Sagovornici

Akademik DANU prof. dr Božidar Šekularac

ZAŠTO JEDINI NA BALKANU NEMAMO SVOJU, CRNOGORSKU ENCIKLOPEDIJU

Sep 22, 2020 2 Komentara

(15 riječi)

Crna Gora je, čak i u državi Nemanjića, imala svoju individualnost koja je prerasla u samostalnost prvih godina nakon propasti srpskog carstva, kada Balšići obnavljaju crnogorsku državu, na temeljima dukljanske tradicije i crkve. „Prosvjetni rad”, taj šezdesetpetogodišnjak, prepoznatljivo je štivo kod svih prosvjetnih radnika Crne Gore. Nadležni državni organ treba da za odobrene projekte traži rezultate, da se ne bi desilo kao sa kapitalnim projektom Crnogorske enciklopedije, koja je finansirana decenijama preko Leksikografskog zavoda Crne Gore (nekadašnjeg), CANU i DANU, a da se nije stiglo dalje od abecedara i da za to niko nije snosio odgovornost. Mladi kadrovi stasavaju, poštuju svoju državu, imaju znanja i treba im ukazati povjerenje da se dokažu

(''Crnogorski Portal'' objavljuje seriju autorskih intervjua Gorana Sekulovića sa najistaknutijim crnogorskim stvaraocima o trajno aktuelnim identitetskim pitanjima koji su objavljeni u listu ‘’Prosvjetni rad’’ u periodu od 2012. do 2016. godine)

 

 

 

BIO-BIBLIOGRAFIJA

Akademik prof. dr Božidar Šekularac je rođen 8. marta 1944. godine u Crnoj Gori, opština Berane. Diplomirao je 1972. godine na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, a magistrirao 1980. godine na Filozofskom fakultetu u Zadru.

Na istom Fakultetu je, 21. marta 1985. godine, odbranio doktorsku disertaciju i promovisan za „doktora humanističkih znanosti iz područja povijesnih znanosti”. Predmet doktorske disertacije su dukljansko-zetske crnogorske srednjovjekovne povelje, odnosno, srednjovjekovna istorija Crne Gore.

Dr Božidar Šekularac je više puta bio na specijalizaciji u inostranstvu: po mjesec dana na Visokoj pedagoškoj školi u Moskvi (1972) i Lenjingradu (1990) i tri mjeseca na gruzijskom Univerzitetu u Tbilisiju. Bio je i mjesec dana na studijskom boravku u Kijevu (1998).

U toku svog radnog vijeka, dr Božidar Šekularac je radio kao profesor u srednjim školama, u Odžacima i Mojkovcu. Od decembra 1982. godine radio je u Istorijskom institutu SR Crne Gore, specijalnost – srednjovjekovna istorija Crne Gore. Vlada Republike Crne Gore imenovala je 1. avgusta 1991. godine dr Božidara Šekularca za direktora Republičkog zavoda za školstvo SR Crne Gore, gdje je radio do njegovog ukidanja, 1. oktobra 1996. godine, od kada je nastavio sa radom u Istorijskom institutu Crne Gore.

Vlada Republike Crne Gore imenovala je 23. septembra 1998. godine dr Šekularca za pomoćnika ministra prosvjete i nauke, Sektor za nauku i Univerzitet. Dr Šekularac biran je u sva naučna i naučno-nastavna zvanja. Obavljao je i dužnost direktora Istorijskog instituta Crne Gore.

I dalje izvodi nastavu na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, u akademskom zvanju redovni profesor Univerziteta Crne Gore, od 1999. godine.

Bio je član nekoliko crnogorskih delegacija i stručnih ekipa o nauci i obrazovanju, na međunarodnom nivou, kao i učesnik na brojnim domaćim i međunarodnim skupovima sa referatima i saopštenjima na istorijske, kulturološke i druge teme. Značajan je njegov doprinos i kao člana brojnih obrazovnih i državnih komisija i odbora. Član je crnogorskog PEN centra, i Matice crnogorske, kao i jedan od utemeljivača i redovni član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti i sekretar Odjeljenja društvenih nauka u prvom sazivu.

