Stidite li se …
Piše
Predrag Zakov Boljević
Gledam s kakvim dostojanstvom, prije neki dan, Srpski ljekari ispratiše svog vrhovnog vjerskog poglavara, njegovu svetost patrijarha srpskog, Irineja, gledam i sram me od samog sebe, u zemlju bih da propadnem. Do`tori crnogorski vas par stotina, od par `iljada časnih i čestitih ljekara crnogorskih, koji potpisaste protiv države, koja vas je iškolovala, uhljebila i raznorazne specijalizacije dala zarad interesa tuđeg popa i tuđe crkve. Vi medicinski djelatnici iz Kliničkog centra Crne Gore, koji nagrnuste da upokojenog Vladiku Amfilohija, mimo svih božjih i svjetovnih zakona ispratite, viđeste li večeras, kako to uradiše vaše srpske kolege.
Dostojanstveno, kako to rade rodoljubi, kako i dolikuje ponosnom srpskom medicinaru, struci i nauci, a ne kao vi, rukoljubi, mimo svih ljudskih, moralnih i etičkih zakona i pravila, za inat narodu crnogorskom i svim onim što se crnogorstvom diče, vi kao svi prebjezi, u svim vremenima, da ne rečem koju jaču riječ, dabi ste se dokazali za kakvi budući benefit u Biogradu, vi se moraste pokazat većim Srbima od bilo kog etničkog Srbina. Što košta da košta, do potonjeg vašeg pacijenta, nagrnuste da se nađete u mimohodu i ispratite vladiku na njegovom potonjem putovanju, a sa njime i pokojeg vašeg pacijenta, kad se vrnuste da ih pogledate.
Agitovali ste ponosno, da ponosnije nijeste mogli biti, vi dotori, inžinjer, advokati, univerzitetski proifeori i obični narode za interse tuđe države, tuđih popova koji su metali crkve i crkvice sa tuđim barjacima i tuđim svecima, đe su šćeli i kad su šćeli, dovodili tuđe popove i popadije, zatirali nam korijene. Huškali vas, sa žaljenjem moram reći vrlo, vrlo uspješno, na crnogorski alaj barjak, ubjeđujući vas vrlo uspješno da nije vaš, da ga vaši nasljednici junački, pod okriljem noći, śčahu uždi da im je moglo bit, ma im ne mogaše biti, niti će im moć bit.
No, da ne bude da ste vi jedino nešto nekom krivi, nijeste ja ti jemac, a da ste učinjeli nešto čega ćete tek da se u budućnosti stidite, bojim se da jeste! Sami ste se uredno popisali, mobilnim aparatom među sobom uslikali, na mrežu metnuli, da se ne zaboravi. I tako, nijesmo Vas mi, vaša braća po krvi i vjeri, vaše komšije i prijatelji prebrojavali i slikali, vi to sami uradiste, nama to ne dolikuje. No, reče li vam ko da, ko se jednom turi na ovu belosvjetsku mrežu, što je internetom zovu, za vijek vjekova i slikom i riječju ostaje na njoj, za daleka neka pokljenja. Jeste li sigurni da će neki vaš daleki potomak, častan i čestit građanin crnogorski, biti ponosan na vaše današnje činjenje, kad vaše ime pročita i sliku prepozna u spiskovima rukoljuba od Berana do mora sinjega, podržavaoca interesa tuđe crkve i tuđih ljuđi što ih popom zovu, protiv države crnogorske.
No ne bih spominja vlast, i stavlja vas do`tore u isti čabar s njom, da ne bi večerašnjeh događaja u Beogradu. Jes, vaistina bilo zastiđe i od crnogorske političke bulumente, trenutne bruke i sramote crnogorske, kojoj dopade da vrši vlast. Ođe su se junačili, cjelivali preminulog vladiku, a u Beograd sa N95 maskakam, mirno, manji od makova zrna, ka vazda kad na kanabe po smjernice kod Vožda prihode, nijesu se smjeli primać kovčeg, a kamoli pomisliti da cjelivaju staklo na pokrovu.
Viđeste li, čudo vas ne viđelo, crnogorski bivši vlastodršci, kako izgleda kad vršiš vlast, kad se vlast, makar na trenutak i zarad sama sebe, izjasni i reče nema okupljanja. Nema popa, nema popadije, lelekača i spontano okupljenih narodnija masa da kleknu i zaleleču pred beogradskom klinikom za pokojnim patrijarhom, kao što ovi naši uz vašu prećutnu saglasnost, a moguće i prećutnu podršku, činjahu za vladikom.
