Dragan B. Perović: U danima kada je Crna Gora bila izbrisana sa mape svijeta, Kriskuolo nije ćutao
U prepunoj dvoranu Centra za kulturu u Danilovgradu, u subotu, 31. oktobra upriličena je svečana promocija knjige “Vojvoda Barski – Luiđi Kriskuolo i Crna Gora”, autora Aleka Barovića.
Nadahut govor tom prilikom znamenitog crnogorskog publiciste, kulturologa i istoričara književnosti Dragana B. Perovića portal Radio Skala prenosi u cjelosti, cijeneći potrebu da javnost crnogorska više sazna o tome ko je bio Luiđi Kriskuolo, Amerikanac italijanskog porijekla, ugledni njujorški bankar, diplomata i intelektualac, ali iznad svega – nepokolebljivi borac za pravo, čast i slobodu Crne Gore. I da se svi zajedno zapitamo što smo to mi dali našoj Crnoj Gori, jesmo li mogli više i ćutimo li previše u današnjem vremenu koje traži odgovore. Ili čekamo da to za nas učini neko poput veličanstvenog Luiđija Kriskuola?
DRAGAN B. PEROVIĆ
ALEK BAROVIĆ – „VOJVODA BARSKI – LUIĐI KRISKUOLO I CRNA GORA“
Večeras imam posebnu čast i istinsko lično zadovoljstvo da govorim na promociji knjige Aleka Barovića. No, prije nego se osvrnem na same stranice ovog važnog djela, želim da vas vratim tačno pet godina unazad. Tada je, naime, počelo jedno prijateljstvo i saradnja na koju sam izuzetno ponosan.
Śećam se, kao da je bilo juče, kada mi je 19. oktobra 2021. godine, Alek poslao poruku da je uspio – tj. da je u dalekoj Irskoj locirao i pronašao davno izgubljenu, a kapitalno važnu knjigu Jovana Čubranovića, „Najveći zločin u istoriji“: “Među stotinama papira u Nacionalnom arhivu Irske nađoh i knjigu Jovana Čubranovića “The Greatest Crime in History” o tome kako je 1918. ubijena Crna Gora… U crnogorskim bibliotekama ne postoji nijedan primjerak.” Mislim da ta poruka nije bila slučajna. Alek je znao da u meni ima sagovornika koji decenijama dijeli istu istraživačku i autorsku strast prema onim potisnutim, zaboravljenim herojima, koji su branili našu državu nakon tragične 1918. godine.
Taj trenutak od prije pet godina zapravo je savršena slika onoga ko je Alek Barović. Još važnija potvrda ko je Alek jeste ova divna i dirljiva posveta. Alek je knjigu posvetio svojim dragim babi Vjeri i đedu Božu. On nije samo naučnik koji śedi u kabinetu; on je neumorni tragač za istorijskom istinom, a ova nova knjiga je samo logičan nastavak te njegove svete misije.
Alek nas večeras okuplja oko jednog velikog imena naše prošlosti. Pred nama je veoma vrijedna knjiga „Vojvoda Barski – Luiđi Kriskuolo i Crna Gora“.
Ko je zapravo bio Luiđi Kriskuolo? Alek nam otkriva nevjerovatnu biografiju čovjeka koji je bio Amerikanac italijanskog porijekla, ugledni njujorški bankar, diplomata i intelektualac, ali iznad svega – nepokolebljivi borac za pravo, čast i slobodu Crne Gore. U danima kada je naša domovina bila izbrisana sa mape svijeta, Kriskuolo nije ćutao. Kako Alek reče u uvodu: “Ipak, nije odustao. Nije odustao ni onda kada su odustali Crnogorci.” Pokrenuo je snažnu diplomatsku i medijsku kampanju kroz Američki komitet za nezavisnost Crne Gore, dokazujući svjetskim moćnicima da se nad jednim savezničkim narodom vrši nezapamćeni zločin. Zbog te fanatične privrženosti, crnogorska vlada u egzilu odlikovala ga je titulom – Vojvode Barskog.
Barovićev rad predstavlja detaljno sklapanje mozaika iz istorijskih dokumenata, prepiski i Kriskuolovih tekstova (poput njegovih proglasa o tome kako su saveznici izdali Crnu Goru). Knjiga ne analizira samo prošlost, već istražuje korijene zapadne spoljne politike prema Crnoj Gori i naglašava trajnu važnost očuvanja crnogorske državotvorne misli i identiteta na međunarodnoj sceni.