Dr Božidar Šekularac je dobitnik velikog broja značajnih priznanja i nagrada, od kojih su najznačajnije: Nagrada oslobođenja grada Berana „21. jul” i nagrada „Dragan Kujović” za poseban doprinos "Prosvjetnom radu". Zbog izuzetnog doprinosa afirmaciji rumunsko-crnogorskih kulturno-istorijskih veza, dobitnik je Povelje počasnog građanina Rumunske zajednice Vojvodine.

Tokom svog bogatog stvaralačkog rada prof. dr Božidar Šekularac je objavio 24 knjige i preko 400 naučnih radova, priloga i stručnih tekstova u časopisima, zbornicima radova i listovima, domaćim i međunarodnim.

Objavljene knjige:

Vranjinske povelje: XIII – XV vijek, 1984; Sveti Đorđe ispod Gorice, 1985; Dukljansko-zetske povelje, 1987; Dobrilovina i dobrilovinski Katastik, 1988; Paštrovske isprave, knj. 2, 1990; Strani jezik u nastavi, 1992; Ruski jezik: zbirka stručnih tekstova: za III i IV razred stručnih škola, 1993; Cetinjski ljetopis, 1993; Tragovi prošlosti Crne Gore: srednjovjekovni natpisi i zapisi u Crnoj Gori: kraj VIII – početak XVI vijeka, 1994; Crnogorski anali ili Cetinjski ljetopis, 1996; Petrović Njegoš, Vasilije – Istorija i književnost, 1996; Pomoćne istorijske nauke, 1997; Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori, 1998; Žitije Svetog Petra Cetinjskog, 1999; [Petsto] 500 godina Obodske štamparije: spomenica, 1999; Paštrovske isprave. Knj. 3, 1999; Dukljansko-crnogorski istorijski obzori, 2000; Grbovnik crnogorski, 2006; Crna Gora u doba Vojislavljevića, 2007; Beranska Bjelasica – Gornja Sela, 2007; Onomastikon GornjihSela, 2008; Crna Gora u doba Balšića, 2011; Tragovi Vlaha u Crnoj Gori (dvojezično: crnogorski i rumunski) 2012; Toponimija opštine Bar, 2012; Razvoj pismenosti u Crnoj Gori (u štampi).

 

Pozitivne promjene, ali i prazan hod

Već decenijama ste aktivni kao prosvjetni radnik. Bili ste i direktor Zavoda za školstvo. Vaše mišljenje o školskoj reformi i koliko je uspjela da pozitivno promijeni sistem crnogorskog obrazovanja u cjelini?

Šekularac: Svaka reforma, po pravilu, podrazumijeva nešto novo, savremenije, bolje, reformisano u skladu sa vremenom i dostignućima nauke. Međutim, uređeni školski sistemi vrlo obazrivo idu u nove reforme, prvo pažljivo izuče što je dobro u postojećem sistemu, nakon toga slijedi nadgradnja novog na, ustanovljeno dobrom, dotadašnjem. Imam utisak da se kod nas krenulo više sa željom da se nešto mijenja, što nije dovoljno za uspjeh reforme. Ne može se sporiti da je došlo do pozitivnih promjena u pojedinim segmentima obrazovanja, ali naš tradicionalni školski sistem je narušen, a novi nije uspio da nametne novi obrazac, tako da ponekad dolazi do praznog hoda. Doduše, iako univerzitetski profesor metodike, sa više od dvadeset godina rada, nijesam bio uključen u pripremi reforme, tako da ova moja zapažanja treba uzeti kao moje lične impresije.

Objavljenih 25 knjiga o crnogorskom srednjem vijeku

Jedan ste od prvih naučnih radnika koji su sistematski istraživali i ranije periode crnogorske istorije. Do kakvih ste najbitnijih zaključaka došli? Što oni znače za adekvatnije sagledavanje i valorizovanje crnogorskog nacionalnog, državnog, jezičkog i kulturnog subjektiviteta?

