Društvo

Primjer kako biti veliki u svom poslu

Nov 04, 2020 1 Komentara

(15 riječi)

Piše
Milan Roćen

Otišla je nenadno, nečujno. Reklo bi se u njenom stilu, da nije tako tužno, i zauvijek. Ne pamtim, a dugo pamtim, da je smrt nekoga ko je obavljao poslove na kojima je radila Dragica Ćeranić privukla toliko pažnje i potresla tako širok krug ljudi. Raznih profesija i društvenog statusa. Mada, ruku na srce, niko nije ni približno radio to što je i kako je radila ona. Beskrajno lojalna Predsjedniku i Državi, vrhunski profesionalac, strpljiva i sabrana, s prirodnim darom da pažljivo sluša druge, i da jasno kaže ono što misli da treba reći riječima koje ne trpe pogovora. Popu pop, a bobu bob. A ranjivo osjećajna iza te gotovo vojničke discipline prema poslu. Pred njom niko nije mogao da blati ljude, posebno ne njene prijatelje. Ona je bila od onog soja žene Crnogorke koja se sreta u literaturi.

Prošlo je 40 dana, a ne samo njeni najbliži, za koje je bila Gago, nego mi koji smo s njom radili nikako da shvatimo da je više nema. Kao da nam je neko ukrade, ponavljaju ljudi koji su je jednako cijenili kao mi što smo radeći s njom decenijama u vrijeme najtežih izazova u novijoj crnogorskoj istoriji izgradili jedno nepomućeno prijateljstvo. Od Centralnog komiteta, do danas. Na vijest o njenoj smrti, jedan od najistaknutijih crnogorskih intelektualaca poslao mi je poruku: šta je s njenom porodicom, ima li ona ikoga osim vas dvojicu? Zaista smo bili kao porodica. Mnogo će vode proteći Moračom dok se ne nađe neko sličan. Ovo nije pretjerivanje svojstveno Crnogorcima da veličaju svakoga kad ode.

Dragica je bila znalac u poslu, znala đe je mjesto svakome, privržena porodici i prijateljima, znala razgovarati s carom i s ćesarom. Kao što je bila nada, utjeha i utočište za mnoge nevoljnike, za obične ljude. U njenim rokovnicima od kojih se nije odvajala, iako je blagovremeno ovladala novim tehnološkim alatima, sačuvani su najvažniji istorijski događaji i datumi novijega doba. Kao što je bila stub porodice, bila je pouzdan i nezamjenjiv saradnik Predsjedniku više od tri decenije, supstituisala cijeli tim, na mjestu gdje se slabima očas može učiniti da su važniji nego što jesu. Cijelog života znala je mjeru, držeći se tako dostojanstveno da svakim svojim postupkom ne samo ne naudi, već da uzdiže onoga s kim radi. Taman onoliko koliko je to moguće s mjesta na kom je bila. Njen posao je bio njen život. Ali je isto tako bila, kako bi Rusi rekli, žiznjeradostna. Vedrog duha, beskrajno pažljiva i osjećajna. Kao što nikad nijesmo preboljeli smrt našeg druga Gorana Žugića, Žulca kako smo ga zvali, nećemo ni njenu. Godinama je bila inicijator posjeta njegovom grobu.

Znam kad bi mogla ovo da pročita, rekla bi kroz smijeh: Šefe, je li opet nakitio, jeste… Njeno „Šefe“ nije bilo činovničko nego ljudsko. Ona je bila i ostala primjer kako se može biti veliki u svakom poslu. (izvor: CDM)