od druga do druga”, album “Ožiljak”,1981.g.)

 Pjesnik je biće najośetljivije na svijetu.  Zato je Miladin Šobić napisao i ove stihove: “Sa mukom pod rukom/Tražim nadu u padu/A gađa me aplauz,/gađa me smijeh” i “A znam da se igram oštrim brijačem'”. U biti, pjesniku već od njegovog prvog stiha i ne treba ništa ne-pjesnički. Ni aplauza ni smijeha, ni oduševljenja ni podrške, ni slaganja ni nagrada: nagrada Šobiću je zapravo trebala svima nama da, prvo, uklonimo nečistu savjest zato što nijesmo mnogo ranije prepoznali argument za nju i dali je, dakle, na vrijeme, drugo, da i dalje održavamo (samo)obmanu, iluziju i privid o našoj apsolutnoj privrženosti ljudskim vrijednostima i čovjekoljublju o kojima govori pjesnik i, treće, da zaboravimo (kolektivna amnezija) na krucijalnu činjenicu da se i ranije i danas u praksi nedovoljno borimo za njihovo oživotvorenje. Pjesniku je dovoljna samo pjesma: “Ja sam svik’o da ne brine niko, o meni/O meni, o meni, o meni” (Naravno da mu ne treba, i to osobito autoru pjevaču, ni ovaj zapis, koji svoje opravdanje može imati samo u pokušaju prenošenja, od strane višedecenijskog slušaoca, doživljaja pojedinih Šobićevih stihova). I zato, kako Šobić lijepo reče ovih dana: “Pjesma – To sam ja” (u jednoj pjesmi poput svoje sabraće i najvećih svjetskih pjesnika koji su, kao i on, to takođe dakako ośećali zapisao je i ovo: “Vodi me pjesma/ukleti trag”), jer zaista on jednom jedinom svojom pjesmom i riječju imenuje ono čemu naučnici i teoretičari posvećuju tomove knjiga! Slušajući Šobića jednostavno znamo – to je ono (pravo dakako)! I čini se, nema boljeg pristupa kada se govori o Šobićevom djelu od jedne ovakve njegove konstatacije, od samog Šobićevog stiha (stila!) i njegovog izgovorenog iskaza, njegovog vjeruju, njegovog kreda, kojega svaki autor pjevač pośeduje, jer on čitavim svojim životom śedoči svoju pjesmu (''Pjesmom pričam život svoj'' i ''Ja sam čitav stao u vene''). A puno je, prepuno je  njegovih stihova  koji to jesu, trebaju i mogu biti i koji trajno pripadaju škrinji crnogorske i svjetske riznice poezije i šansone (naravno da jezik određuje pjesmu i u tom smislu i jezik i glas su dokazi onoga što  autor pjevač “proizvodi”, odnosno glas “potpisuje” rukopis).

Ima, naime, u mnogim Šobićevim stihovima ne samo puno toga lijepoga i duševnoga za čuti, i stihova i muzike, već i profetski i proročki datog što se danas doživljuje i očituje kao ponajbolji opis i slika savremene ljudske situacije i to na globalnom planu. Jeste da je Šobić poput Arsena Dedića, pisac, između ostalog, i lakših i laganijih stihova ljubavne sadržine, ali bogami i opšte (naravno, date bez opštih, obezbojenih mjesta!) životne i društvene suštine, te prije svega ljubavi kao biti i čovjeka i života u cjelini, što bi filozofi rekli onoga po  čemu je čovjek čovjek. Čak je to kod Šobića možda i prisutnije nego kod Arsena, pa i bez obzira što je Arsenov opus neuporedivo kvantitativno bogatiji od Miladinovog. Što se tiče kvaliteta, o ukusima se naravno ne raspravlja. Posebno kada su takva dva velikana i majstora stiha i muzike u pitanju.

Arsen je jednom podśetio na neke teškoće koje imaju kantautori uopšte i posebno šansonjeri na našem zajedničkom jezičkom području bivše SFRJ. Primijetio je malo u šali  a malo (više) i u zbilji  da je mnogo lakše francuskim šansonjerima kada imaju tako milozvučne, duševne i za ljubav kao stvorene riječi svog jezika. Ali, zapitao se, što da radi naš šansonjer sa domaćim riječima nimalo skovanim za tu vrstu autorskog, poetskog i muzičkog, izraza, čija paradigma može biti jedna – sjekirica? (na crnogorskom jotovanom izrazu djeluje, ipak, nešto ublaženije). A Šobić je i to “riješio”. Podśetimo se da je u remek-djelu, pjesmi “Žana” zapisao ove stihove: “Niko ne zna moja Žana/ da si krčma i kafana/U  njedrima bombe dvije/krčmarice najmilije”. Eto kako i krčme i kafane (ne samo bistroi i kafei), pa čak i bombe mogu biti milozvučne i drage i tako daleko od najčešće i prizivanih i upotrebljavanih, i to dakako ne samo na Balkanu, slučajeva kada su one, i ne samo one nažalost, u pitanju. Opore balkanske riječi, dakle, kod Šobića vidimo da postaju melemne i sposobne za šansonjerske note poput slavom ovjenčanih francuskih opjevanih stihova za tu vrstu umjetnosti. I Arsenovih, dakako.