Šekularac: Prosto je nevjerovatno da se i pored postojanja državnih institucija, u Crnoj Gori nije dovoljno pažnje poklanjalo istraživanjima srednjeg vijeka crnogorske istorije. Prvo, to je iziskivalo mnogo više angažovanja nego bavljenje periodima od vremena crnogorske dinastije Petrovića i XX vijeka. Drugo, stiče se utisak da se mnogi nijesu usuđivali da „diraju” već „utvrđenu istorijsku istinu” tradicionalističke nauke. Za više od trideset godina bavljenja istorijom Crne Gore u srednjem vijeku i objavljenih 25 knjiga, većinom na istorijsko-kulturološke teme, vjerujem da su, isključivo na osnovu istorijske arhivske građe, mnoga pitanja adekvatnije objašnjena u cilju valorizacije crnogorskog nacionalnog, državnog i svakog drugog subjektiviteta. Tako, na primjer, moja knjiga Dukljansko-zetske povelje je rađena pod naslovom „Valorizacija i upotreba dukljansko-zetskih srednjovjekovnih povelja, kao građa za istoriju crnogorskog naroda”, đe se jasno očitava da je Crna Gora, čak i u državi Nemanjića, imala svoju individualnost koja je prerasla u samostalnost prvih godina nakon propasti srpskog carstva, kada Balšići obnavljaju crnogorsku državu na temeljima dukljanske tradicije i crkve.

Nivo stečenih znanja studenata sada manji

Višedecenijski ste univerzitetski profesor. Kako ocjenjujete tzv. Bolonjski proces reformi?

Šekularac: Ne može se sporiti da je Bolonjski proces donio nešto novo. Na žalost, u potpunosti je urušen naš prepoznatljivi univerzitetski obrazovni sistem koji je imao priznate i potvrđene vrijednosti, kojih smo se i suviše olako odrekli. Dugo je bilo lutanja, čini se da mnogi ni danas nijesu ušli u suštinu Bolonjskog procesa. Nesporno je da je nivo stečenih znanja studenata sada manji od onog što su davali fakulteti ranije, iako je prolaznost veća.

Ministarstvo nauke treba da podržava samo one projekte koji garantuju da će od njih imati koristi crnogorska nauka

Dugo godina ste bili na čelu nekadašnjeg Sektora za nauku i visoko obrazovanje Ministarstva prosvjete i nauke. Učestvovali ste na mnogim naučnim skupovima, u brojnim istraživačkim projektima, autor ste više udžbenika i knjiga i velikog broja naučnih radova. Kako da nauka dobije još adekvatnije mjesto u crnogorskom društvu?

Šekularac: Razvoj države i društva u svakoj državi na svijetu počiva na naučnim projektima i rezultatima njihove realizacije. Kod nas je nauka dugo bila u drugom planu sa minimalnim izdvajanjima države. Čini mi se da se u posljednje vrijeme stanje mijenja na bolje. Sve dok se ne objedine svi naučni kapaciteti, koji ionako nijesu veliki, teško je govoriti o nekom značajnijem uspjehu. Sve dok ne sazri svijest o potrebi afirmacije u svim segmentima, jedine nam domovine Crne Gore, ne može se govoriti o značajnijem doprinosu nauke. Ministarstvo nauke treba da podržava samo one projekte koji garantuju da će od njih imati koristi crnogorska nauka. Uz to, uklapanje u međunarodne tokove preko zajedničkih projekata je od posebne važnosti, jer se tako prate dostignuća u svijetu. Od posebnog su značaja i regionalna povezivanja i saradnja sa suśednim državama jer smo do nedavno dijelili zajedničku sudbinu, a i danas imamo dosta projekata od zajedničkog interesa. Nadležni državni organ treba da za odobrene projekte traži rezultate, da se ne bi desilo kao sa kapitalnim projektom crnogorske enciklopedije, koja je finansirana decenijama preko Leksikografskog zavoda Crne Gore (nekadašnjeg), CANU i DANU, a nije se stiglo dalje od abecedara, a da za to niko nije snosio odgovornost.Podrška novoformiranim institucijama treba da bude potpuna da bi te institucije mogle opravdati svoje postojanje. One koje ne rade ono za što su formirane treba reorganizovati, ili ukinuti, da ne bude po onoj narodnoj „više štete, no koristi”.

Prošlo je ono vrijeme kada su nam drugi „krojili kapu”

Svojim naučnim istraživanjima umnogome ste doprinijeli obogaćivanju i objektivnijem sagledavanju vrijednosti crnogorskog identiteta. Koliko uspijevamo da sebe same, Crnu Goru u cjelini, predstavimo domaćoj i posebno međunarodnoj javnosti?