U najkraćem, ovu knjigu možemo definisati kao sveobuhvatnu rekonstrukciju mreže crnogorskih agitatora i prijatelja koji su, predvođeni Kriskuolom, vodili neumornu diplomatsku i medijsku borbu za pravo, čast i slobodu Crne Gore nakon 1918. godine.
Kriskuolo nije prestao da se bavi sudbinom Crne Gore, čak ni poslije Drugog sv. rata, kada je naša zemlja unekoliko popravila svoj status. Ponavljao je stavove koje rječito ilustruje naslov njegovog teksta iz 1950. godine – „Silovanje Crne Gore – simbol varvarstva“, đe iznosi veoma zanimljivu tezu da je, citiramo: “Silovanje Crne Gore stvorilo presedan za Musolinijevu invaziju i osvajanje Etiopije, za kasnija Hitlerova osvajanja u Istočnoj Evropi, kao i za nedavna Staljinova osvajanja Poljske, Čehoslovačke, Bugarske, Rumunije, Albanije i Kine. Mnogi državnici, poput Dejvida Lojda Džordža, izricali su otrcane fraze o tome da se sloboda svijeta gradi na malim narodima – ‘oko Belgije, oko Srbije, Crne Gore i Rumunije’. Čak je i Vudro Vilson 8. januara 1917. godine izjavio: ‘Crna Gora će biti obnovljena na isti način kao Belgija i Srbija’.”
Poznat je ishod tih obećanja, a Kriskuolo donosi jednu simpatičnu odrednicu za novonastalu državnu tvorevinu, đe Crnogorci nijesu željeli da se “pridruže predloženoj vilsonovskoj sklepanici zvanoj Jugoslavija, kasnije Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca”.
Ova knjiga nas svojom težinom neodoljivo vraća temama koje su nam duboko bliske. Kriskuolo nas podśeća na čuvenog američkog arhitektu i velikog humanistu Vitnija Vorena i njegovo djelo „Crna Gora – Zločin mirovne konferencije“ (Njujork, 1922). Kriskuolo i Voren su bili saborci u istoj misiji, dvojica istaknutih Amerikanaca koji su branili crnogorsko „pravo na život“. Vrijedi ponoviti njihove stavove vezane za 1918. i poslove oko ukidanja Crne Gore.. Kriskuolo u svojoj knjizi ”Pravo Crne Gore na život” govori o lažnim izborima koje su “Srbi održali sa uperenim bajonetima… uz potajno saučesništvo francuske armije” i zaključuje da su “Izbori bili kolosalna prevara prevelika čak i za priznanje na Mirovnoj Konferenciji u Versaju”.
Potvrdu svojih nalaza Kriskuolo dobija i u stavu Stejt departmenta, koji je “1935. godine dao mišljenje o plebiscitu iz 1918. koje je potvrdilo naše stavove iznesene još 1922. godine – da je taj plebiscit bio prevara.”
Istovremeno i Vitni Voren koji je, kao Kriskuolo, vjerovao u obnovu Crne Gore, naglašava: „Ako pustimo Srbiju i njene saučesnike da konačno dotuku ranjenu suverenost Crne Gore, mi jačamo svaku ruku koja udara na bezbjednost svijeta. Ako dopustimo da balkanska laž prođe kao istina, potkopaćemo temelje sopstvene slobode.”
Pravilno je zaključio: „Štagod mogao misliti o konfederaciji ili savezima, crnogorski narod nikad nije izrazio želju da se odrekne svojeg postojanja kao posebne nacije.”
Proročki su zvučale Vorenove riječi: „Crna Gora ne može biti osvojena. Ona će nastaviti da se bori dok ne izbori svoj povratak, pa makar to trajalo čitav vijek!”
Ova knjiga, kroz istorijski kontekst tog surovog doba, otvara i rane naših rođenih sinova u emigraciji – tragičnih crnogorskih boraca, koji su sagorijevali na američkom tlu. Podśeća nas na vizionara Nikolu Petanovića Naiada, koji je preko svog „Crnogorskog ogledala“ u San Francisku, krvario za suverenu Crnu Goru. Petanović čeka da mu se makar simbolično ispuni želja uklesana na njegovom grobu: „Kao slobodan čovjek, još jednom, viđeću Cetinje“.
