Pišu: Božidar Proročić /Ana Uskoković

Oktobarski dan sunčan i topao bez vjetra, pa smo u u sklopu radnih aktivnosti u Nacionalnom parku Lovćen odlučili da napravimo istraživanje na herpetološkom rezervatu prvog stepena zaštite. Jezero ispod Jezersko vrha sa njegove sjeveroistočne strane je slabije poznato široj javnosti. Nalazi se na 1.370 metara nadmorske visine. Nažalost, pripada onoj grupi crnogorskih planinskih jezera kojima prijeti odumiranje. Samim krajevima jezero je bilo okovano ledom i mrazom dok je središnji dio blistao nestvarnom ljepotom i prozirnošću. Prizor nestvarno lijep, a površina vode staklasto mirna.

Legenda o ovom jezeru sačuvana je u pričama najstarjih mještana i prenosi se generacijama. Mladić je sa svojim volovima orao zemlju nedaleko od njega je bila čobanica koja je čuvala ovce. U jednom trenutku čobanica je upala u zemlju koja se odronila pod njom, mladić je pohitao sa svojim volovima da je izvuče nažalost i zemlja se pod njim odronila i počela je voda da se pojavljuje.

Istraživanje

Krećemo polako uskom stazom dok sa lijeve i desne strane nalaze bukova stabla (lat. Fagus sylvatica) kao i brojni gusti grmovi krušine (Rhamnus frangula, L. Rhamnaceae). Staza je za iskusne planinare jer na pojedinim djelovima nalaze se usovi koji nastaju kao posljedica uticaja atmosferskih padavina. Može biti opasno za neiskusne, ali i iskusne planinare i istraživače. Na stablima bukve nailazimo na jestivu gljivu poznatu u narodu kao bukov đed, porcelanka, ledenjača (lat. Oudemansiella mucida). Raste od kasnog proljeća do kasne jeseni i početka zime, gotovo isključivo na bukvi na panjevima i njenim polegnutim i uspravnim stablima, granama. Nerijetko se može naći i na visokim izumrlim granama.

Gljive smo uslikali u njenoj blizini. Pronašli smo koralke (ramaria flava, flavescens, aurea, pallida, formosa). Ove dekorativne šumske vrste različitih boja je bolje ostaviti kao ukras. Sličnost između jestivih i otrovnih je jako velika, pogotovu što starenjem dobijaju manje, više slične tonove. Često je teško potpuno determinisati neku koralku bez upotrebe mikroskopa. Tokom veoma kišnih jeseni, kada su im plodna tijela natopljena vodom, jestive koralke postaju blago otrovne.

Na svega 50 metara od nje naišli smo na porodicu paprati. Broji čak 12.000 vrsti. Paprati (lat. Polypodiophyta i Dryopteris filix-mas) pripadaju jednoj od najstarijih grupa viših biljaka sa jasno izraženom smjenom bespolne (sporofit) i polne (gametofit) faze kao i jako krupnim listovima (makrofilija) i odsustvom sekundarne građe i sjemena. Paprati vode porijeklo još od dobra dinosaurusa. U karbonu (periodu, prije oko 300 miliona godina) one su zajedno sa drvenastim rastavićima i drugim biljkama sa sporama gradile velike vlažne šume, čiji fosilni ostaci sada predstavljaju naslage kamenog uglja. Fosilni ostaci paprata se nalaze i u stijenama koje su stare nekoliko stotina miliona godina.Paprati su nekada bile biljke gigantskih razmjera. Danas to nije slučaj. Neke njene drvolike vrste mogu da se nađu u sjenovitim tropskim šumama. Paprat ne cvjeta.

Poslije 40 minuta laganog i opreznog pješačenja počinjemo polako da se spuštamo prema jezeru. Taj dio dionice je i najopasnji zato što je teren okružen siparima. To je geomorfološki oblik koluvijalnog procesa, koji najčešće nastaje na strmim padinama i usjecima. Kao morfološki elementi razlikuju se točilo, tijelo sipara i plaz. Točilo je udubljenje, žljeb koji se pruža sve do podnožja usjeka i niz koga se materijal osipa niz padinu. Žljeb je redovno predisponiran razlomnom strukturom, pukotinom ili rascjepom. Niz takvo, tektonski formirano, udubljenje kotrljaju se i osipaju uglasti odlomci stijena pod djelovanjem zemljine teže. Materijal se „toči“ pa otuda i naziv točilo. Ima erozioni oblik, iako je tektonski predisponirano i njegov nastanak se ne može striktno vezati za koluvijalnu eroziju. Materijal transportovan niz točilo akumulira se u podnožju padine u vidu konusa, koji se naziva tijelo sipara. Ono što je takođe intresantno to su i pozide i zidane međe koje nam pokazuju najvjerovatnije da je u prošlosti voda u ovom jezeru bila znatno veća. I da je ovaj prostor u toku ljetnih mjeseci služio kao katunište na kom su boravili čobani. Pisanih podataka nema od kada pozide datiraju ni iz kog razloga su one rađene. Međutim pažljivim pregledom ipak nam sam sistem njihove pozide govori da je voda u jezeru bila nekada jako visoka.

Ponekad pomislimo kako je priroda oblikovala sebe da se sačuva od civilizacije. Jezero – jedino jezero na Lovćenu i jedan je od centara biodiverziteta herpetofaune Evrope – herpetološki rezervat najvećeg stepena zaštite. Jezero pod Jezerskim vrhom je prostor sa jedinstvenom herpetofaunom. Stanište je populacija ugroženih i strogo zaštićenih vrsti vodozemaca vrsta malog mrmoljka (lat. Triturus vulgaris i Triturus carniflex) i glavatog mrmoljka, žutotrbi mukač (lat. Bombina variegata) i krastače (lat Bufo bufo).