Šekularac: Posljednjih godina mnogo je urađeno na objektivizaciji vrijednosti crnogorskog identiteta. Tome su doprinijeli brojni radovi crnogorskih istraživača, pojedinačno, ili preko institucija, kao što su DANU, Matica crnogorska, Crnogorski PEN centar, Institut za crnogorski jezik, te drugi subjekti i izdavači. Postignuto je dosta na afirmaciji Crne Gore, crnogorskog nacionalnog, kulturno-istorijskog i državnog identiteta. No, moglo se i moralo mnogo više. Prošlo je ono vrijeme kada su nam drugi „krojili kapu”. Crnogorski stvaraoci na mnogim poljima postižu značajne rezultate, za što dobijaju, kako domaća, tako i međunarodna priznanja. Doduše, zaslugom, prije svega, samoinicijativom pojedinaca. Za punu afirmaciju države i naroda, posebno za našu novoobnovljenu državu, potrebno je sistemski razraditi projekat koji bi precizno trasirao put potpune afirmacije i utemeljenja države i naroda, uz poštovanje svih međunarodnih pravila.

Nebrojeno je mnogo falsifikata i krivotvorenja, koja se otkrivaju i ispravljaju svakodnevno, što treba unositi u programe i udžbenike

Autor ste velikog broja knjiga i studija iz crnogorske istorijske, filološke, književne nauke, kao i prosvjete i kulture. Što treba učiniti da se i u školskoj nastavi na svim nivoima nađu vrijedni uvidi i rezultati mnogih crnogorskih istraživača?

Šekularac: Śećam se kada smo 2001–2002. radili nove programe i udžbenike istorije. Utvrđivanjem stanja dotadašnjih programa konstatovano je da je za pojedine razrede crnogorska istorija bila zastupljena sa mizernih 5–10%, a najviše 30%. Izradom novih programa stanje je značajno popravljeno, kako u korist crnogorske istorije, tako i istorije manjinskih naroda u Crnoj Gori. S obzirom na značajna istraživanja koja su dala nove rezultate u oblasti više naučnih društvenih disciplina od značaja za crnogorski identitet, potrebno je, s vremena na vrijeme, inovirati i dorađivati postojeće programe i udžbenike iz tih oblasti. Da se ne bi događalo da naši učenici završe školu, pa i fakultete, a da ne znaju, npr. ni nabrojati, a kamoli što više, osam crnogorskih (dukljanskih) kraljeva i pet kneževa, prve crnogorske dinastije Vojislavljevića; ili se o Petrovićima, vladarima i duhovnicima, koristi predanje, „kako su došli (ne znam odakle) i postali vladari”! A oni su tu, naši, sa Njeguša (Njegouša), istaknuta crnogorska porodica i tome slično. Osim toga, nebrojeno je mnogo falsifikata i krivotvorenja, koja se otkrivaju i ispravljaju svakodnevno, što treba unositi u programe i udžbenike.

Leksikografski zavod treba formirati i strogo odrediti rok za izradu Crnogorske enciklopedije, za početak u dva do tri toma

Da li, po Vama treba osnovati Leksikografski zavod koji bi, osim rada na crnogorskoj enciklopediji, imao zadatak da kontinuirano radi i na ostalim kapitalnim nacionalnim i državnim leksikografskim projektima?

Šekularac: Leksikografski zavod je postojao i bio prepoznatljiv po realizaciji crnogorskih projekata i imao crnogorsku profilaciju. No, ni on nije uradio crnogorsku enciklopediju, iako mu je to bila osnovna djelatnost. Oni koji su ga ukidali znaju zašto. Leksikografski zavod je nužna potreba svake države i on, kao realizator projekata od državnog i nacionalnog značaja, mora postojati, ali mu treba dati jasnu profilaciju i djelokrug rada. Kao uzor treba uzeti Leksikografski zavod Hrvatske i to koliko je nemjerljiv njegov doprinos hrvatskoj državi i narodu, pa i šire. Leksikografski zavod treba formirati i strogo odrediti rok za izradu Crnogorske enciklopedije, za početak u dva do tri toma. Ljudi za takvo nešto u Crnoj Gori ima, samo im treba omogućiti da nesmetano rade. Ovo tim prije što mladi kadrovi stasavaju, poštuju svoju državu, imaju znanja i treba im ukazati povjerenje da se dokažuu ovako krupnim djelima.