Da, da bivši, uz vašu saglasnost, da vas je imalo, da ste znali što činite i rašata treba to da činite, niti bi vas srušili, niti smjeli učinjet išta od onog, na što se sav civilizovani i necivilizovani svijet grozio i smija. Što mislite koji bi ljekar ili medicinski djelatnik osta na rabotu da se Vučku i srpskoj vlasti usprotivio i noćas pohrlilo sa drugih odjeljenja da napravi mimohod, koji pop ili popadija bi se više ikad, kakvom hramu mogao primać, a kamoli ući, vjeru da ispovijeda u državi Srbiji, da je noćas mimo Vučkove naredbe krenuo da kadi po Beogradskoj klinici i tamjanom Covid razgoni.
Koji bi crnogorski ambasador pretekao i jutro dočeka u državi Srbiji, da se noćas šetka, ka srpski, po crnogorskom kliničkom centru, ili što mislite bi li moglo napamet past, a ne da pokuša da učini i prošeta bolnicom na karaburmi, kakvom crnogorskom biznismenu srpskija korijena, mimo Vučkove naredbe, kao srpski biznismeni crnogorskih korijena što se šetaše po crnogorskom KBC-u. I sve to u tišini vlasti, pa makar i tehničke, crnogorske koja ka i vazda kad je muka bila, zaćutala, nije u mandatu, veli. Naše minstarstvo inostranih djela, nije odavle, pa se još nijesu śetili što im je u opisu posla i kako bi se mogli zahvalit na saradnji srpskom ambasadoru, kad se śeta i ruga i sprda sa dostojanstvom države domaćina. Kad se śete belaj će učinjet, oće ja ti jemac, znam ja njih.
„Učili su učili od srede do petka, al` se nijesu makli dalje od početka“, ovaj bi stih dječije pjesme, velikog čika Jove Jovanovića-Zmaja, valjalo isklesat iznad ulaznih vrata zgrade crnogorske vlade, za nauk nekim budućim vladama, kako se ne valja ophoditi prema dostojanstvu države i naroda, kako ga valja branit i znat odbranit. Ćutanje na uvrede i nepočistva gostujućih političara i diplomatskog kora, ne odgovaranje na agitovanje protiv imena i korijena države, ne postupanje po njenim zakonima, nije odraz demokratije i dostojanstven odgovor, već odraz ne moći, ne
znanja, ne zainteresovanosti za interese države i naroda svog, odraz poltronstva i sluganstva tuđim interesima.
I zato se ja noćas stidim, i zato me dok ovo čitaju pojedini sugrađana proklinju te im popove diram u ovaj zli čas, dosta bivših i budućih političara, psuje i kao buduća minstarka svega i svačega, kunu i proklinju, a ja bih samo da me ostave na miru i omoguće mi da u mojoj državi, budem to što jesam, Crnogorac, ne po mjestu rođenja već po narodnosti. Da mi se ne rugaju sa jezikom i dozvole da zborim crnogorski. Da se ne iščuđavaju kako ja to više volim Cetinje, Berane, Nikšić ili Bar, od Biograd, Novog Sada, Niša ili Kragujevca. Da me ne pitaju kako su mi to Rumija, Lovćen, Kom i Durmitor svetionici i kameni međaši istorijskog postojanja, a ne Kopaonik, Avala, Fruška gora ili Rudnik.
Otišao je DPS, jes vala osta Milo, a do kad će ne znamo, možda za navijek a možda ne, ali kao što se vidi, osta popriličan broj Crnogoraca da zaokruži i odbrani državu Crnogorsku od još jedne pošasti ka i mnogo puta kroz istoriju. Nekad bili topovi, danas došli popovi, ama su i topovi prošli kako su prošli i otišli u anale istorije crnogorske, tako će i srpski popovi za njima brzija dana.
Mnogo su veće ale od srpskija popova, na Crnu Goru udarale, ama su i mnogi naši ljudi njima prilazili, ma nas je poviše ostajalo i zato smo preticali i sve ih nadživjeli. Nema više moćnija svjetskija ala, kao što neće bit ni popova srpskih u zemlji crnogorskoj, ma je Crne Gore i crnogoraca bivalio i biće ih
dok je Lovćena i Durmitora,
dok je Koma i Rumije,
dok je mora pod Barom i Kotorom,
dok je Sunca i dok je Grahovca,
dok je sloge i napretka,
dok je bratsva i ljubavi,
dok je nas i dok je potomstva.
0 Komentara