Nije zaista Šobić samo lak šansonjer i zabavljač, već ozbiljan i uspješan – kakva protivrječnost u sebi, contadictio in adjecto, ''uspješan pjesnik''!?: vezati uspješnost za nekoga ko na “ukletom tragu” mora stalno ''neuspješno'' pisati nove pjesme u nadi da će, ipak, nekako se jednom makar približiti neđe na konačnom, definitivnom, krajnjem, kraju, onoj posljednjoj, savršenoj, uzor-ideal-prvotnoj-iskonskoj-izvornoj-biću(bitku)-pjesmi, koja ga je, naravno nekom tajnom višom silom, i pokrenula na to izuzetno rizično i neizvjesno putovanje – pjesnik, pjesnik od velikog dara i rezultata koji čini čast crnogorskoj umjetnosti, i poeziji i muzici.

Podśetimo se na početku Šobićevih stihova ispjevanih na njegoševskom tragu, uistinu njegoševske jačine i misaonosti/filozofije: “Što i morskoj pjeni, suđeno je meni/Samo jedan tren ću gledat’ sunca zrak/Što i morskoj pjeni, suđeno je meni/Jer već me dolje vuku, dubina i mrak.” A njegovi stihovi ''Svetozara Markovića trideset devet/za mene lift radi samo na dolje'', doimaju se danas kao važeći za čitavo čovječanstvo, sa adresom Planete Zemlje koja se uputila samo u jednom, regresivnom pravcu, pravcu ka ''dolje''. Savremeno čovječanstvo danas izgleda kao njegov “otkačeni vagon” i moramo istinski podijeliti njegovu zabrinutost “da l' će po nas ikad doći iko” i ''Vidiš li gdje smo/Vidiš li kud je poš'o svijet''...(''za kormilom crni vrag''), ali i svo bogatstvo njegovih “željezničkih” (oštečovječanskih) tuga darovanih u mnogim pjesmama. Viđevši kako stvari u svijetu stoje i znajući kakva nas sudbina čeka u eventualnom Trećem svjetskom ratu, Šobić poručuje: “Promjenio bih svijet/al' kako vidim nemam moć” i “A čovječanstvo kao sizif/Za kamenom hukće muklo…/Gradi puške gradi bombe/Dobro znade dok se penje/ U četvrtom ratu svjetskom/Oružje će bit kamenje.”

Zna Šobić da i poslije svega mora ostati makar neka ljubav, ljubav koja će učiniti da i “ranjena duša” i “do srca mokar igrač s bolom” što “svojoj duši traži(m) krov,/svojoj duši traži(m) dom”, lagan san usni o svome “krovu”, o svome “domu”. Makar poslije svega ostalo samo jedno ''to pseto”. I to je dovoljno za jednu, veliku, pravu, ljubav. I snove dakako (I život. I smrt). Jer, ''Ne računaj na ljubav više nego na snove.'' Ipak – uprkos tome što je ''ljubav u krizi'', i što čak ''Ruši se ljubav, sprat po sprat/Sve ređe se čuje/Da neko nekom želi biti brat/Ruši se ljubav, zahladnjelo vrijeme''  i što “Prodaše ljubav, prodaće i tebe(Ismijaše ljubav, ismijaće i tebe)/Da se neko popne da ne vidi/Više ništa ispod sebe” – “Ljubav je, ljubav je/Živjet' će dovijek/Vjerujem kako će samo sa njom/Čovjek biti čovjek.” Eto odgovora na vječno pitanje filozofa što čovjeka čini čovjekom. Bez ljubavi je čovjek pola čovjeka: “Sunce tebi, Sunce meni/Tebi jedan, meni drugi put…/ A bez tebe sam ko pola čovjeka”, jer čovjek bez doma i  nije čovjek a dom je zapravo tamo đe je ljubav i u ljubavi samoj čak kao duhovnoj, čistoj, nematerijalnoj suštini i ukupnom ljudskom identitetu –“A ti me čekaj,/Nek’ tvoja ljubav bude moj dom...”

