Društvo

Danas bi crnogorsko „DA” bilo mnogo ubjedljivije

Maj 23, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

Neko je davno kazao: kada je čovjek u zabludi, posebno ako je javna ličnost, onda onog trenutka kada postane svjestan te zablude, nekadašnje „NE" treba da pretvori u današnje „DA".

Danas, dvadeset godina kasnije, mnogi koji su 2006. godine zaokružili „NE" otvoreno priznaju da bi danas, sa mnogo više iskustva i političke zrelosti, glasali za „DA" — za nezavisnu i suverenu Crnu Goru. Vrijeme je pokazalo da je odluka o obnovi državnosti bila istorijski opravdana i politički nužna.

Opravdanost crnogorske nezavisnosti danas je jasna svakom racionalnom i dobronamjernom čovjeku. Istorija nas uči da veći sistemi rijetko funkcionišu na principu pune ravnopravnosti, posebno kada jedna strana posjeduje daleko veću političku, ekonomsku i institucionalnu moć. Srbija je još u vrijeme bivše Jugoslavije često govorila o svojoj navodnoj neravnopravnosti, iako je bila najveća republika. Ako se tada osjećala uskraćenom, kako bi tek mala Crna Gora mogla sačuvati punu ravnopravnost unutar zajednice sa mnogo većim partnerom?

Dovoljno je pogledati istorijske činjenice. Nakon Berlinskog kongresa 1878. godine Srbija je bila teritorijalno znatno manja nego danas, da bi kasnije proširila svoje granice — 1912. godine na Kosovo, a 1918. i na Vojvodinu. Iste te 1918. godine, kroz takozvanu Podgoričku skupštinu, izvršeno je i prisajedinjenje Crne Gore Srbiji, čime je ugašena crnogorska državnost.

Ali duh slobode nije nestao. Trinaestojulski ustanak 1941. godine nije bio samo borba protiv fašizma, već i početak obnove crnogorskog državnog i nacionalnog dostojanstva. Već tokom ratnih zasijedanja u Kolašinu 1943. godine jasno je definisano da Crna Gora u novoj Jugoslaviji mora biti posebna federalna jedinica — država sa obnovljenim identitetom i državnim subjektivitetom.

U novoj Jugoslaviji, proces crnogorske emancipacije često je nailazio na spoticanja iz Beograda. Otvaranje fakulteta u Crnoj Gori nije dočekivano sa simpatijama. Ekonomski fakultet (tek 1960.), potom Pravni i Tehnički, a naročito ideja o osnivanju Filozofskog fakulteta, nailazili su na otpor jer se smatralo da Crnoj Gori nije potrebno razvijanje sopstvene intelektualne elite.

Prema tadašnjim pričama, akademik dr Slobodan Tomović pronašao je mudar način da se prevaziđe takav otpor — predloženo je da fakultet u nazivu dobije marksističku odrednicu, jer je u tadašnjem sistemu bilo politički nezamislivo biti protiv marksizma. Tako je otvoren prostor za razvoj visokog obrazovanja u Crnoj Gori, iako su iz Beograda ubrzo počele podrugljive priče o „crnogorskom marksizmu".

Slična situacija pratila je i osnivanje Televizije Crne Gore. Dugo je Crna Gora bila vezana za beogradski televizijski sistem, pa su građani svakodnevno slušali informacije koje nijesu imale gotovo nikakve veze sa njihovim životom. Čak su organizovane i ankete o tome da li Crnoj Gori uopšte treba cjelodnevni program sopstvene televizije. I to dovoljno govori koliko je pravo na sopstveni glas nekome smetalo.

Koliko bi danas bila moguća stvarna ravnopravnost u eventualnoj zajedničkoj državi, najbolje pokazuju primjeri iz sporta, kulture i međunarodnog predstavljanja. Zamislite, koliko bi pojedinaca bilo u zajedničkoj ekipi, čak i iz one crnogorske reprezentacije koja je pobjedjivala sastav Srbije. Sličan odnos vidljiv je i kroz različita regionalna glasanja i takmičenja (primjer Evrovizije), gdje se često jasno osjeća disproporcija u međusobnoj podršci. Nekima to mogu djelovati kao sitnice, ali upravo te „sitnice" najbolje otkrivaju odnos moći i osjećaj neravnopravnosti.

Dodatnu potvrdu ispravnosti crnogorskog puta danas daje i stanje u samoj Srbiji. Godinama su prisutni duboki politički i društveni potresi — protesti, nezadovoljstvo građana, optužbe za autoritarnost, slabljenje institucija i nedostatak pune demokratije. Umjesto ozbiljnog suočavanja sa sopstvenim problemima, često se odgovornost prebacuje na spoljne faktore i navodne neprijatelje države. Istovremeno, zvanično se zagovara evropski put, dok se politički i strateški često šalju poruke oslanjanja na Rusiju. Takvo balansiranje između dva pravca proizvodi dodatnu nestabilnost i nesigurnost.

Crna Gora, naravno, nije bez problema. Postoje kriminal, korupcija i brojne društvene slabosti. Međutim, ti problemi se često iz Beograda i preko pojedinih medijskih centara dodatno prenaglašavaju kako bi se stvorila slika da je crnogorska država neuspješan projekat. Posebno su često na udaru ljudi koji su bili snažan oslonac crnogorskoj suverenističkoj ideji — oni koji su pomagali kulturne, sportske i društvene organizacije koje su čuvale crnogorski identitet i samosvijest.

Ipak, uprkos svim pritiscima, turbulencijama i pokušajima osporavanja, Crna Gora danas postoji kao međunarodno priznata država. Mala po veličini, ali velika po pravu da sama odlučuje o sebi. Upravo je to suština referenduma iz 2006. godine.

Zato danas mnogi koji su nekada rekli „NE" razumiju da je crnogorsko „DA" bilo mnogo više od političke odluke. To je bilo pitanje dostojanstva, ravnopravnosti i prava jednog naroda da samostalno bira svoju budućnost.

Zbog svega rečenog — i mnogo toga što nije izgovoreno — vrijeme je pokazalo da referendum iz 2006. godine nije bio istorijska greška, već istorijska nužnost. Zato danas mnogi jasno, mirno i ponosno govore:

DA — za svoju državu, svoje ime i svoje pravo da sami odlučujemo o sebi.

(R.Kovačević)