Društvo

Ministru zdravlja -na znanje …

*Da li je ovo hitna medicinska pomoć ili proceduralno iscrpljivanje pacijenta?

Jul 14, 2026 3 Komentara

(15 riječi)

Zbog jakih bolova u predjelu lijevog bubrega, pacijent star 75 godina upućen je iz Hitne pomoći u Urgentni centar. Očekivao je da će, u ustanovi koja nosi naziv “urgentna”, u razumnom roku biti utvrđen uzrok njegovih tegoba. Umjesto toga, uslijedili su višesatno čekanje, niz procedura i odlazak kući bez jasne dijagnoze.
Prvi pregled kod ljekara uslijedio je tek nakon sat do dva od prijavljivanja na šalteru. Nakon razgovora uzeti su uzorci krvi i urina, a zatim se ponovo čekalo na laboratorijske nalaze. Kada je stigao nalaz krvi, pacijent je upućen na ultrazvuk bubrega, dok se nalaz urina još čekao.
Na ultrazvuku je utvrđeno da uz lijevi bubreg postoji cista dimenzija 30 × 16 mm. Doktorica koja je radila pregled rekla je da “cista ne boli”. Kada je kasnije bio gotov i nalaz urina, uslijedilo je novo čekanje jer je dežurni ljekar bio angažovan u hirurškoj ambulanti.
Tek nakon još jednog sata ljekar je pregledao sve nalaze i zaključio da oni ne ukazuju da bol potiče od lijevog bubrega. Izrazio je sumnju da bi uzrok mogao biti u kičmi i preporučio da pacijent, preko izabranog ljekara, prima injekcije protiv bolova dva puta dnevno. Istovremeno je predložio CT (skener), ali ne kao hitan pregled. Pacijentu je objašnjeno da, pošto nije životno ugrožen, na skener treba da čeka red, vjerovatno više mjeseci.
Ono što dodatno izaziva nedoumicu jeste činjenica da tokom pregleda nije došlo do pojačavanja bola pri testu podizanja ispružene noge, koji se često koristi u procjeni mogućeg pritiska na nervni korijen kod oboljenja kičme. Naravno, jedan pregled sam po sebi ne može potvrditi niti isključiti uzrok bola, ali upravo zato ostaje pitanje zašto nije učinjena dodatna dijagnostika koja bi potvrdila ili odbacila sumnju da bol potiče iz kičme.
Ako je ljekar već posumnjao da uzrok nije bubreg, već kičma, zašto nije nastojao da tu sumnju potvrdi ili isključi odgovarajućim dijagnostičkim pregledom, posebno imajući u vidu intenzitet bolova? Umjesto toga, pacijent je upućen na simptomatsku terapiju i višemjesečno čekanje na pregled koji bi mogao dati odgovor na osnovno pitanje – šta zapravo izaziva bol?
Pacijent ima 75 godina. Zbog jakih bolova teško hoda, ne može normalno da se okrene u krevetu niti da pronađe položaj u kojem bi se bol smanjio. I pored toga, treba svakodnevno dva puta da odlazi u ambulantu radi primanja injekcija protiv bolova, dok uzrok njegovih tegoba ostaje nepoznat.
Ovdje nije riječ o kritici pojedinačnog ljekara niti o osporavanju stručnosti zdravstvenih radnika, koji često rade u izuzetno teškim uslovima. Riječ je o pitanju da li postojeći sistem zaista služi pacijentu.
Da li je svrha Urgentnog centra da, kada je to moguće, u najkraćem roku postavi što precizniju dijagnozu i započne odgovarajuće liječenje, ili da pacijenta pošalje kući sa terapijom protiv bolova i uputom da mjesecima čeka dijagnostički pregled?
Ovo nisu pitanja samo jednog sedamdesetpetogodišnjeg pacijenta. To su pitanja koja se tiču svih nas. Jer svako može doći u situaciju da ga snažan, neobjašnjiv bol dovede u Urgentni centar očekujući pomoć, a dobije samo privremeno ublažavanje simptoma i dugotrajno čekanje na dijagnozu.
Ako je dijagnoza ključ uspješnog liječenja, zašto se do nje dolazi tek nakon više mjeseci, kada je upravo u trenutku akutnog bola najpotrebnija?