Da, ''Ruši se ljubav, sprat po sprat/Sve ređe se čuje/Da neko nekom želi biti brat...’’, ali pjesnik i u tom oskudnom vremenu ustaje protiv mržnje i rata.  Koliko je samo divnih i umnih stihova napisao protiv rata kao najbesmislenijeg i najapsurdnijeg ljudskog fenomena: “Gitarom svjetom odo/Tražit druga tražit brata/I u miru i u ljubavi/Svima pjevat protiv rata”; “Parolu iz mraka dići/Rata neće i ne sme biti/A čovjek se sa čovjekom/Uvijek treba pobratimiti”. Šobićevi stihovi potvrđuju vjerodostojnost i višu kosmičku i metafizičku istinu sljedećih stihova Tina Ujevića iz njegove pjesme ’’Pobratimstvo lica u svemiru’’: ’’Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti/koji nepoznati od tebe žive tvojim životom,/I ono sve što ti bje, ču i što sni/gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.//Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive./Mi smo svi prešli iste puteve u mraku,/mi smo svi jednako lutali u znaku/
traženja, i svim jednako se dive.//Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti./I pamti da je tako od prastarih vremena./I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,/
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.//I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,/i oni su naši sami iz zajedničkog vrela./I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,/i sebični je pečat jedan nasred čela.//Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju/da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmusa,/a naša krv, i poraz svih, u klanju,/opet je samo jedna historija duša.//Strašno je ovo reći u uho oholosti,/No vrlo sretno za očajničku sreću,/da svi smo isti u zloći i radosti,/i da nam breme kobi počiva na pleću.//Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi/dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,/u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,/pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?//Jer sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,/ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;/o vasiono! ja živim i umirem u svijema;/
ja bezimeno ustrajem u braći.’’

Podarivši, skupa sa nekoliko kolega velikana šansone, onoj velikoj jugoslovenskoj zajednici antiratnu mogućnost koja ne samo da nije iskorišćena već nije ni razmatrana, Miladin Šobić je iznenada zaćutao. U pravo vrijeme.  U “mračnoj noći duše” (sveti Jovan od Krsta), u sam sumrak uoči noći (“a u noći su sve krave crne” – Helderlin) nestanka zemlje i države kojoj je podario svoju poeziju i muziku i čiji je dio istorije. Zamislite da je nastavio da piše stihove i nastupa(o) u (ne)vremenu devedesetih, on, on koji je u svojim pjesmama ne samo naslutio, predvidio i vidio tragični i krvavi zaplet, rasplet i građanski rat, kraj i nestanak jedne velike humanističke (i komunističke!) zemlje i države Nade i Utopije (i na svjetskoj ravni, a o kojoj je i sam napisao lijepe stihove i note, kao i muziku na stihove drugih poput onih u pjesmi “Dok zbori Tito” Dušana Kostića) – “Četa luđaka, ne da se rijeci/A batina tuče, bez kičme je bolje/Ljuti se stoka al' bodre me preci/Skupo je voće, građanstvo se kolje” (čime kao da je predvidio i aktuelni globalni terorizam) i “Al' medalja svaka zlatna/Ima ono iza plota/Gdje se crna jama kopa/Crno kolo gdje se mota” – već je dao i opis, suštinu, dijagnozu i kritiku nadolazećih kriznih vremena globalnog svijeta i čovječanstva u cjelini, neautentičnih života i vrijednosti, kada bez obzira na cijenu vlada isključivo želja za profitom, bogatstvom, vlašću i moći, “Kada svako pita,/'Đe je lova”, kada “Jadni čovjek danas svoju sreću novcem mjeri.../I u trci za bogatstvom/Čovječanstvo hrđu hvata/Jer ne gleda niko nikog/Drug na druga brat na brata'', kada “Svijet pjeva pušti fer/Muti, laži, pravi ime/Budi car i milioner...” Na sve to pjesnik se smije i viče “Ostavi me/Ostavi me/Ostavi me” poručujući: “A zar ne bi bilo ljepše sad,/Misliti na vinograd,/Kao dragom dičite se njime,/Čuvati ga zime” i “A zašto ne bit običan,/Voljet male stvari,/Zašto svako mora biti glavni,/Šta to lijepo ima obraz zakrpljen s flekom,/Zašto s tugom gledam za čovjekom.”

