Kultura

Naš gost: Stijepo Mijović Kočan

Okt 10, 2020 1 Komentara

(15 riječi)

U sklopu Crnogorsko-Hrvatske saradnje autora Božidara Proročića i dr: Željke Lovrenčić i izlaska dvije panorame savremenog Crnogorskog i Hrvatskog pjesništva ,,Odlazak u stihove’’   i  ,,Razlog za pjesmu’’ predstavljamo jednog od najznačajnih savremenih crnogorskih pjesnika predstavljamo vam jednog od najznačajnih savremenih hrvatskih pisaca :Stijepo Mijović Kočan

 

Priredio: Božidar Proročić

 

ULOVLJEN U JEZIKU

pentaptih

 

nalaziš se sada u jednom od jezika / govore ga hrvatski dodaju mu nadjevke ostalih / među inima spetljani muče se s tim / no dok se onim tim jezikom

ipak uspješno prokazuju-potkazuju ti si upravo tu

već zatvoren / ti si tužan uznik u njemu / u tih svega

nekoliko značenja koja su se čovječanstvu omakla

moraš kazati sve to sve to – to sveto sve / svoje nabujalo biti i sve to ostalo tamo do iza beskraja gdje

u visini susrećeš opet svoj nasmijani embrio / ali u

njemu se naslućuju one tvoje oči od nekada umočene već u plač i sve je iznova nejasno

a kada se toliko osvijestiš osvijetliš ili pribereš da

te ima i u najsitnijim izdancima spiralama protjecanjima rastova korjenova i nevidljivih koji napučuju

sve ove ovdašnje predjele – onda ništa od svega toga

obilja pa ni samu zbilju ne možeš čak ni odsvirati /

niti su boje išta rekle ne / nisi ni naslućen ni u nekom pokušaju – samo s voda valja

pa kada se još dalje uključiš već i u vlastiti srs – tada

si negdje tek u slini na nepcu u nekoj tajnoj silnici / sve više te ima a sve manje u govoru koji hlapi kao časovit vjetar / ti i nisi neki lik ti si svekolik

iako nikada nisi bio zaušćen nego si samo u dahu /

ali u treptaju si sinuo u onom vjetru koji te unosi s

peludom u božji narod planktona bakterija virusa

s kojima druguješ već u neutronskoj zoni smiješan

s proteinskom masom / već njišeš se prema daljini

sada evo motrite udvoje nebo zatvorenu kupolu nad

nama i ti osluškuješ neizbrojive dahtaje onih nevid-

ljivih / ključaju kao da kuha golema mašinerija /

izvikuju i općinski glasnik glasaju se vrutci drhtaji

lave vru iskre u lavini / ali ledenjakom smo opkoljeni sa svih strana uokrug – on apsurdan je bez misli

je kompaktan bijel i čist / no unatoč tome tu zastani

i vidjet ćeš kako se masakriraju međusobno da postanu također kompaktniji bliskiji – svi jedna nebesna kaša tvorcu na usnici

tvorca si gle netom stvorio u genu koji upravo protječe / jezikom jedva zahvaća krhku krhotinu / kap

– ostatak odbljeska

(Ono nešto, 1986.)

 

OPKOLJEN SI GOVOROM

 

Na tvom licu grad ispisuje svoj grč / tvoje se oči

obznanjuju uhvaćene u prometnim strijelama koje

zvižde s različitih pravaca / opkoljen si kompliciranim tlocrtom opkoljen si govorom / ako ikada

i iziđeš odavde po tijelu ćeš biti pun pečata riječi

i bolničkog osoblja / a bit će ti prazan vid / skelet

obmotan tankom kožom da se ne predomisli / istanjenom ćeš rukom stiskati davne bilježnice idiličan

dim i malu plavušu u crtežu / ispod svoje drhtave

kože sve ćeš nastojati zaštititi od onih strelica i od

pogleda uokvirenih freskama / od govora i od sebe

svakako i od sebe / ali vide te / evo već otvaraju usta

– čuvaj se / šutke međutim grad pomiče jednu svoju ulicu u nju te kao kredu uzima i tobom ispisuje

parole po svojim fasadama / ti bi sad htio kriknuti

ali glas ti se udavio / i raspet je na raskrižju / razapet

je razapet na raskrižju tvoj glas mnogoglasje trublja

šupljina urbs

(Sedmoglasnik, 1980.)

