Povodom osveštenja crkve u Obardima
Vašar je bio, a na vašaru...
Da je
osveštenje novopodignute crkve u Obardima, 24. maja, završeno samom liturgijom,
ceremonija bi ostala u okvirima svečanosti primjerene crkvenoj praksi i
dostojanstvenom ponašanju vjernika. Nakon liturgije, međutim, uslijedilo je
„crkveno-narodno veselje“, kojem se, u najmanju ruku, može prigovoriti iz više
razloga.
Prije svega, bučnim veseljem ignorisana je tužna činjenica da
su istog dana sahranjena dvojica Obarđana – jedan u Nikšiću, a drugi u
Podgorici. Tome treba dodati da su u prethodnih četrdesetak dana umrla još
četvorica mještana. Svi su bili relativno mladi ljudi, a većina je preminula
iznenada ili nakon kraće bolesti.
Bilo je sasvim očekivano da se pomenuto veselje otkaže. To ni
na koji način ne bi umanjilo značaj čina osveštenja nove crkve. Umjesto toga,
kod crkve se igralo i podvriskivalo kao na vašarima kakvih odavno nema i za
koje se vjerovalo da pripadaju prošlosti.
Zaboravljeno je, izgleda, da su stari Obarđani izbjegavali
pjesmu i veselje kada bi neko umro, naročito mlađa osoba. Svatovi su, prolazeći
pored kuće pokojnika, spuštali barjak. Tako je nekada bilo širom Crne Gore. I
danas opštine proglašavaju dane žalosti povodom smrti svojih sugrađana. Tim
prije je to moglo i trebalo da učini jedno malo selo kakvo su Obarde.
To se, međutim, nije dogodilo, iako je vjerovatno neko
upoznao sveštenstvo sa okolnostima koje su nalagale drugačiji pristup. U
velikom kolu Obarđana gotovo da nije ni bilo. Većinu su činili gosti iz drugih
sela. Mnogi mještani, među njima gotovo svi Popadići, otišli su na sahranu svog
komšije Zindovića u Podgoricu. Njima je toga dana bilo važnije da isprate
komšiju nego da učestvuju u veselju. Prednost su dali ljudskoj obavezi u odnosu
na vjersku disciplinu. Drugom Obarđaninu, sahranjenom istog dana u Nikšiću,
nije prisustvovao gotovo niko od rođaka i prezimenjaka.
Važno je pomenuti i kakva se muzika toga dana čula u
Obardima. Crkva je snažna institucija koja raspolaže značajnim sredstvima i
mogla je angažovati kvalitetniji muzički program od benda „Jela i prijatelji“. Odjekivali
su stihovi poput: „O moj striko, najbolje će za nas biti da mi prestanemo piti“
i „Pope, nešto bih te pito, da l' se smije držat žene dvije“, uz odgovor
„popa“: „Smiješ sedam ako si vrijedan“. U kolu je bio i sam sveštenik.
Nije li ovo bila prilika da u Obarde dođe, na primjer, neki
crkveni hor i da mještani čuju muziku primjereniju činu osveštenja crkve?
Vašarska svirka nije odgovarala toj svečanosti, posebno zato što crkva nosi ime
Ćirila i Metodija, slovenskih prosvjetitelja i velikih kulturnih misionara. Sam
naziv hrama obavezivao je na pažljiviji muzički izbor, bez obzira na kulturne
navike prisutnih. Crkva bi, generalno, trebalo da modernizuje i unapređuje
sadržaj svojih javnih programa, umjesto da se uglavnom oslanja na guslare i
muziku na granici šunda.
Na svečanosti je prisustvovao i predsjednik Opštine Pljevlja
Dario Vraneš. A gdje je on, tu je i neizostavno srbovanje. Vraneš je izjavio da
su Ćirilo i Metodije „srpski prosvjetitelji“, iako su živjeli i djelovali u IX
vijeku, u vremenu kada srpski nacionalni identitet nije postojao u današnjem
smislu. Po porijeklu su bili Vizantinci, odnosno Grci, dok im je majka bila
slovenskog porijekla. Njihova misija obuhvatala je širok civilizacijski
prostor, a najviše područje Velike Moravske, u srcu današnje srednje Evrope.
Upravo je mileševski episkop Atanasije mogao iskoristiti ovu
priliku da Obarđanima održi predavanje o Ćirilu i Metodiju. To bi bilo
korisnije od njegovih zapažanja da je „ovde lepo“, da je „čist vazduh“ i da se
„ovde lako diše“. Atanasije je „blagodario“ Suncu što nas grije i poželio da
tako nastavi, uz opasku da je, pored sunčeve, potrebno i „duhovno grijanje“.
Koliko su se Obarđani zaista duhovno ogrijali ovom ceremonijom, teško je
procijeniti, iako su većim priložnicima uručene arhijerejske gramate kao
priznanje za pomoć u izgradnji crkve.
Da li će sadašnji i budući Obarđani, zahvaljujući novoj
crkvi, biti bolji i pošteniji ljudi od svojih predaka koji nijesu imali
sopstveni hram, ostaje da se vidi. Jedno je, međutim, sigurno: obarđanska
crkva, tim prije što se nalazi u pograničnom selu, služiće i široj misiji
Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, čiji kritičari smatraju da relativizuje
crnogorsku državnost, pa čak i pravo Crne Gore na samostalno postojanje.
Da je na crkvi bila istaknuta i crnogorska zastava, možda bi
se lakše povjerovalo u neku drugačiju, manje političku misiju.
Ilija Despotović
0 Komentara