Da ne zaboravimo i planetarnog vajara Janka Brajovića, čovjeka koji se zakleo da će svojim dlijetom uraditi za Crnu Goru više nego iko, a koji je zbog te ljubavi tamnovao i bio prinuđen da vječno luta od Londona do Vankuvera, noseći u srcu ranjenu otadžbinu.
Kada u istu ravan stavite sudbine ovih ljudi, pred nama se otvara jedno bolno ogledalo i surova opomena. Dok čitamo o tome sa koliko je žara i gordosti jedan stranac, Kriskuolo, branio pravo Crne Gore na postojanje, i kako su naši idealisti poput Petanovića i Brajovića stradali u toj istoj čežnji – ne možemo a da se ne zapitamo: đe smo u svemu tome bili mi?
Istorija o kojoj Alek piše podśeća nas na našu najveću i najstariju bol – na naše prokletstvo pizme, jadnih sujeta i nesloge. Dok su stranci i rijetki crnogorski sinovi po svijetu ginuli za zajedničku ideju, domaće podjele i sitni interesi su slabili sopstvenu kuću.
Kriskuolovo djelovanje je živi dokaz da se veliki ideali i istorijska pravda ne brane rasipanjem energije na unutrašnje podjele, već okupljanjem oko zajedničkog cilja. Ako je jedan stranac mogao da podredi svoj ugled odbrani crnogorske slobode, onda je krajnje vrijeme da i mi sami shvatimo da pravo na dostojanstvenu budućnost imamo samo ako prevaziđemo međusobne pizme.
Istakli smo da je ovo djelo o Vojvodi Barskom više od istorijske monografije; ono je spomenik svima onima koji su u najmračnijim trenucima crnogorske prošlosti, daleko od njenih granica, nesebično položili svoj glas, intelekt i ugled za svesrdnu odbranu prava, časti i slobode Crne Gore.
Alek Barović, donošenjem mnoštva novih detalja i nepoznatih podataka transformiše ovu knjigu iz običnog istorijskog zapisa u fundamentalni naučni izvor za proučavanje crnogorske emigracije i borbe za obnovu Crne Gore. Knjiga se može čitati, ne samo kao istoriografsko djelo, već kao uzbudljivi roman o karakterima, patriotizmu, izdajstvu, intrigama i zloupotrebama. To je zapravo istorijski mozaik o ljudima koji su Crnoj Gori čuvali obraz na svjetskoj sceni kada joj je bilo najteže. Kroz sudbine tih ličnosti, rad jasno potcrtava da borba za pravo i čast Crne Gore nije bila izolovan incident, već organizovani, nepokolebljivi i časni međunarodni otpor nepravdi, uprkos geopolitičkim pritiscima velikih sila.
Knjiga obiluje do sada nepoznatim detaljima, dokumenatima i prepiskama. Autor pedantno mapira ne samo Kriskuolovo djelovanje u SAD-u, već i angažman brojnih drugih ličnosti – kako crnogorskih emigranata, tako i stranih intelektualaca i filantropa, čija su imena dosad ostajala na marginama istorije.
Neka nam zato ova Alekova knjiga ne bude samo podśetnik na prošlost, već jasan putokaz za sadašnjost. Ona nas opominje da sloboda i identitet nijesu jednom zauvijek dati darovi, već tvrđava koja se brani svakodnevno – radom, znanjem i, iznad svega, slogom.
Alek Barović je svojim radom pokazao kako nova, obrazovana generacija, njeguje śećanje na sve one koji su Crnu Goru pazili i nosili u srcu, istovremeno držeći stražu nad tom tvrđavom, nastavljajući put koji je započet. Na nama je da tu lekciju naučimo i da konačno progovorimo jednim glasom kada je u pitanju opstanak i afirmacija naše jedine domovine.
Na kraju, još jednom čestitam našem dragom Aleku Baroviću na knjizi, uz želju da sa istim žarom nastavi da bude čuvar i prenosilac crnogorskog slobodarskog ognja.
Hvala vam.
0 Komentara