Nije htio Miladin Šobić da (u)prlja svoje stihove, svoju muziku. Nije htio da prlja svoje pjesme, samoga sebe, jer, kako reče: ‘’Pjesma – To sam ja’’. Vidio je veoma dobro kakva je stvarnost na pomolu, kakva se ’’igra’’ igra (prava igra se igra radi sebe same, radi igre kao igre, a ovđe su u pitanju neke druge ''igre'') i u njoj nije htio da učestvuje. Nije htio da iznevjeri sebe, svoje poštovaoce i poklonike, svoje stihove, htio je da do kraja ostane svoj, da bude bez ostatka u svojim pjesmama, u svojoj muzici, u svojoj glavi. Nije htio da budu ''Filmovi tuđi/A ja moja traka''. Imao je snage i hrabrosti (reče Arsen da ‘’ne može biti strah, već hrabrost temelj u životu’’, a dokaz za to je upravo Šobić, jer da nije tako ne bi nam ostavio svoje divne pjesme), ljudskosti i časti (''Nema tih para za moje cijene''; ''Ja nosim kičmu čeličnu šinu/Ne volim kada glava mi pada/S njom spajam zemlju i visinu/I kad se leti i kad se strada''; ''Ne pokušavaj mijenjat' me/Ovo je ipak moja glava...''; ''Ne  daj da tebe mijenja neko/Budi do kraja to što jesi...''), osobenog soja i sojluka (''Kažu da sam čudan soj/Ne valja Šobiću bit' heroj''), poštenja i viteštva (''Ja se pjesmom bunim/Ja ljubavlju borim/Ničeg se ne bojim/Ničeg se ne bojim''), što sve mogu samo uistinu veliki, da shvati i zapjeva, i time, u njegovom slučaju, u isto vrijeme i da sagori jednom za svagda svoj neizmjeran talenat i da razgori opet jednom za svagda svoj  neizmjerni humanitet: ‘’Uvijek drugi mirni u zbrci/Uvijek drugi sa srećom svježom/A ja nevičan prljavoj trci/Smijem se čestit nad praznom mrežom/Al' ja imam sebe u sebi/Poštenog druga/ I volim što su tako čiste/Moja sreća, moja tuga.'' Filozofi kažu da je čista savjest i moralni sud (a o tome Miladin ovđe pjeva) ono božansko u čovjeku, ono najviše što čovjek može da učini da bi potvrdio da je božanskog porijekla, kako piše Bela Hamvaš.

Eto, zašto sve Miladin Šobić gleda s tugom za čovjekom…Imao je i imali smo velikih razloga za tako nešto, a njih je danas poslije trideset godina i jedne pune ljudske generacije još neuporedivo više i to onih koje i na globalnom planu sve više zatamnjuju bilo koju Nadu i Utopiju, tako potrebnih ipak nepresahloj i vječnoj čovjekovoj čežnji ka humanoj i boljoj Zemlji budućnosti, čežnji koja dok postoji śedoči da s čovjekom i njegovom istorijskom borbom (bombom!?) nije još uvijek gotovo za svagda kao što su to neki pomislili i knjigama pokušali ovjeriti upravo tamo neđe neposredno nakon što je Miladin Šobić, dakle, u pravo vrijeme, okačio svoje umjetničke ‘’kopačke o klin’’. Jer, podśetimo se, što da ne!, i riječi iz programa nekadašnjeg Saveza komunista Jugoslavije da ‘’ništa što je stvoreno ne sme za nas biti toliko sveto da ne bi moglo biti prevaziđeno i da ne bi ustupilo mesto onome što je još naprednije, još slobodnije, još ljudskije!’’ Nije valjda da smo zadovoljni današnjim svijetom, čovjekom i životom?! Il' što bi rekao Miladin Šobić: ''A zar nije štos/Životu razbit nos''?!

Šobićeva ‘’Duša k'o snijeg čista…’’(‘’Ne može svašta da se gura u moj svijet’’), njegovi stihovi ''Što ih svija struna moja'' (‘’Gitara mi samo osta/Njene strune moje suze’’), danas su jedina terapija, jedini lijek i svakako dio onih istinskih suza za svaku dušu koja ''ne znade kud da krene/kad je ovi puti lažu''. Jer, ‘’Duša tvoja ako jednom/Mimo volje sama krene/Tražit spokoj, mir i ruke/Dušu moju, tražit' mene/A ne znade kud da krene/Kad je ovi puti lažu/Tad' stihovi nek' joj kažu/Što ih svija struna moja/Da zna, to sam ja, to sam ja’’. Da, kako reče Miladin Šobić po uručenju Trinaestojulske nagrade, nadamo se ’’tragom svoje poslednje suze’’ – ’’Pjesma – To sam ja’’. Za sva vremena. Vječna vrijednost za vječnu Crnu Goru, za vječnost čovjeka kao takvog, za njegovu vječnu radost i bol.