Mali mrmoljak (lat. Triturus vulgaris i Triturus carniflex) i glavati mormoljak. Mrmoljci ili tritoni (lat. Triturus) su grupa repatih vodozemaca koji pripadaju porodici daždevnjaka i mrmoljaka (lat. Salamandridae) i poput svih predstavnika ove porodice imaju tipičan izgled daždevnjaka. Ipak, za razliku od roda daždevnjaka (lat. Salamandra), predstavnici ovog roda su više prilagođeni vodenoj sredini.Veličina tijela kod većine vrsta rijetko prelazi 20 cm u dužinu. Koža nekih vrsta sadrži žlijezde koje luče otrovan sekret i jarko je obojena što predstavlja upozorenje drugim životinjama o njihovoj otrovnosti. Imaju dobro razvijene udove, kao i oči sa kapcima. Kopneni oblici žive u rupama i pod kamenjem, odakle izlaze za vrijeme blagih, vlažnih noći. Ovoj porodici pripadaju mrmoljci i daždevnjaci. Oplođenje je kod njih unutrašnje. Roditelji ne vode brigu o jajima. Iz jaja se izlegu larve koje žive u vodi. Izuzetak su neke živorodne vrste koje rađaju potpuno metamorfozirane mlade slične odraslim jedinkama. Metamorfoza može da bude i nepotpuna. Predstavnici ove porodice naseljavaju raznolika staništa kao što su šumska i livadska. Suvozemnim vrstama su potrebni vlažni sredinski uslovi i obično naseljavaju gustu vegetaciju ili pukotine pod stijenama. Voda im je potrebna za reprodukciju. Mnogi se razmnožavaju u barama, jezerima i planinskim potocima. Larva je osjetljiva na predatore i zato im za ramnožavanje odgovaraju vodena staništa koja nijesu naseljene ribama, larvama vilinskih konjica i drugim vodenim predatorima.

Jezero nastanjuje makrofitna vegetacija. Tu možemo naći srestialge, vodene bokvice (lat. Alisma plantago-aquatica) kao i barskog puža (lat.Lymnaea stagnalis) i pijavicu (lat. Hirudinea). Jezero je ledničko (glečersko) i ima tu sudbinu kao i većina ledničkih jezera da sa vremenom nestaju. Tokom jesenjih i zimskih mjeseci usljed atmosferskih padavina i izvora jezero se sa obližnjim planina puni vodom dok tokom kasnog proljeća i tokom ljeta velika većina jezera se isuši. Jezero na Lovćenu pripada eutrofnim jezerim sa prosječnom tenperaturom 12,1 stepen celzijusa je jezero koje se odlukuje velikim sadržajem hranljivih biogenih materija. Te se kao najznačajnija izdvajaju jedinjenja azota i fosfora. Takva jezera nemaju velike dubine. Kraj obala su razvijeni plićaci, a ljeti su zagrijana. Eutrofne jezerske basene karakteriše intenzivna produkcija fitoplanktona i viših algi, tako da ona premašuje potrebe organizama koji se njima hrane. Shodno tome, dolazi do veliko taloženja organskih materija na dnu basena, za šta se koristi značajna količina kiseonika, pa ovakva jezera oskudijevaju njime.

Primjerci vodenih životinja

Koleginica Ana i ja smo obukli duboke čizme no one nam nijesu bile dovoljne jer je voda bila visoka. Ušli smo sa priborm i mrežicama za ulov jedinki. Nakon brižljivog posmatranja i pretrage prvo smo uočili brojne primjerke barskog puža (lat. Lymnaea stagnalis) kao i pijavica (lat. Hirudinea). No naš je cilj bio da obavezno prikupimo i prikažemo javnosti primjerke malog i glavatog mrmoljka (lat. Triturus vulgaris i Triturus carniflex) što nam je pošlo za rukom iako je dubina vode bila mnogo veća a mi se pokvasili. No ove prelijepe primjerke strogo zaštićene i ugrožene vrste repatih vodozemaca smo nakon brižljivog posmatranja vratili u vodu. Pored ovih vodozemaca uspjeli smo i da zabilježimo kolonije algi kao i vodene bokvice.

Familija vodenih bokvica (lat.Alismataceae) je grupa monokotiledonih skrivenosjemenica koja je klasifikovana u red familije Alismatales. Predstavnici ove familije imaju široku rasprostranjenjenost. Najveći broj vrsta naseljava predjele sjeverne Zemljine hemisfere, dok manji broj vrsta naseljava tropske i umjerene predjele. Biljke ove familije obično naseljavaju jezera i bare, a nešto rjeđe sporotekuće rijeke ili donje tokove velikih rijeka.U okviru familije Alismataceae se nalazi oko 90 vrsta koje su, prema većini autora, grupisane u 11 rodova. Vodena bokvica naseljava vodene površine i na nadmorskim vidsinama iznad 1300 m n.v. Nakon istraživanja slijedio je povratak istom stazom. Povratak je bio naporniji iz razloga što smo bili mokri i proveli više sati u istraživanju. No zadovoljni našim istraživanjem i zabilježenim rezulatima savladali smo i ovaj napor. Ovo jezero zaista predstavlja dragulj Nacionalnog parka Lovćen i njegovu posebnu specifičnost i bogastvo koje će i u narednim godinama biti pravi simbol ovog podneblja i samog Nacionalnog parka Lovćen.