 

„KNJIGE NA TAULIN”, ILI NEMA FINANSIRANJA NI CENTA DOK SE KNJIGE NE OBJAVE, A POJEDINCI POZOVU NA ODGOVORNOST

Kako gledate na pokušaj da se objedine CANU i DANU, odnosno što mislite o Zakonu o CANU?

Ako država postoji, a postoji, donešene zakone svako mora poštovati, pa makar se to zvala i CANU. „Ovi malo jada” kako kaže narod, treba objediniti da se ne rastaču snage i sredstva na nepotrebne rasprave i parčanje. Država treba jednom da kaže: „Dosta je bilo”. Pokažite šta ste uradili dobro za Crnu Goru i crnogorski narod od svog osnivanja. Uzmimo opet za primjer crnogorsku enciklopediju. Treba tražiti od obje akademije da podnesu izvještaj koliko godina (čitaj: decenija) je finansiran ovaj projekat i sa koliko sredstava? Zatim reći: „Knjige na taulin”, ili nema finansiranja ni centa dok se knjige ne objave, a pojedinci pozovu na odgovornost, uz traženje odgovora: „Zašto jedini na Balkanu nemamo svoju, crnogorsku enciklopediju, dok drugi imaju razne enciklopedije” u kojima se inkorporira i otima sve crnogorsko.

 

ČUDNO DA SE U JUBILARNOJ GODINI „PROSVJETNI RAD“ MARGINALIZUJE I UKIDA MU SE SAMOSTALAN PRAVNI SUBJEKAT

Crnogorska prosvjetna periodika i svi crnogorski prosvjetni, kulturni i naučni radnici, uz puno razumijevanje i pomoć Ministarstva prosvjete, slave značajan jubilej: 65 godina postojanja „Prosvjetnog rada” i 125 godina od pojave „Prosvjete”, prvog prosvjetnog lista u Crnoj Gori. Dugogodišnji ste saradnik našeg lista, a bili ste i više godina član Redakcije i Upravnog odbora. Uz to, prvi ste dobitnik Nagrade „Dragan Kujović”, koju dodjeljuje „Prosvjetni rad”. Što ona znači za Vas i kako gledate na trenutnu organizacionu strukturu „Prosvjetnog rada”?

„Prosvjetni rad”, taj šezdesetpetogodišnjak je prepoznatljivo štivo kod svih prosvjetnih radnika Crne Gore. Preko njega su se afirmisali brojni stvaraoci i prosvjetari. U njemu su napravili prve korake svoga stvaralaštva, pa ga mnogi doživljavaju kao svoj list, list kojeg rado i redovno čitaju, u njemu predstavljaju sebe, svoje škole, svoje đake, svoja dostignuća i domete. Stoga su nagrade, priznanja i plakete koje je ustanovio ovaj „starac” predstavljale priznanja sa kojima se ponosi svaki dobitnik i pojedinac. Najvažnija je, svakako, nedavno ustanovljena nagrada „Dragan Kujović”, čiji sam ja prvi dobitnik, koja kod mene izaziva posebne emocije jer sam sa tim čovjekom izuzetnih vrlina, bio višegodišnji saradnik i kolega. Zato prateća povelja ove nagrade zauzima počasno mjesto među mojim dobijenim priznanjima.

Ovđe bi želio istaći da je, u najmanju ruku, čudno da se u ovoj jubilarnoj godini, umjesto pune afirmacije i podrške, list marginalizuje i ukida mu se samostalan pravni subjekat. Izgleda da je u našoj državi u posljednje dvije decenije postala „moda” ukidanja institucija, da bi se zatim ponovo osnivale, odnosno iz jednih nastajale nove, ponekad i dvije – tri nove. Smatram da list treba da ima svoj subjektivitet, da na pravi način bude u funkciji savremenog obrazovanja, da ga treba afirmisati što je moguće više, a od osoblja koje ga opslužuje tražiti puno angažovanje i odgovornost za njegovu uspješnu misiju. A to zaslužuje zbog njegovog višedecenijskog trajanja i, mora se priznati, uspješne misije.