 

NJENO LICE NJENE TRAPERICE

 

kako nailazi nepoznata

kako nailazi kako brodi kroz ljudove

kako sjajna u sunce ulice

kako lako hodi kako zdušno

kako kroči suverena

među automobilima među čovjecima

kako uspravna među pogurenima

što štiju novine

kako jezdi njeno lice

kako dahti

kako traperice u hodu je

presijavaju sočna je

kako muzicira kukovima

kako su joj sise slobodne

kako plešu slobodne smo kako

igraju kako znaju svoj otkucaj

kako njeno lice njene traperice

kako bradavice ej kako kako

u lanenoj košulji

pod kosama rastvorenim

kako ramenima u ritmu

kako nosi sebe ponosno

kao zastavu

cvijeće joj se s puta uzmiče

kako ljudovi i ne vide je

kako čovjeci u se zagnjureni

kako meko plovi nepoznata

kako je vrjednosna

kako bedrima

zategnutim iznutra

a međunožjem

a odostraga

eh kako

u pojasu zaljuljanu

kako je krv uzdiže u pretklijetku

pa u klijetku

u glavu

kako mi je bȉlo bije

u sljepoočicama

uh kako kako

kako sjajna kroka nepoznata

prođe i kroza me

kako nepovratno

(Konavoski vez, 1976./77.)

 

PREMDA

 

Premda su oni mnogobrojni a ja sam

premda su na vlasti a ja je niti ne želim

premda su jaki a ja nejak

premda nisam slabić a oni jesu

premda su u pravu kada zažele biti a žele uvijek

premda mene obespravljuju čim im zasmetam

premda bi me i ubili a ja nikoga ne bih ubio

premda su puni para i dobara a ja siromašan

premda su siromašni čime sam ja bogat

premda sam u tom bogatstvu gladan i kruha a oni

ga bacaju

premda nemam nikakve prilike da nadjačam

bilo koga bilo kada bilo kako i bilo gdje

ja se suprotstavljam i mnogobrojnima i vladajućima i jakima

svugdje gdje jesam a posvuda sam

i budući tako posvuda s obespravljenima i s nejakima

znam da sam i ja sa svima njima i u pravu i jak

premda će sukob trajati uvijek

kao što je i trajao oduvijek

i premda sam bez trunka nade da će se išta promijeniti

ja uporno ne popuštam i uporno ne pristajem

ni uz mnogobrojne ni uz jake ni uz vladajuće

i tako održavam sebe

zapravo jedino u sebi

a i gdje li bih

(Iznove starih majstora, Nepromjenjive vrste riječi,

1989.)

 

NITI

 

niti je vino vino a niti voda voda

niti je narod narod a sloboda sloboda

niti je povijest povijest niti je vjera vjera

niti je istina istina niti tko drži do nje

niti pošteni pošteni niti su hulje hulje

niti ima ideje niti je igdje ljudi

niti ima pravde niti se po njoj sudi

niti je igdje ičega što bi nam dalo nade

a ipak ustajemo izjutra i koračamo ipak eto

a ipak se nadamo nečemu što bi nam moglo sve to

učiniti samo tlapnjom

ali to tlapnja nije

(Iznove starih majstora, Nepromjenjive vrste riječi,

1989.)

 

Stijepo Mijović Kočan (Đurinići, Konavle,14/4/1940) najpoznatiji je kao pjesnik, „hrvatskiShakespeare“ (P. Keros). Sedmoglasnik (Nolit, Beograd,1982.) i Sedmoglasje, (Matica hrvatska, izabrane pjesme, Zagreb, 2015.) svjedoče o sedam načinapjevanja/ stilova: od poetsko-proznih multialuzivnih ritmiziranih „kazivanja“ koje zove „izravno ustroj“ (po čemu je poseban), preko slobodna stiha

do klasičnih balada, elegija, romanci i zvonina/soneta. No, ogledao se u svim književnim vrstama: basnopisac, putopisac, romanopisac, esejist,

pjesnik za djecu itd. Profesionalni je filmski redatelj: Baka Bijela, tv-drama (scenarij i redateljstvo)„obišla je svijet“, kao i Posljednji klačinar, a ostvarioje još pedesetak i više dokumentaraca, pretežno tv,deset o Hrvatima u Boki. Doktor je književne znanosti. Naumio je crnogorskim kolegama predstavitise pjesmama već antologiziranim u Zlatnoj knjizihrvatskoga pjesništva od početka do danas (1993.),

ali tamo ih je više od broja zatraženih naslova pa seodlučio za posve drugačiji izbor, nasumice, ad hoc.